Monika Planinić iz Čitluka je za Radio postaju Mir Međugorje podijelila svoju osobnu priču o vjeri.

„Živjela sam u velikoj obitelji sa roditeljima, četiri sestre i bratom gdje se uvijek molilo Boga, išlo na svetu misu i sudjelovalo u svim crkvenim aktivnostima. Ali držim da usprkos svemu tome moje srce još nije bilo otvoreno i preobraćeno. Mislim da svaki čovjek za vrijeme svoga života doživi obraćenje srca. Ponekad je za to potrebna samo neka rečenica ili trenutak – kako je u mom slučaju bilo. Naime, u razgovoru o životu sa svojim prijateljem, jedno njegovo pitanje uzdrmalo je moje srce. Upitao me: “Tko je tvoja najveća ljubav?” U prvoj sekundi, sva ushićena odgovorila sam da je to Isus. A on me iduće upitao koliko vremena provodim sa svojom najvećom ljubavlju. Odmah je moje ushićenje splasnulo. Shvatila sam da Njemu dajem ostatke svoga vremena, umjesto da On bude središte moga dana i moga života.  Osjetila sam tada i sram i tugu. Ali tada je moje buđenje počelo“, prepričala je Planinić i dodala kako je potom odlučila ići na svetu misu svakoga dana.

„U početku sam nailazila na toliko otpora sa svih strana i kušnji da sam poželjela odustati, no zbog težine sam znala da je to očito dobar put. Nakon nekog vremena sv. misa je postala središte moga dana. Moje se srce počelo otvarati. No, kao i svakog čovjeka tako i mene nisu zaobišle rane koje su me zaokupile i nastanile se u mome srcu i nisu mi dopuštale da se otvorim milosti u potpunosti. Trebalo je očito prvo spoznati i zaliječiti rane. A tko je u tome najpažljiviji nego Majka. Ja to tada nisam znala niti sam mogla imenovati. Jedino znam da se u meni javila želja za češćim odlaskom u Međugorje. U početku je to bio prostor iza Crkve kraj kipa Uskrsloga Isusa, nakon toga česti odlasci na Brdo Ukazanja pa sve do Svete Mise i sudjelovanja na Festivalu mladih kao dio Međunarodnog zbora. Do tada sam mislila da je Međugorje mjesto za strane hodočasnike i rijetko bih dolazila u bilo kakvu gužvu. No, od tada sam shvatila da – ako ima mjesta za tisuće, ima mjesta i za još jednu mene i sve one koji žele tu doći. I od tada nije prošao dan a da ne odem u to sveto mjesto. I ja sam postala hodočasnik. Srce naše Majke je dovoljno za sve nas“, poručuje Planinić.

Dodaje kako je na Brdo ukazanja ranije išla sa svojom mamom i sestrama, no ne tako često kao od prije nekoliko godina kad se odlučila na devetnicu na Brdu Ukazanja.

„Nakon te devetnice ljubav prema Mariji je samo rasla. A moji pohodi na Brdo su bivali sve češći dok se nisu pretvorili u svakodnevnicu. Imati milost sjediti u blizini Gospinog kipa je neopisiva. Milost koja se crpi sa tog svetog mjesta je golema. Uspinjete se sa teretom, a siđete bez njega. Brdo je mjesto koje mijenja čovjeka. Majka nas sve poziva k sebi. Moj put je put Marije, ona je moj uzor, moj put do Isusa. S vremenom me njena prisutnost toliko promijenila. Sve što znam jest da želim da mi ona bude učiteljicom života. I da se nikada ne odvojim od Međugorja. Jer ono je dom sve Marijine djece. Na Brdu sam vidjela toliko divnih svjedočanstava, pomirenja, ljubavi, suza i smijeha. Nikad ne znate što ćete vidjeti. I sve vas to mijenja, ispuni i dadne polet. Svaki kamen na Brdu je preslika jednoga kamena u našem životu, ali kad ideš prema Mariji, niti jedan kamen nije težak za prijeći. Baš to nam Brdo poručuje. U to mjesto se jednostavno zaljubiš i postaneš ovisan o milosti koju od tamo crpiš. To je ono što se meni dogodilo. Marija je u moj život poslala toliko divnih ljudi koji su promijenili moj život. Od prije par godina posvećena sam Njezinom Bezgrešnom Srcu i taj dar je najljepši dar a on je plod ljubavi iz Međugorja“, poručila je Planinić.