Ima ih koji su umrli ljubeći se

Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimjetno,
zaboravljeno, izgubljeno.

Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlučnu boru na obali usana
i ostala je samo voda, topla i vlažna.

Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
svi žive, u njima svi traže svoju smrt
i nalaze je u svemu što im pripada.

Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela
oni dišu i plaču.

Ima ih koji su samo uzdahnuli
poput zvona u kome svaki udarac srca
odjekuje kao udarac groma.

Ima ih koji se opraštaju, ne znajući kamo idu,
ni kome pružaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje
ispisujući magične znakove na krilu ptice.

Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se.
O njima bih mogao govoriti da su riječi prazne
kao koža gusjenice iz koje se rađa prekrasan leptir.

Ima ih koji su umrli grleći se. Zar ima ljepše smrti
od plamena koji svoje oštre zube
odmara na grlu koje jeca?

Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijeđeni,
i ne znaju gdje počinje poraz i gdje pobjeda prestaje.

Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt
kao dijete koje ponavlja stihove.

Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje teško tijelo
u sporom koritu mora.

Ima i onih koji su umirući psovali život
riječima u kojima bijaše gorčine
poput trnja sto jeca iza svake ruže.

I konačno, ima ih koji su umrli odjednom,
bačeni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila
u letu koji još traje.

Zvonimir Golob rodio se u Koprivnici 9. veljače 1927. godine. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a potom na Filozofskom fakultetu upisuje studij engleskog i ruskog jezika, hrvatsku književnost, te filozofiju. Već 1948. godine biva isključen s fakulteta kao «dekadent», a zamjera mu se i «drugovanje s Tinom Ujevićem». Te iste godine zapošljava se kao bibliotekar u izdavačkom poduzeću Zora gdje radi do 1953. godine kada prekida radni odnos i počinje djelovati kao profesionalni književnik i prevoditelj.

Zvonimir Golob, pjesnik, kritičar, esejist, antologičar i prevoditelj, bio je jedan od pokretača, te član uredništva prvih brojeva časopisa «Krugovi». U književnoj karijeri bio je i urednikom «Telegrama», «Republike» i časopisa Društva hrvatskih književnika «The Bridge».

Jedan je od osnivača grupe Studio 64 koja je stvorila i afirmirala zagrebačku školu šansone, u kojoj je djelovao kao vrstan tekstopisac i skladatelj.

Bio je potpredsjednik i tajnik Društva književnika Hrvatske, predsjednik Društva muzičkih radnika Hrvatske, te potpredsjednik hrvatskog P. E. N. kluba.

Objavio je sljedeće knjige pjesama: «Okovane oči» (1946.), «Nema sna» (1952.), «Afrika» (1957.), «Glas koji odjekuje hodnicima» (1957.), «Elegije» (1963.), «Kao stotinu ruža» (1970.), «Čovjek i pas» (1971.), «Naga» (1971.), «Područje poljubaca» (1976.), «Čemu služe roditelji, pjesme za djecu» (1977.), «Devet elegija» (1979.), «Grlice u šumi» (1979.), «Sjena križa» (1986.), «Stidljive ljubavne pjesme» (1988.), «Stope» (1989.).

Također je objavio knjigu polemika «U/l/kus duodeni» (1978.), knjigu eseja «Poezija i kabala» (1978.), «Dnevnik 1985.» (1986.), te nekoliko antologija hrvatske i strane poezije.

Gimnaziju je završio u Zagrebu, a potom na Filozofskom fakultetu upisuje studij engleskog i ruskog jezika, hrvatsku književnost, te filozofiju. Već 1948. godine biva isključen s fakulteta kao «dekadent», a zamjera mu se i «drugovanje s Tinom Ujevićem». Te iste godine zapošljava se kao bibliotekar u izdavačkom poduzeću Zora gdje radi do 1953. godine kada prekida radni odnos i počinje djelovati kao profesionalni književnik i prevoditelj.

Zvonimir Golob, pjesnik, kritičar, esejist, antologičar i prevoditelj, bio je jedan od pokretača, te član uredništva prvih brojeva časopisa «Krugovi». U književnoj karijeri bio je i urednikom «Telegrama», «Republike» i časopisa Društva hrvatskih književnika «The Bridge».

Jedan je od osnivača grupe Studio 64 koja je stvorila i afirmirala zagrebačku školu šansone, u kojoj je djelovao kao vrstan tekstopisac i skladatelj.

Bio je potpredsjednik i tajnik Društva književnika Hrvatske, predsjednik Društva muzičkih radnika Hrvatske, te potpredsjednik hrvatskog P. E. N. kluba.

