U vrijeme kad smo se zaputili ka Vitini, opasno je prijetilo kako će se ostvariti proročanstvo (onoga) slavuja sa Sokoca „… čuda da se dese, da Miljacka mostove odnese“. Nadali smo se stoga da će nas makar u Hercegovini dočekati ozračje koje priliči drugoj polovici lipnja, prvoga ljetnog mjeseca. Međutim, ništa. Već je u Bradini postalo jasno kako nas sunce neće ogrijati ni tamo gdje inače u ovo doba prži. I sve tako do Ljubuškog, od koga magistralna prometnica vodi ka Vitini, te potom do Gruda. Kiša, kiša, kiša… Ali, dobro, neka pada, to joj je, kazao bi (onaj) Panonski mornar, zanat…

 

Paškal zbog Paškala?

Na našem odredištu, u župi Svetoga Paškala Bajlonskoga, na samome rubu Vitinskoga polja ne dopuštaju kiši da im poremeti plan. Kao što nam je župnik fra Stanko Mabić navijestio kad smo dogovarali naš posjet – radi se na uređenju župne kuće. U tijeku je „projekt klima(tizacija)“, jer ma koliko se činilo kako je „nebo odlučilo da potopi svet“, i ove će godine ovdje uz izvor Vrioštice doći ljetne vrućine. Tako je, eto, vitinska bauštela sasvim opravdana. Budući da je Sv. Paškal u nas slabo poznat, odmah fra Stanka pitamo: Otkud taj franjevački brat, koji se ovdje časti 17. svibnja, u ovom dijelu Hercegovine?

„Nema službena tumačenja, ali usmena predaja vraća nas u vrijeme kada je počela gradnja župne crkve. Biskup mostarsko-duvanjski bio je fra Paškal Buconjić koji se jako zauzeo za izgradnju i crkve i župne kuće. Baš, uostalom, kao što se, taj domaći sin iz Drinovaca kod Gruda, zauzimao i za cijelu Hercegovinu. Učinio je, također, sve da ovo mjesto zaživi, pa su mu eto na ovaj način zahvalili“, tumači župnik, dometnuvši kako je župa Vitina utemeljena 1895. odcjepljenjem od drevne župe Veljaci, i od te se godine vode matice.

„Gradnja župne crkve započeta je 1910., pod vodstvom i prema nacrtu župnika fra Pave Šimovića, i pokrivena je pa, dakle, i dovršena četiri godine kasnije. No, potres iz 1962. prilično je oštetio, te je 10 godina kasnije obnovljena. Bilo je na njoj posla i kasnije; ’77. je obnovljena unutrašnjost crkve i uvedena rasvjeta, a ’84. zbog dotrajalosti krova postavljena je nova krovna konstrukcija i crkva je pokrivena bakrom. Za vrijeme župnikovanja fra Velimira Mandića (2010. – 2020.) crkva je pak temeljito obnovljena izvana: dobila je nov izgled – vraćena joj je izvorna ljepota. Nastavio je fra Mladen Sesar, baš kako i moj predšasnik fra Željko Grubišić“, pripovijeda naš domaćin kojemu je, vidjeli smo, ostalo još posla.

Zanimljivo je u ova naša vremena, kada je Njemačka još (uvijek) u modi, spomenuti, kako je to u Statistikama župe Vitina zabilježio ovdašnji župni vikar fra Ivan Boras, kako je, primjerice, 1899. župa imala 2 384 vjernika te kako je svoj vrhunac doživjela ’75. kada su ovdje u 795 obitelji živjela 3 892 vjernika. A danas?

Brojno stanje, ipak, stabilno

Fra Ivan, iako je na župi tek 7-8 mjeseci, baš kao i župnik, precizno je zabilježio kako je u Vitini 667 nastanjenih kuća u kojima žive 2 152 osobe – 1 083 muške i 1 069 ženskih. Prosjek po kućanstvu je 3,22 osobe. Što je, dakako, za aktualne be-ha (osobito be) uvjete (vrlo) solidno. Ipak, kao razmjerno alarmantan podatak za perspektivu župe fra Ivan navodi kako su među župljanima 124 mladića i 35 djevojaka starijih od 35 godina koji, dakle, još nisu zasnovali obitelj. Uz to, na župi je 114 kuća u kojima živi po jedan član i 162 kuće u kojima su po dva člana. No, prošle se godine u župnoj crkvi vjenčalo 19 parova. Solidno i obećavajuće! Prvopričesnika je pak bilo 25, krizmanika 54 (za dvije godine), krštenih 22 (sedam muških i 15 ženskih), umrle su, nažalost, 43 osobe.

