Emocije i ekstaza u hrvatskoj javnosti i medijima nakon bronce Vatrenih na Svjetskom prvenstvu još se nije slegla. Edo Pezzi i Ivo Mikuličin su s Petrom Vlahovom u Studiju 4 komentirali uspjeh, sadašnjost i budućnost hrvatskog nogometa te utjecaj ovog uspjeha na nju, piše hrt.hr.

– Prva stvar koju smo ovim uspjehom dobili je golema radost Hrvata, u zemlji i izvan zemlje, drugi je golema zarada od 26 milijuna eura koju će HNS utrošiti na stadione po Hrvatskoj, za igrače i trenere. Ja bih posebno volio da se klubovima da što više novca za kvalitetan rad s mladima. Treći je fenomenalna turistička propaganda. Naše je ministarstvo tamo negdje 2017. uvidjelo koliko sportaši tu mogu doprinijeti. Proglasimo Modrića ambasadorom turizma za ovu godinu, pa će ga naslijediti Kovačić ili Perišić ili netko treći. No vidite, što je rekao Ćiro 1998. godine, za Hrvatsku je dotad u svijetu znalo dva posto ljudi, poslije Francuske 16-17 posto, a danas gdje god dođete znaju za Hrvatsku. To je golem kapital!

Gotovo nitko se nije nadao ovakvom uspjehu Vatrenih?

– Pratim sport više od 50 godina. Nikad nisam pitao koliko trener ima novaca, ili koliki je transfer nekog igrača. To prepuštam Marijanu Kustiću, jednom posve normalnom čovjeku, Dalmatincu iz Novalje, koji želu ujediniti sjever i jug Hrvatske. No rekao bih nešto drugo. Ja sam izuzetno tužan što Gvardiol nije proglašen najboljim mladim igračem svijeta. To me podsjetilo na 1979. godinu i kadetsko PH u Splitu, kad su neki mudraci htjeli najboljim igračem turnira proglasiti Antonija Ozmeca iz Zagreba. No kad su to doznali legenda splitske košarke Rato Tvrdić i pokojni predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza Danko Radić poludjeli su na članove žirija i promijenili odluku, da najbolji igrač bude onaj koji je to jedino mogao biti, a to je bio Dražen Petrović, Gvardiol je Dražen Petrović, kaže Mikuličin i nastavlja o rezultatu Vatrenih:

– Što se tiče našeg rezultata, ja smjelo tvrdim da je finale SP-a bila utakmica Hrvatska – Brazil. Slažem se s kolegom Milojkom Pantićem koji kaže da kazneni udarci nisu sreća, kao što nije sreća “break” u tenisu. Pokojni trener Hajduka Slavko Luštica je kazao da “penal može pucati ili svjetski šmeker, koji može u zadnji čas promijeniti odluku, ili netko tko ne razmišlja ni o čemu, tko nema ni trunke odgovornosti, netko tko opiči balun i zabije gol”. Isto tako tvrdim, da nije sviran taj najsramotniji penal u utakmici Hrvatska – Argentina, mi bi se na poluvremenu resetirali. Možda bi Dalić posegnuo za potezom koji je napravio protiv Maroka, možda bi Perišića stavio na lijevi bok i uveo Oršića, jer Oršić je, realno, najveća žrtva Dalićeve kombinatorike.

Jesmo li definitivno sad nogometna velesila?

– Nije slučajno da smo godinama u vrhu košarke, da smo osvajali medalje na olimpijskim turnirima i svjetskim prvenstvima u rukometu, pa onda u vaterpolu… U ovoj zemlji postoje mladi ljudi koji imaju afinitet za kolektivne sportove, koji znaju igrati i igraju s glavom, to naglašavam. Snaga i trka su postale važnije od nogometne ljepote, nema više fantazista, a mi još uvijek kombiniramo te stvari, imamo i jedno i drugo. Ako nastavimo tim putem, uz velik trud i rad trenera u mladim kategorijama, nastavit ćemo biti veliki. Evidentno je da imamo nešto što svijet nema. Na SP se ne bih više osvrtao, penal nije bio, ali što ćemo sad s tim. Nebitno. Vidjeli smo što imamo i treba ovako nastaviti, smatra Pezzi.

Cijeli razgovor pogledajte u videu!

e-hercegovina.com