Objavio je sljedeće knjige pjesama: «Okovane oči» (1946.), «Nema sna» (1952.), «Afrika» (1957.), «Glas koji odjekuje hodnicima» (1957.), «Elegije» (1963.), «Kao stotinu ruža» (1970.), «Čovjek i pas» (1971.), «Naga» (1971.), «Područje poljubaca» (1976.), «Čemu služe roditelji, pjesme za djecu» (1977.), «Devet elegija» (1979.), «Grlice u šumi» (1979.), «Sjena križa» (1986.), «Stidljive ljubavne pjesme» (1988.), «Stope» (1989.).

Također je objavio knjigu polemika «U/l/kus duodeni» (1978.), knjigu eseja «Poezija i kabala» (1978.), «Dnevnik 1985.» (1986.), te nekoliko antologija hrvatske i strane poezije.

Objavio je i sljedeće knjige prepjeva: «Amuleti, pjesme primitivnih naroda» (1954.), «Ljubav i vjekovi, pjesnici Azije» (1955.), F. G. Lorca: «Pjesnik u New Yorku» (1956.), «Ptica u oku sunca, pjesme primitivnih naroda» (s I. Vrkljan, 1958.), S. Jesenjin: «Ispovijest huligana» (1964.), P. Neruda: «Tijelo žene» (1966.), Janez Menart: «Celuloidni pajac» (1971.), P. Neruda: «20 ljubavnih pjesama i jedna očajna» (1975.), P. Neruda: «100 soneta o ljubavi» (1976.), S. Jesenjin: «Krčmarska Moskva» (1978.), Kočo Racin: «Bijela svitanja» (1979.), E. L. Masters: «Antologija Spoon Rivera» (1980.), «Milovanje prije sna», izbor iz češke i slovačke ljubavne poezije (1982.), J. Prevert: «Barbara» (1982.), J. Wolker: «Teška ura» (1984.), S. Jesenjin: «Crni čovjek» (1986.).

Svojim je radom utjecao na mnoge tendencije i kretanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti i stvorio neobično zaokružen pjesnički, esejistilčki, kritički i prevoditeljski opus. Njegovu poeziju, pak, možemo svrstati u red najznačajnijih poetskih govora suvremenog hrvatskog pjesništva.

SLAVKO FIJAČKO – HRVATSKI KNJIŽEVNIK ZVONIMIR GOLOB 19. VELJAČE 1927.- 1. LIPNJA 1997.

(Izabrani dio)

Na žalost, koprivnička sredina rijetko je znala prepoznati i cijeniti one stvaratelje koji su u njoj

rođeni, osobito ako su ti ljudi živjeli izvan nje, pa makar to bilo samo stotinjak kilometara daleko,

u glavnom hrvatskom gradu Zagrebu. Ako pak takav odseljeni stvaratelj nije bio galamdžijom,

frazerom i političkim karijeristom, ako nije surađivao s partijskim komitetima i ulagivao se

moćnicima, bio je potpuno zanemarenim, otpisanim i omalovaženim (na žalost, takav odnos javlja se i sada,

u demokratskoj Hrvatskoj).

Ima, naime, pjesnika koji su napisali tri-četiri nesuvisla tekstića i te svoje stupidarije već godinama čitaju

po kojekakvim književnim večerima, skorojevićkoj publici koja ionako više razmišlja o svojim bankarskim

računima nego o poeziji, a spomenuti pjesnici to znaju i zato svojoj političkoj promidžbi posvećuju mnogo

više pažnje nego pjesmama. Znaju da će publika pljeskati svemu što oni kažu, jer, uglavnom, nije ni došla

zbog poezije, nego zbog političkog ekshibicionizma.

Jedan od najboljih primjera stvaratelja koje je iznjedrila koprivnička sredina a onda ih ravnodušno

prešutjela, svakako je i hrvatski književnik Zvonimir Golob. Ovaj samozatajni i ponosni stvaratelj, koji je

rođen u Koprivnici 19. veljače 1927. od oca Franje, službenika, i majke Josipe, rođene Filičić, polazio je

osnovnu školu u Koprivnici, a gimnaziju i studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Rijetko je privlačio

pažnju koprivničkih političara i politikom impregniranih, pa i imenovanih, književnih kritičara. Na žalost,

nekoć i danas u Hrvatskoj, u Koprivnici, sve je politika, nekoć jednopartijska, a danas strančarska i

klanovska, tako da novac i publicitet za objavljivanje djela dobivaju samo privrženici političkih i

gospodarskih moćnika.

