Od potresa koji je zauvijek promijenio živote stanovnika Banovine i Petrinje prošlo je gotovo 22 mjeseca. Tisuće obitelji tada je ostalo bez domova i svega što su stvarale cijelog života. Dok se zbog spore obnove i izgradnje zamjenskih kuća život u Petrinju vraća “puževim korakom” stotine obitelji smještene su u stambenim kontejnerima i još će jednu zimu dočekati u neizvjesnosti, piše hrt.hr.

U naselju na petrinjskom Sajmištu osamdesetak je stambenih kontejnera, a u njima 150 ljudi – većinom starijih i nemoćnih. Marija Radoševć iz Prnjavora Ćuntičkog u naselje je stigla s obitelji.

– Moja obitelj je došla prošle godine krajem veljače. Ja sam slučajno, jer bila sam po Hrvatskoj i došla sam početkom ožujka. Bilo nas je tu petero u tom kontejneru. Dijete i jedna baka i bili su do lani. Baka je otišla u svoju kuću u Hrastovici, a moji su otišli u podstanarstvo što im država subvencionira jer je ovdje bilo stvarno tijesno, poručila je Marija Radošević.

Nedostaje joj život u vlastitu selu ali, kaže, zadovoljna je – koliko je to moguće u ovakvim uvjetima i vjeruje da će se vratiti kući.

– Pa, kako nam je, dobro nam je što ja znam. Tijesno nam je. Mi smo naučili na prostore, ulica nam je tolika, kolika je…, rekla je Marija Radošević.

I Petrinjac Nenad Carević u ožujku prošle godine svoj je stan silom prilike zamijenio ovim u kontejneru. Kaže – star je, bolestan i teško pokretan. I da ima hrabrosti ući u teško oštećeni stan na trećem katu, samo bi bio na brigu obitelji.

– Zgrada je konstrukcijski dobila, nekako mi se preplovila. Crvena je, premda izvana izgleda kao nova. Ljudi čak, šestero, tamo ima dvanaest stanova, šestero tamo žive. Ja, iskreno da vam kažem, se bojim. Bolestan sam i ne mogu ni trčati i meni se ne ide tamo. Svaki put kad zatrese nešto mene hvata panika, naglasio je Nenad Carević. 

U kontejneru mu je, kaže, toplo i ima sve što mu je potrebno, ali skučeno je. Boji se da će im ukinuti kuhani obrok pa da će zbog toga i kuhanja – biti više nesreća.

– Tu kuhati možeš, jaja speći na brzaka, nekakvu juhicu u rajnglici, ali neko ozbiljnije jelo tu ne možeš skuhati. Jednostavno tu nema mjesta, rekao je Nenad Carević.

A stanovnicima naselja svakodnevno su na usluzi i djelatnici Crvenog križa koji se brinu za sve njihove potrebe i aktivnosti.

– Gledamo da imamo radionice, osluškujemo njih što bi htjeli, pa gledamo da napravimo radionice po njihovoj mjeri, čisto da olakšamo općenito boravak ovdje, da nisu cijelo vrijeme samo u svom kontejneru, kazala je ravnateljica Gradskog društva Crvenog križa Petrinja Ivana Kovačević Škrinjarić.

Na odlasku iz naselja s jednih vrata javila nam se i baka Kata. Ispričava se što je u pidžami, ali drago joj je vidjeti da se ljude u naselju i netko “sa strane” sjeti obići.

– Zaista se na ništa ne mogu požaliti, jer nam je svima jednako. Nije nam svejedno. Meni je ovo trinaesti put od kako je bio rat da se ovako selim. Možete onda misliti kako mi je, ali imam krov nad glavom, toplo mi je. Imam toplu i hladnu vodu i što da vam kažem. Jest da je malo, ali hvala Bogu krov je tu, poručila je Kata Idžan.

Povratak u vlastiti dom ovi ljudi mogli bi čekati još godinama. Gotovo dvije godine od potresa država je izgradila, kako je nedavno istaknuto u priopćenju, samo šest zamjenskih kuć, piše hrt.hr.

e-hercegovina.com