Uz brojne nedaće koje su svakodnevno sustizale katolike u Hercegovini, s vremena na vrijeme dolazile su i zarazne bolesti protiv kojih u ono vrijeme nije bilo nikakva lijeka te su uzimale brojne ljudske živote, a neke su, osobito kuga, prerastale i u prave epidemije, dok bi se ona iz 1814.-1818. godine mogla označiti i kao pandemija, piše fra Robert Jolić u svom radu o zaraznim bolestima u Hercegovini u doba turske vladavine.

Tako je Jolić pribilježio kako je prva kuga koja je zabilježena u sačuvanim matičnim knjigama u zapadnom dijelu Hercegovine ona koja je započela u kolovozu 1783. i prestala početkom siječnja sljedeće godine.

I ona je zabilježena samo u maticama župe Brotnjo, jer matice ni jedne druge hercegovačke župe iz toga vremena nisu sačuvane. Kuga je započela u Sarajevu, ali se ubrzo proširila na čitavu Bosnu i Hercegovinu, pa onda i u Dalmaciju. Od nje je u Bosni i Hercegovini umrlo oko 20.000 katolika, a ostalih vjera oko 100.000 ljudi.

Jolić je u svom radu analizirao i kugu koja je trajala od 1814.-1818. godine te je usporedio podatke u broćanskoj i veljačkoj župi.

Župa Brotnjo je u to vrijeme obuhvaćala ogroman prostor i, kako zapisa fra Petar Bakula, po tome je više sličila na neku manju biskupiju nego na župu: obuhvaćala je prostor današnjih općina Čitluk i Čapljina s desne strane Neretve, kao i Kruševo i Zviroviće. Kuga je uzela čak 2215 života, što je činilo gotovo polovicu ove župe.

S druge strane, u župi Veljaci koja je u vrijeme kuge obuhvaćala prostor današnje općine Ljubuški (osim Grljevića) izgleda gotovo nevjerojatno da je u župi od kuge preminulo samo 297 osoba, što bi značilo čak 7,5 puta manje nego u susjednoj župi Brotnjo, zbog čega Jolić tvrdi kako je jasno da podatci nisu potpuni, točnije da se župnik fra Luka Penava nije potrudio kao broćanski franjevci da bi popisao sve podatke u matičnu knjigu.

Kakva je ovo pošast bila pisao je krajem 19. stoljeća fra Martin Mikulić, na temelju pričanja gotovo 90-godišnjeg “djevca” Ivana Jurčića: “Pamtim bič božji – kugu, koja je tri godine svijet davila i morila. Valjalo je po gori bijegati i uvijek se premiještati, da gdje omrkneš, tu ne osvaneš. Mnoge su mrtvace psi izjeli, jer ih nije imao tko ukopati. Za kugom je nastao veliki glad, te smo morali o travi živjeti, kozlac u mlijeku variti, kljenovu koru tući i jesti. Čudno je, da ove kuge nije bilo u ljubuškom Klobuku, koji je pun bio Ljubušana i Mostarana, kao šipak zrnja! Bit će, da su bile u onom selu nekakove velike čudotvorne moći od pomoći.”

Kolika je panika zavladala ljubuškim krajem možda ponajbolje svjedoči činjenica da su pokojnici ostajali nepokopani te su ležali na cestama ili u ogradama gdje su preminuli.

A pokopati ih se moralo koliko god to bilo opasno za one koji su obavljali taj posao, da se zaraza ne bi širila dalje, ali i da mrtvace ne bi razvlačile životinje. Pa ipak neke nisu uspjeli pokopati prije nego su ih dohvatile. Tako je za pet osoba iz obitelji Grizelj iz Vitine župnik izrijekom zabilježio da su ih “pojeli psi”, zapisao je u svom radu Jolić, a detaljnije možete pročitati OVDJE