Da je Zvonimir Golob bio nogometašem ili rukometašem, o njemu bi bile pisane disertacije, redali bi

se intervjui i lokalne bi ga novine slavile, no, bio je samo pjesnik, a u Hrvatskoj je običaj da se o pjesnicima

piše tek kad su mrtvi. Od njih se očekuje da žive u bijedi, da se žrtvuju i pate pa da ostave besmrtna djela

kojima će se buduća pokoljenja ponositi. Pjesnici u Hrvatskoj uglavnom nemaju pravo uživati u materijalnoj

sigurnosti. Ona je rezervirana za političare, različite menadžere i športaše. To je dio patologije hrvatskoga

društva. A Zvonimir Golob dulje je od pedeset godina bio nazočan na hrvatskoj književnoj sceni, pa je,

kako navodi Branimir Donat, dobro poznavao i književni život u vrijeme NDH, od Vinka Kosa do Zdravka

Brajkovića koji mu je 15. ožujka 1945. posvetio svoju pjesničku zbirku “Doba vjetrova”.

Kad je završio drugi svjetski rat, Zvonimiru Golobu bilo je tek osamnaest godina. Svoj je život trajno

vezao uz književnost i književna zbivanja. Ponekad je bio sudionikom, ponekad promatračem, analitičarom,

suputnikom, ali uvijek nazočan i zaokupljen stvaralačkim procesima i pojavama.

Već 1953. godine Golob je postao članom Društva hrvatskih književnika. Poezija je bila njegova

sudbina i njome se bavio bilo kao pjesnik, bilo kao prevoditelj, skladatelj ili esejist. U poetskom činu, svojem i tuđem, nalazio je smisao egzistencije. Još dok su dogmatizam i totalitarizam komunističke Jugoslavije bili

u punom usponu i dok je hrvatski narod trpio njegove višestruko zloćudne učinke, Zvonimir Golob

sudjelovao je u nekim ključnim književnim zbivanjima koja će hrvatsku književnost otrgnuti iz kandži

staljinizma i povezati je sa svjetskim književnim zbivanjima, odnosno vratiti je njezinim mediteranskim i

srednjoeuropskim korijenima. Pripadao je generaciji koja je prošla kroz teška iskušenja i lomove u vremenu

kada je nasilje bilo uobičajenom metodom postupanja s ljudima, pogotovo s pjesnicima i sličnim

nepoćudnim tipovima, a onaj tko je nosio šešir dok su drugi nosili kapu, bio je sumnjivim i zbog te svoje

hrabrosti mogao je završiti u logoru. Htjela – ne htjela, ta je generacija bila prisiljena na metafore i alegoriju,

jer alegorija je vrlo često bila hrvatska sudbina i put.

Golobova je književna generacija rođena između 1920. i 1935. godine, a stilski je vrlo raznovrsna. Neki

su od tih ljudi još uvijek nazočni na književnoj sceni, a neki su već odavno pokojni. To su: Đuro Šnajder

(rođ. 1919.), Ivo Frangeš, Božo Milačić, Vojin Jelić, Ivan Raos, Danko Oblak, Vesna Parun, Slobodan Novak,

Miroslav Vaupotić, Višnja Stahuljak, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Nikola Milićević, Miroslav Slavko Mađer,

Milivoj Slaviček, Vlatko Pavletić, Zlatko Tomičić, Ivan Slamnig, Irena Vrkljan, Vojislav Kuzmanović, Krsto

Špol[ar, Vlado Gotovac, Antun Šoljan, Vesna Krmpotić, Ivan Kušan, Dalibor Cvitan, Tomislav Sabljak i drugi.

Čitava je ta generacija bila neprekidno podvrgnuta ideološkim pritisku i bila je pod “lupom” dežurnih

ideologa i (ko)mesara, dogmata, “inkvizitora”, čistunaca, agenata i službenih ideologa. Njezina je nesreća

bila u tome što je po svojoj produhovljenosti, ukusu, senzibilnosti i širini interesa, težila prevladati uske

okvire i zadane teme. I NOB je ova generacija doživljavala na drugačiji način te je u poslijeratnu stvarnost

željela unijeti svoj estetski i sadržajni pečat. Ta generacija nije mogla bespogovorno prihvatiti

revolucionarnu retoriku, frazeologiju i patetiku, već je sebe željela potvrđivati na crti humanizma,

individualizma, neposrednosti, iskrenosti i spontanosti, a nadasve, raznovrsnosti i pluralizma. Nije slučajno

temeljna rečenica i geslo te generacije bila Pavletićeva poruka: “Neka bu d e živosti”. Živost i raznovrsnost

bili su jedinim načinom i načelom u prevladavanju dogmatskog sivila. U prvi je plan ova generacija stavila

estetiku, erudiciju, širinu, stvaralačku ljepotu uz maksimalno štovanje svake pjesničke, svake stvaralačke

osobnosti.

I tako su se 1952. godine dogodili “Krugovi”, časopis na kojem je utemeljena sva hrvatska poslijeratna

književna i kulturna stvarnost. U osnivanju pak “Krugova” Zvonimir Golob imao je jednu od najistaknutijih

uloga, budući daje, uz Zlatka Pavletića (gl. urednika), te Slobodana Novaka i Nikolu Miličevića bio članom

uredništva i, naravno, suradnikom.

