Boška Ćavar vjerojatno je najpoznatija mostarska umirovljenica i to zbog svog političkog i društvenog angažmana. Ne poznajem je, nikad je nisam vidjela ni riječ s njom izmijenila, osim što redovito pratim njen Facebook profil na kojem redovito izvještava o tome što kuha, gdje šeta, koga posjećuje, ali i kako se bori, kao donedavno gradska vijećnica Naše stranke u Gradskom vijeću Mostara, za uglavnom – apstraktne stvari, piše kolumnistica Glorija Lujanović za Bljesak.info.

 Apstraktne jer je bh. politički i društveni kontekst, pa čak sveden i na onu lokalnu razinu vlasti, i dalje duboko nacionalno i ideološki kontaminiran. I u takvom kontekstu, kao umirovljenica, hrvatske nacionalnosti i stanovnica zapadnog dijela Mostara, Boška Ćavar predlaže izgradnju parkova, pošumljavanje okolnih brda iznad Mostara, sadnju cvijeća i drveća po gradu ne bi li zelenilo usisalo koji stupanj u sebe za vrijeme ljetnih žega, traži naknade za trudnice, umirovljenike. 

Ukratko, radi sve ono što bi svakome od nas donijelo dobro. Međutim, iako ‘slavljena’ i ‘hvaljena’ prije četiri godine kada je kao odgovorna građanka podnijela kaznenu prijavu protiv hercegovačkih tajkuna koji su namjerili, u srcu grada, taman kod zgrade HDZ-a BiH, napraviti zgradurinu ili kakav tržni centar, a sve to, naravno, nelegalno, bez ikakvih dozvola, i na koncu spriječila devastaciju, nelegalnu gradnju i sačuvala park za sve oni koji u Mostaru žive i koji će u njega dolaziti, ovom ili onom prigodom, ubrzo će postati jedna od najvećih izdajnika među onim velikim dijelom ljudi koji se izjašnjavaju Bosancima, odnosno, Hercegovcima. O Bošnjacima da se i ne govori. Premda je ovih prvih zanemarivih 1,5 % prema zadnjem Popisu stanovništva iz 2013. godine.  Ta je građansko-bošnjačka nacionalistička klika, na početku političke karijere ove umirovljenice, u njoj vidjela nekakvu žensku verziju Željka Komšića. Imponiralo im je što nije u HDZ-u, što upornošću i vlastitim principima upravo ‘staje na liniju’ hercegovačkim tajkunima koje je, upravo, Čovićev HDZ stvorio. I radi to u srcu Mostara, baš preko puta zgrade u kojoj je smještena ‘stožerna’. 

Prvo razočaranje te javnosti u Bošku Ćavara uslijedilo je kada je bila suzdržana po pitanju izbora HDZ-ovog Maria Kordića za gradonačelnika Mostara kada je, također, bila javno linčovana kao izdajica građanske opcije i pripadnica pete kolone koja je u-ze-pe-ovcima predala Mostar. Drugo razočarenje je ovo od neki dan kada je, ponovo, bila suzdržana po jednom, navodno, banalnom pitanju; onom o zastavama, obilježjima, vjerskim i nacionalnim. Iako je njena stranačka kolegica Irma Baralija podržala SDA-ovu paradu po kojoj se traži da se maknu zastave bh. Hrvata i križevi tamo gdje im nije mjesto, a gdje im je mjesto i gdje bi Hrvati trebali kačiti svoje simbole, logično je, najbolje da odlučuje SDA. U takvoj podloj manipulaciji, zlonamjernoj, a koja je, lako moguće dio nekakvih širih priča o zastava poput one u Novom Travniku prije nekoliko dana, kada je, također, SDA-ovcima zasmetala ta ista zastava, Boška Ćavar izabrala je biti suzdržana. I tako suzdržana, postala je ponovno – žrtva govora mržnje, šovinizma, a prijetnje i poruke koje joj već danima stižu objavljivala je na svom Facebooku. Komentatorima ispod svojih objava, Ćavar uljudno i precizno objašnjava da nema smisla braniti nekom narodu da se identificira sa zastavama kakve on sam želi, da je to blesavo, suludo, da nitko nikome u BiH ne treba nametati simbole identiteta. I naravno, s tim stavom, Boška Ćavar stradava, od one iste bošnjačko-bosanske javnosti koja je u njoj vidjela, kako to vole reći, „poštenu građanku“, „poštenu Hrvaticu“, ali i od same Naše stranke kojoj je do jučer davala taj multietnički karakter, piše Lujanović.

Čitavu kolumnu pogledajte OVDJE