Proslava blagdana započela je služenjem svetih misa u 5, 6, 7, 8 i 9 sati ujutro, dok je najveći broj vjernika nazočio svečanom misnom slavlju u 11 sati, kojem je prethodila tradicionalna procesija s kipom svetog Ante.

Na početku misnog slavlja sve nazočne vjernike pozdravio je humački gvardijan i župnik fra Dario Dodig, koji je na poseban način zaželio dobrodošlicu današnjem propovjedniku fra Jozi Grbešu.

„Sveti Ante je velik svetac koji nas sve sabire oko Krista našega Spasitelja, kojega drži u ruci i koji nas želi povesti svojim putem mira i ljubavi. Dobro došli u ovo naše svetište na Humac i ovu duhovnu i kulturnu oazu, stjecište mnogih hodočasnika i turista, okrepu mnogim dušama. Zato smo radosni u ovome svetom danu kad mnogi dolaze na zavjet, molitvom pobožnošću, primanjem svetih sakramenata. Neka je svima nama na duhovnu izgradnju i korist. Osobito mi je zadovoljstvo ovdje predstaviti mnogopoštovanog oca provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozu Grbeša On je prvi put s nama ovdje o svetom Anti, osim novicijata kojega je imao ovdje u našemu samostanu. Većinu života je proveo u Americi među svojim hrvatskim narodom“, kazao je fra Dario.

Fra Jozo je u svojoj uvodnoj riječi pozvao sve vjernike na promjenu da budu bolji ljudi.

„Ja jesam ovdje prvi put o svetkovini sv. Ante, ali dugo putujem. Mnogi ovdje čine zavjet, mnogi ovdje dolaze jer žele biti bolji i drugačiji ljudi. Ja vas pitam danas, sjećate li se sv. Ante prošle godine i kakvi smo mi danas u odnosu na godinu, dvije ranije. Je li naš Bog zajedno s ovim svecem i s vrijednostima koje ostaju ili nas je rastrgao svijet oko nas koji ide nekim svojim putem. Ja vjerujem da je ovo mjesto gdje dolazimo k sebi, gdje počinjemo iznova, gdje se kajemo za loše i želimo bolje. Neka nam ovaj blagdan i ovaj svetac budu povod za nove početke. Ako imamo hrabrosti za kajanje možda imamo u sebi i duha poniznosti“, kazao je provincijal.

U svojoj prigodnoj propovijedi fra Jozo je govorio o značenju onoga Božanskoga u životu čovjeka, te još jednom pozvao na promjenu svih vjernika na bolje ističući da sv. Ante može biti primjer svim vjernicima da počnu iznova.