Smisao je “Krugova” bio u odbacivanju shematiziranog i jednostrano shvaćenog čovjeka i života.

Nasuprot socrealističkoj koncepciji kolektivizma i podjele ljudi na pozitivne – tzv. borce za socijalizam i

komunizam, te negativce – tzv. narodne neprijatelje, tuđinske agente, rušitelje tekovina NOB-a, mladi

književnici okupljeni oko “Krugova” čovjeka shvaćaju kao složeno biće sa svim mogućim psihološkim,

sociološkim, intelektualnim, kulturnim i drugim čimbenicima i osobinama. Takav čovjek, čovjek od krvi i

mesa, čovjek suvremene civilizacije, suočen je s pitanjem tradicije, nacionalne kulture, odnosa prema

budućnosti, a isto tako i s posve osobnim, intimnim pitanjima smisla života, smrti, ljubavi, razočaranja, sreće,

uspjeha ili neuspjeha, morala, osobnog izbora… Vulgarni marksizam dežurnih ideologa često sa školskom

spremom od tri razreda pučke škole, ali zato pogubne okrutnosti, bio je preuzak okvir za mlade duhove

obogaćene kako neprekidnim čitanjem i učenjem, tako i vlastitom znatiželjom i duhovnom širinom.

Bilo bi preopširno ovdje opisivati kako je počeo (1948.) izlaziti “Izvor”, a potom “Krugovi”, kao i sve što

se zbivalo oko “Krugova”. Bitno je da su u “Krugovima” objavljivali svi značajniji hrvatski književnici, od

Mate Kudumije do Saše Vareša, od Sunčane Škrinjarić i Ivana Slamniga do Antuna Šoljana i Nikole Milićevića,

njih stotinjak, a među njima je važnu ulogu i kao član uredništva i kao suradnik imao Zvonimir Golob.

I ne samo da su “krugovaši” prekinuli s političkom lakirovkom, nego su čitalačku publiku upoznali s imenima

iz svjetske književnosti poput Ernesta Hemingwaya, Federica Garcije Lorce, Sergeja Jesenjina, Thomasa

Stearnsa Eliota, Williama Faulknera, Jamesa Joycea, Alberta Camusa, Emila Verhaerena, Walta Whitmana,

Ezre Pounda, Williama Audena, kao i nadrelista Rene Chara, Andrea Bretona i drugih književnika.

Na temeljima “Krugova”, odnosno na putu koji su oni utrli u šest godina izlaženja, počeli su kasnije

izlaziti časopisi “Međutim” (1953.), te “Razlog”, a objavljena je i skupna zbirka poezije stalnih suradnika

“Krugova”, pod naslovom “Rukoveti”, gdje se poezija Zvonimira Goloba našla uz poeziju drugih velikih

hrvatskih pjesnika poput Vlade Gotovca, Dubravka Ivančana, Slavka Mihalića, Nikole Milićevića, Slobodana

Novaka, Vlatka Pavletića, Josipa Pupačića, Vesne Parun, Ivana Slamniga, Milivoja Slavičeka, Višnje Stahuljak,

Antuna Šoljana, Irene Vrkljan i drugih, s karikaturističkim prilozima Ota Reisingera.

Kao indivudalac koji uvijek slijedi svoj put i ostaje dosljednim vlastitim načelima, Zvonimir Golob

napustio je uredništvo “Krugova” u kojemu nakon nekoliko brojeva nije više bio glavnim urednikom Vlatko

Pavletić, već je iz političkih razloga tu dužnost preuzeo “provjereni” književnik Josip Barković. Na optužbe

upućene “Krugovima” od strane politike za “sumnjive egzistencijalističke natruhe”, “kozmopolitizam” i

druge po komunističkoj ideologiji tipične “grijehe” moralo se reagirati i prihvatiti kompromis, jer bi otvoreno

suprotstavljanje imalo pogubne posljedice. Uostalom, sedamdesetih godina mnogi su “krugovaši” poput

Pavletića, Gotovca, Tomičića i drugih, bili osuđeni na višegodišnji zatvor. U datom trenutku svi su se stari i

novi grijesi spojili u jedinstveni kontekst “krivnje” i okrutne kazne. Dakle, daje bio samo članom uredništva

i suradnikom “Krugova”, Zvonimir Golob imao bi neizbrisivu i nezaobilaznu ulogu u novijoj hrvatskoj

književnosti. Međutim, njegovo je djelovanje bilo kudikamo opsežnije i o njemu bi tek valjalo napisati

iscrpnu studiju. Ovaj tekst nema ambiciju detaljne analize i vrednovanja Golobova djela, jer da bi se

napisalo takav tekst valjalo bi danima i mjesecima strpljivo raditi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, valjalo

bi istraživati i proučavati ne samo život i djelo Zvonimira Goloba, nego i kulturno ozračje u kojemu je

pjesnik živio i stvarao. To bi onda u punoj mjeri osvijetlilo i neoprostivo ignorantski odnos koprivničke

sredine prema ovome stvaratelju. Isto tako, tada bi do punog izražaja došla i snaga Golobove pjesničke

riječi te smisao stihova koje valja ne samo čitati nego i pamtiti:

Sve svršava tamo gdje sve p o čin je:

vodoskoci, vatre, nespokojne zvijezde…

…u meni se ponavlja svijet silovit i napušten…

(Z. Golob: Sve svršava tamo gdje sve počinje)

Svejedno je da li ideš ili stojiš

svejedno je da li želiš ili ne.

