Goran Perkovac novi je izbornik hrvatske rukometne reprezentacije. Kapetan zlatne generacije iz Atlante 1996. naslijedio je Hrvoja Horvata. S novim izbornikom uoči novih izazova za Dnevnik HRT-a razgovarao je Robert Jelečević, piše hrt.hr.

– Moja je želja oduvijek bila biti trener reprezentacije. To je sigurno želja svakog trenera, ne samo u Hrvatskoj nego u cijelom svijetu. Izbornik hrvatske reprezentacije uvijek se ima šanse boriti se za medalje i to je bio moj cilj. 

Osvrnuo se i na Svjetsko prvenstvo u Švedskoj u Švedskoj i Poljskoj na kojem je Hrvatska osvojila deveto mjesto.

– Sigurno je deveto mjesto neuspjeh, mislim da se moglo bolje. Minimalan cilj je bio ući među osam to se nije ostvarilo i ovaj potez je bio logičan. Mislim da reprezentacija može više, da li ova ili neka druga… Nadam se da ćemo s nekim promjenama dovesti reprezentaciju do željenog cilja, a to je da budemo stalno među prvih pet ili šest reprezentacija, a kroz godinu-dvije-tri da možda budemo među prve tri-četiri koje se bore za medalju. Mislim da potencijala ima, ali treba jako puno rada, jako puno discipline, jako puno odricanja i onda možda dođemo do tog cilja. 

Hrvatska u ožujku protiv Nizozemske nastavlja kvalifikacije za Europsko prvenstvo. 

– Neću se odlučiti za drastične promjene jer u trećem mjesecu već igramo kvalifikacije. Iz mojeg iskustva te drastične promjene nisu donijele nikad ništa dobro. Promjena će biti, ali sigurno ne da mijenjamo pola ekipe. Dvije teške utakmice. Nizozemska je ekipa koja igra užasno brzi rukomet koji mislim po konstituciji trenutno ne odgovara ovoj našoj reprezentaciji. Međutim, pripremit ćemo se taktički dobro, kvalitete imamo. Cilj je dovesti reprezentaciju na bolja mjesta nego što je dosad bila, konsolidirati je i uvesti mlade igrače koji će moći igrati iza 2025. kad je Svjetsko prvenstvo u Zagrebu i da po mojoj želji ostane ta ekipa duže zajedno. 

Pobjednički mentalitet želi prenijeti i na reprezentativce.

– Olimpijske igre su posebne, iako nisu po kvaliteti na razini europskih prvenstava, ali to se najviše cijeni i nitko to ne zaboravlja. Ostaje u sjećanju cijeli život. Sad bi bilo lijepo da kao trener još napravim jedan takav podvig i osvojimo medalju pa da se mogu dičiti i time. I da u Hrvatskoj ponovno vratimo rukomet na taj pijedestal koji zaslužuje i da ti momci dođu u priliku da se bore za olimpijske medalje kao što sam ja. Trebat će nam sreće sigurno.

e-hercegovina.com