„Kad je Krist uspostavljao svoju zajednicu za svoj kamen temeljac nije izabrao briljantnog Pavla, niti mistika Ivana, nego običnog slabog čovjeka, kukavicu. Običnog slabog čovjeka, i na toj stijeni je sagradio svoju crkvu, i kako kaza onda tako i danas: „Ni vrata je paklena nisu nadvladala.“ Sva carstva i kraljevstva propala su jer počivahu na jakim ljudima, ali ova jedna i jedina stvar ljudske povijesti, povijesna Kršćanska crkva utemeljena je na slabom čovjeku i zato je neuništiva. Zašto je tako? Kaže nam veliki Chesterton da je svaki lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Ili drugim riječima, slab čovjek zna da ne može sam. On kada postane svjestan božanskoga, bivajući slab, on postaje svjestan važnosti božanskoga, božanske milosti i božanske snage. I zato nam je cijela povijest takva, svetaca i grešnika, slabih i jakih, a jakih pa krhkih. Zato je sv. Ante običan Padovanac, običan grešan čovjek, koji je bio svjestan Božanske dimenzije. Mogao je reći, prijatelju prepiši Bogu svako dobro koje si primio, ako pristaješ prisvajaš zasluge za ono što ti ne pripada, bit ćeš optužen za krađu. Zato u kršćanstvu nema mjesta za ega, nema mjesta za velike, nema mjesta za arogantne, nema mjesta za one koji misle da određuju povijest sudbina i naroda, sadašnjeg časa i budućeg trenutka. Zastanimo na čas! Sve ono što je najvažnije u vašem životu, bilo da je u pitanju snaga ljubavi, vjere, obitelji, Domovine ili Božanskoga u čovjeku, nije naša zasluga. Velike stvarnosti u našem životu su jednostavan dar, koje čovjeka mogu učiniti samo poniznim. Oholim ljudima nitko ne vjeruje. Tako ih i povijest zaboravlja. Zato upravo ovi slabi znaju da je hrabrost Božanska snaga, da je mudrost Božanski dar, da ta hrabrost kao Božanska snaga nije odsutnost strahova koje imamo u svagdašnjici života nego priznanje da postoji nešto važnije. Ti slabi znaju da su oni poslani biti blagovijesnicima, biti sol svijeta i svjetlost zemlje, biti početak novoga. Ono što nam Krist i onim tekstom i ovim današnjim želi reći jest da slabo kršćanstvo bez te dimenzije Božanskoga jest katastrofa ovoga svijeta To jadno kršćanstvo bez Božanskoga jest 20.stoljeće. Poubijali smo se masovno. Danas opet kršćani se ubijaju na istoku ove Zemlje i onda se žalimo da nas nema. Kada Božanskoga u sebi nemamo ne treba nas ni biti. Sveti ljudi, poput ovog Padovanca, nas upozoravaju upravo na to da čovjek ne smije ostati samo u svojoj horizontalnoj dimenziji življenja, da bez toga mističnoga, bez toga Božanskoga, bez toga vertikalnoga, čovjek ostaje prazan. Da u ovom horizontalnom svijetu interesa, jada i bijede ljudske čovjek postaje samo kopija interesa ili kopija vlastite bijede ili grijeha koje ispovijeda cijeli svoj život i nikako iz njih izići. Da od kopija čovjek živjeti ne može. Da od tog horizontalnog življenja imamo ono što imamo danas, imamo kulturu koja odbacuje, koja križa, križa i povijest i identitet i obitelj i vjerovanje i duhovnost i tradiciju i ono od čega je čovjek nastao i sazdan, ono što ga ispunjava. Ta kultura odbacivanja dolazi k nama, već je ovdje, pa se pitamo, ima li kršćana da će joj reći ne može. Mi moramo biti drugačiji. Mi moramo imati dovoljno snage u sebi, dovoljno mudrosti da možemo govoriti istinu svome djetetu, u svojoj obitelji ili onome gore na vlasti ili onome za kojega nitko ne pita ili onome s kojim nitko prijatelj nije. Oni koji preskaču, oni koji biraju samo jedne a križaju druge s kršćanstvom nemaju veze Kaže nam ponovno ovaj Padovanac, o čovječe koji često radiš prema prilikama ugledaj se na pčele. I nauči se mudrosti. To je rekao zato što je to živio. Nemojte vjerovati nikada onima koji ugodno govore ali loše žive. Mi smo civilizacija koja sjajno piše, odlično govori, ali jako loše živi. Ako naši životi nisu naša poruka i ako naša poruka nije naša svagdašnjost onda uzalud sve ono što mi kažemo da jesmo. Jer princip života i zakon ljubavi počima od mene, od moje obitelji, u mome domu, u mojoj župi, od onih koje ja zovem svojim prijateljima“, kazao je, među ostalim, u propovijedi fra Jozo.

Na kraju misnog slavlja humački gvardijan i župnik fra Dario Dodik zahvalio je svima koji su na bilo koji način pomogli u proslavi svetkovine Sv. Ante, posebno župljanima i propovjedniku, provincijalu fra Jozi kojemu je u znak pažnje i sjećanja na današnje misno slavlje poklonio kip sv. Ante.