Taj dan će d o ći kojega se bojiš…

(Z. Golob: Na trgu ispod sata)

Jer za tvoj život netko drugi bira,

svejedno da li želiš ili ne. (…)

(Z. Golob: Na trgu ispod sata)

Kao pjesnik, Zvonimir Golob u velikoj mjeri slijedio je poetiku nadrealizma čak i kad su drugi pjesnici

ovaj pravac napustili. Svoj je nadrealistički pjesnički postupak ustrajno nastojao obogaćivati i razvijati,

osobito nakon susreta s pjesništvom Federica Garcije Lorce. Mnogi su mu kolege pjesnici i kritičari to

zamjerali. Prigovarali su mu da je nadrealizam prihvatio kao maniru, da nije dovoljno uznastojao na

neograničenim mogućnostima eksperimenta u nadrealističkom postupku, da nije dovoljno ozbiljno uvažio

pjesničku odgovornost koju pred pjesnika postavlja nadrealistička poetika, da je suviše podlijegao retorici

koja ga ponekad odvodi u opširnost i ponavljanje i dr.

Ovi prigovori mogu stajati, ali nema pjesnika kojemu se ne mogu naći prigovori, kao što nema čovjeka

ili djela koje je savršeno. I Vlatko Pavletić i Zvonimir Mrkonjić prosuđivali su Golobovo pjesništvo u odnosu

prema apsolutnom, beskrajnom, neograničenom, univerzalnom… Međutim, ako nešto stavljamo u odnos

prema apsolutnom, onda se postavlja pitanje što je apsolutno i gdje su mu granice. Budući da to ne znamo, pojam apsoluta i beskraja sam je po sebi problematičnim. U odnosu prema apsolutu uvijek smo mali i slabi,

jer ograničeni smo jezikom, vremenom, sredinom, okolnostima, okvirima vlastita uma… Dakle, da u

nadrealizmu ili kojoj drugoj stvaralačkoj metodi odemo ekstremno daleko, opet to nije apsolutno niti je to

kraj, jer, kao i u svemiru, za nemoćni ljudski um od najdaljega opet postoji ono dalje. Sto je dakle sve Golob

mogao napisati i koje su moguće dimenzije nadrealizma, pripada području spekulacija.

I Ujević, i Mann, i Proust, i Krleža i svi drugi pisci, mogli su napisati više, bolje, šire… Zato rasprave o

granicama mogućega ne pridonose boljemu razumijevanju književnosti, pa ni Golobove. Pretjerana

kritičnost prema nekom stvaralaštvu jednako je pogubna kao i posvemašnja tolerantnost.

Ne želeći se, dakle, uplitati u zamršene konce estetskih kriterija, prihvaćam stav da je svaki stvaralački

napor po sebi vrijedan ako je iskren i ako nije slugom neke političke ili komercijalne ideje, jer stvaralaštvom

ljudski duh se bori protiv destrukcije, mraka, smrti, očaja, nemoći, bezizlaznosti i ništavila. Stvarati znači

boriti se i zalagati se za život, ljepotu, smisao…, a vrijeme će o svakome prosuditi i postaviti ga na mjesto

koje mu pripada. U općoj nesigurnosti i apsurdnosti suvremenog svijeta, razapetog između najvećeg obilja

i tolerancije i najstrašnijeg nasilja i zločina, pojedinac traži svoje mjesto, svoj životni položaj na kojemu bi

osjetio da je to njegovo hodanje Zemljom imalo nekakvog smisla. Pjesnik ne može odgovoriti na konačna

pitanja, ali može svakome od nas pokazati problem te nas potaknuti na razmišljanje o tome što je sreća a

što nesreća, što je život a što smrt (tjelesna ili duhovna), što znače bogatstvo, siromaštvo, politika,

gospodarstvo, uspon, bankrot, kvaliteta, moral, konzervativizam, sentimentalizam, prijateljstvo, čast,

domovina… kao i to kako se sve to može reći, koje se metafore, sintagme, izričaji mogu stvoriti da bi se sve

to izrazilo dojmljivije, snažnije, originalnije…

U Golobovu stvaralaštvu neki su kritičari uočili jaku čulnost, senzualnost. Istina je da je Golob isticao

snagu i značenje ljubavi koja je temeljna vrijednost ljudskog života i bez koje bi život postao nepodnošljivo

sivilo, besmisao i užas. Samo najprimitivniji moralist i bijednik može pjesniku zamjeriti na ljubavi i čulnosti.

Od Homera do Petrarke, od Tassa do Ujevića, ljubav i čulnost predstavljali su samo jedno – afirmaciju

života i potvrdu smisla postojanja. I kada Golob pjeva:

U pijesku b o je pijeska, u srcu boje srca

ja ću te sresti

kao ruža što kasna traži svoj oblik

u vrtu usnulom u kome se prepoznaje. (…)

(Z. Golob: Ljubavna pjesma)

Ljubavi moja. Tražim te ponovo

tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu

između snijega što pada i vatre umirućeg

na tvom licu, isp o d tvoje haljine,

u zraku koji izgovaraš. (…)

(Z. Golob: Ljubavi moja)

Čulnost je duhovni doživljaj tjelesne ljepote. Ona je sinteza radosti i topline, a svijet bez radosti i topline

mrtav je. Zamjerati pjesniku čulnost, isto je što i zamjerati mu što diše. Mnogo su puta pjesnici bili

osporavani zbog slobode svojih osjećaja (od Janka Polića Kamova do Ante Kovačića), a danas ih slavimo

upravo zbog te slobode i hrabrosti.

Govoreći o odnosu Zvonimira Goloba prema nadrealizmu, Zvonimir Mrkonjić ističe da je za njegovo

pjesništvo važan ne samo nadrealizam, nego i (post)nadrealizam, a u tom smislu pjesništvo Jure Kaštelana

(“Crveni konj”) i Federica Garcije Lorce, pa Golobovu knjigu pjesama “Nema sna”, doživljava kao “suptilnu

počast tom tragičnom španjolskom pjesniku i njegovu svijetu” (Zvonimir Mrkonjić, Suvremeno hrvatsko

pjesništvo, Biblioteka “Kolo”, Zagreb, 1972., 1 15.).

Tako se u Golobovu pjesništvu nadrealizam povezuje s humanizmom i odriče se izvornog radikalizma

i pjesničkog eksperimenta, a naglašava emocionalnost, doživljaj ljudskih problema i humanističku poantu.

U pogledu izraza, Golob i dalje nastoji naći originalne slike, traži nove i snažne veze među riječima, ali sve

te kombinacije i mogućnosti nisu same sebi svrhom, nego se vežu uz konkretnu pjesnikovu emociju i misao.

Kao neke od uspjelijih Golobovih pjesama, Mrkonjić ističe “Dio sunca”, “Glas koji odjekuje hodnicima” ili

“Oda mrtvima”, te nastavlja:

“U blizini tih ishoda Golob će se opravdano ograditi o stanovite automatističke retorike koja zakrčuje

automatizam pisanja krivotvoreći izvornu spontanost nadrealnog. Ali, izmičući toj retorici, često u korist

neke druge kojom će je zamijeniti, Golob će se konačno prikloniti pjesničkom senzualizmu, bliskom možda

istom onom glasu španjolskog pjesništva koji je Lorca htio otvrdnuti primjenom nadrealističkog pisanja.”.

(Zvonimir Mrkonjić, Suvremeno hrvatsko pjesništvo, Biblioteka “Kolo”, Zagreb, 1972., 1 16.)

Uvrštavajući Goloba u uži pjesnički krug, Mrkonjić ga povezuje s Igorom Zidićem i osobito Irenom

Vrkljan: “Ta odjelitost viđenja i osjećanja, gdje je očito došlo do prevage ovog potonjeg, mimoišla je u nas

mogućnost velike charovske sinteze, ali je unijela u naše pjesničko podneblje dimenziju opsjednute

susljednosti pisanja, počevši od Ivšićeva “Narcisa”, Golobova “Glasa koji odjekuje hodnicima” i “Stvari već

dalekih” Irene Vrkljan do smjelih cezura Zidićeve knjige “Uhodeći mrtve” i okretnosti Maroevićevih

tekstovnih lomova.”. (Ibid., 117.)

Budući da je prevodio Lorcu i druge pjesnike španjolskog jezičnog područja, u čijim je pjesmama

nalazio izvornu ljepotu i snagu, te, što je osobito važno, srodnost u načinu doživljavanja svijeta, prirodno

je da se u Golobovu stvaralaštvu javlja onaj tip pjesničkih slika koji je tipičan za Lorcinu i Nerudinu poeziju:

Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,

ima li veće nježnosti nego što je moja

do k spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

(Z. Golob: Tijelo žene)

Sličan poetski senzibilitet javlja se i u nizu drugih pjesama: “Na obali neke rijeke”, “Obična pjesma”,

“Kraj tebe prolaze” i drugima. 0 tom lorkinskom nadrealizmu, u Golobovu i uopće hrvatskom stvaralaštvu,

Mrkonjić kaže: “Ta osnovna značajka nadrealističkog pisanja više ili manje je prepoznatljiva u svih pjesnika

nadrealističkog nasljeđa, ali nigdje ne dolazi toliko do izražaja u svojoj krhkosti koliko u dvaju sljedbenika

lorkinskog nadrealizma, Zvonimiru Golobu i Ireni Vrkljan.”. (Z. Mrkonjić, Suvremeno hrv. pjasništvo, 117.)

“Tako jezik u svojoj samoraščlambenoj korjenitosti, u neograničenosti procesa znakovne apsorpcije

stvari i njihova preustrojenja u “stvari” novih značenja, dopire – ujedno agnostički i vjernički – do one osnovne

konfiguracije (Borges bi rekao: pisma) stvarnog gdje sve jest ili nije u proturječnim načinima vremenite

opstojnosti kakvoća. Preuzeti pisanjem strukturnu dinamiku toga negativiteta na djelu obvezuje istom na

poetski upit: pisati, znači li to ostvarivati nevjerojatnu mogućnost u-pisivanja samog tog procesa, ili nastaviti

skepsu analitika u humornu nevjericu graditelja koji samovoljom svojih oblika niječe postojanje djevičanskog

krajolika jezika “u divljem stanju” izvan relativnosti likova kroz koje ga promatramo.”. (Ibid., 121.)

Ne samo da je pisao o ljubavi, nego je Zvonimir Golob objavio i knjigu “Gorki med – izbor iz hrvatske

ljubavne poezije XIX. i XX. stoljeća”, gdje su zastupljeni svi značajniji hrvatski pjesnici spomenutog

razdoblja, od Ujevića i Pupačića do Paljetka i Sabola. U pogovoru ovoj knjizi, Golob piše o svom shvaćanju

ljubavne poezije: “Ova nas knjiga uči da riječi ljubavi nisu uvijek i riječi radosti. Osjećanje gubitka, koje

poput sjene prati one koji se vole, strah od mogućeg rastanka i u zagrljaju, posižu za riječima koje već

pripadaju nevolji. Stoga pjesme koje govore o porazu valja razumjeti i kao antifrazu koja taj poraz osporava

i koja ga spominje samo zato da bi ga odgodila ili onemogućila u životu. Poezija još uvijek čuva svoje

magijsko porijeklo, ona je i formula koja želi utjecati na volju božanstva, ma kako se ono zvalo, da bi

promijenila sudbinu onih koji je izgovaraju i da bi na sebe preuzela njihov teret. Izgovoriti nevolju često

znači onemogućiti je pjesmom, ostvariti je u jeziku, da je ne bismo morali podnijeti u životu. (…) Tuđi zanos uvijek podsjeća na vlastitu ravnodušnost koja teži da se prikazuje vrlinom. Oni koji pužu osuđuju one koji

lete, ono što je prosječno ne podnosi ono što je izuzetno i osuđujući ga nada se dvostrukom probitku: zlo

je promovirano, a dobro osumnjičeno i skinuto s oltara.”. (Zvonimir Golob, Gorki med, izbor iz hrvatske

ljubavne poezije XIX. i XX. stoljeća, SNL, Zagreb, 1986., 349. i 350.)

Naravno, poezija Zvonimira Goloba motivski nije vezana isključivo uz ljubav, već i uz sve ostale ljudske

preokupacije i probleme.

Naravno, domovina postoji u pjesniku kao što on živi domovinu, bez obzira bio u njoj ili ne. Jezik je

domovina i njime se opisuju one konkretne, tvarne ljepote domovine. Nema pjesnika bez domovine, bez

obzira vole li se međusobno ili proklinju. Golobova se domovina podrazumijeva makar joj pjesnik često ne

izgovara ime. Iz svake Golobove pjesme razumljiva je i očita Hrvatska, jer i domovina je ljubav:

Ujutro, p o d suncem, uveče i noću

i kada d o đ e oluja,

u dobru i zlu

izgovori samo: domovino moja.

Ima toliko riječi da se to kaže

i svaka je dobra, ako je tvoja.

(Z. Golob: Kako se piše pjesma o domovini)

Ljubavlju prema domovini oglasio se Golob i 1990. kada je priredio glazbenu kasetu “Lijepa naša

domovino”, kao i priređujući “Antologiju hrvatske dječje poezije”, 1994., “Antologiju suvremenog hrvatskog

pjesništva o Zagrebu”, 1994. (zajedno s Vinkom Brešićem), već spomenuti izbor iz hrvatske ljubavne

poezije 19. i 20. st. “Gorki Med”, sudjelovanjem u zbirci domoljubne poezije “Duša Hrvata”, koju je

priredila Marija Sekelez 1996. godine (Zvonimir Golob: Ranjena ruža), kao i prevođenjem na hrvatski jezik

djela iz njemačke, španjolske, makedonske, francuske, slovenske i drugih književnosti. S njemačkog je

primjerice preveo, sam ili s Irenom Vrkljan, Ericha Mariju Remarquea, Vickija Bauma, Karla Aloysa

Schleuzingera, Karla Maya, Wolfganga Otta i dr., sa španjolskoga Lorcu i Nerudu, s ruskoga Jesenjina, s

talijanskoga Giacoma Scottija, s francuskoga Jacquesa Preverta, s češkoga Jirija Volkera itd.

Stvarajući poeziju nekoliko desetljeća, Zvonimir Golob objavio je niz zbirki od kojih su najznačajnije:

“Okovane oči” (1946.), “Nema sna” (1952.) “Glas koji odjekuje hodnicima (1957.), “Elegije” (1963.),

“Naga” (1971.), “Područje poljubaca” (1976.), “Devet elegija” (1979.), “Grlice u šumi” (1979.), “Rana”

(1996.), “Stidljive ljubavne pjesme” (1988.), “Sjena križa” (1986.) i dr.

Neke su knjige rezultat suradnje Zvonimira Goloba sa slikarima i glazbenicima. Tako je zbirka “Područje

poljubaca” (1976.) nastala kao bibliofilsko izdanje u suradnji s velikim hrvatskim slikarom Miljenkom

Stančićem, a u suradnji s Ibricom Jusićem, Majom Perfiljevom, Perom Gotovcem, Dobrišom Cesarićem,

Ivicom Krajačem i “4M”, Gabi Novak i dr., nastale^su knjige šansona (na planu razvoja hrvatske šansone

Zvonimir Golob dao je vrlo značajan doprinos) “Čovjek, pas i druge šansone” (1971.), odnosno kasete

“Don Pasquale”, “Emina”, “Kažu da je bila lijepa” i dr.

Pjesme je, kao što je već navedeno, objavljivao u svim značajnijim književnim časopisima, a veći su mu

ciklusi objavljeni u “Forumu” i “Mostu” (“The Bridge” – na francuskom jeziku).

Od prepjeva iz svjetske književnosti što ih je ovaj vrstan prevoditelj objavio, ističu se: Federico Garcia

Lorca: “Pjesnik u New Yorku”, Sergej Jesenjin: “Ispovijest mangupa”, Pablo Naeruda: “Tijelo žene”, Janez

Menart: “Celuloidni pajac”, Pablo Neruda: “Sto soneta o ljubavi”, Sergej Jesenjin: “Krčmarska Moskva”,

Kočo Racin: “Bijela svitanja”, Jacques Prevert: “Barbara” i dr.

Pisao je Golob i za djecu (“Čemu služe roditelji”, 1977.), pisao je scenarije za crtane filmove “Mačka”

i “Kugina kuća”, objavio je knjigu “Dnevnik” (1985.), studije, eseje i kritike pod naslovom “Poezija i kabala”,

(1978.). Neki su Golobu zamjerali što se bavio pisanjem tekstova za šansone. To su bili ljudi koji nisu ni

razumjeli bit šansone, a činjenica je da je u hrvatskoj kulturi uvijek bilo ljudi koji su u vlastitoj stvaralačkoj

nemoći napadali druge, pa su takvi svojedobno, iz zavisti ili zlobe, slični “kritičari” i djela Marije Jurić

Zagorke etiketirali kao šund.

Iz bogate stvaralačke biografije Zvonimira Goloba valja navesti još nekoliko podataka. Golob je bio

bibliotekarom u izdavačkom poduzeću “Zora”, urednikom tjednika “Telegram”, mjesečnika “Republika” i

časopisa za međunarodno predstavljanje hrvatske književnosti “The Bridge”; bio je članom redakcije RTV

Zagreb, urednikom u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, pokretačem i urednikom biblioteke “Kolibri”,

osnivačem grupe “Studio 64” koja je afirmirala zagrebačku školu šansone, autorom tekstova i skladbi na

dvadesetak gramofonskih ploča, uz autorski LP. Bio je fotografom nagrađivanim na brojnim svjetskim

izložbama (uz tri samostalne izložbe fotografija Golob je također bio potpredsjednikom i tajnikom Društva

hrvatskih književnika, predsjednikom Društva muzičkih radnika Hrvatske, potpredsjednikom PEN Cluba

Hrvatske, članom Društva europskih književnika (COMES-a) i Društva hrvatskih skladatelja, a bio je i

dobitnikom važnih nagrada: “Goranovog vijenca” (1973.) i “Nagrade grada Zagreba”(1979.).

e-hercegovina.com