„Danas bismo mogli kazati kako se brojno stanje, ipak, stabiliziralo. Za razliku od nekih ranijih godina, posebice 2016., sada se poneki mještani već i vraćaju iz inozemstva. Što je u neku ruku i logično jer se ovdje uistinu može dobro živjeti. Mada, sada imamo i drugi val iseljavanja, ide se, poglavito mlade obitelji, u Ljubuški… Inače, gotovo se svako kućanstvo ovdje bavi poljoprivredom. I dok su nekoć poljoprivredne proizvode vozili na tržnicu u Čapljinu, evo ove godine po vitinski krumpir dolaze šleperi iz Hrvatske“, svjedoči fra Stanko naglašavajući kako su ovdašnji župljani iznimno vezani za svoju crkvu. „Pomažu po obitelji s 50 maraka na godišnjoj razini, što je sasvim dovoljno za redovite župne obveze – za ‘hladni pogon’. Kada je riječ o projektima, tu računamo na donacije što, istina, nije uvijek lak posao, ali snalazimo se, prijavljujemo se na natječaje…“

Većina će ostati

A kada je riječ o budućnosti župe Sv. Paškala, najbolji je sugovornik predsjednik Frame Luka Majić koji je izabran na redovitoj izbornoj skupštini u travnju ove godine, a framaš je od devetog razreda osnovne škole. Trenutačno Frama u Vitini broji 39 članova. „Većina mojih vršnjaka i onih malo starijih želi ostati jer gotovo svi, slijedom iskustava onih koji su bili pa se vratili, vjeruju da je život kod svoje kuće, kakav god bio, bolji nego onaj vani“, veli gimnazijalac koji će iduće godine maturirati, onda studirati, vjerojatno, baš kao obje mu starije sestre, u Splitu.

„Mladi ovdje većinom razmišljaju o studiju, ali onda i o povratku u zavičaj“, otkriva planove svoje generacije Luka čiji je otac u Njemačkoj, ali je obitelj, majka i djeca, ostala u Vitini. „Život se ne može živjeti bez vjere, tako sam odgajan od malih nogu. I napose, da se na misu ne ide iz navike. Bog mi pomaže u svemu, sve što sam postigao, sve je uz Njegovu potporu i blagoslov“, poručuje budući student. Trenutačno, inače, na raznim učilištima studira 77 mladih iz ove župe, osnovnu pohađa 204, a srednju školu 126 župljana.

Iz ovakvoga (vjerskog) ozračja moglo bi se očekivati i „kadrove“ za duhovna zvanja. Međutim, fra Stanko nam kaže kako je posljednju mladu misu ovdje slavio fra Dražen Boras u kolovozu 2009. Sada je u Americi. A iz vitinske je župe i s. Katarina Vučić koja je prve redovničke zavjete položila u rujnu 2017., na blagdan Rana Sv. Franje u samostanu Školskih sestara franjevki Provincije Svete Obitelji u Bijelom Polju.

Zvono Svetog Oca u Brljici

Svete mise su svaki dan, obično se slave na nakanu i, kaže nam župnik, obično sudjeluje 30-ak vjernika. Nedjeljom su četiri mise u župnoj crkvi te u područnim crkvama u Brljici i na Grabovniku. Crkva u Brljici posvećena je Presvetom Srcu Isusovu, a izgradio ju je, sa svojim vjerničkim pukom, župnik fra Vlado Lončar 1984.-’85. Crkva na Grabovniku, koja je građena od ’82. do ’84., posvećena je Srcu Marijinu.

Na svetu misu u ovu prvu filijalu vjernički puk već desetljećima na misu poziva zvono koje je osobni dar Svetog Oca iz 1940. – dakle pape Pija XII. Župu, uz rečene filijale, sačinjavaju i sela: Gornja i Donja Vitina, Gornji i Donji Proboj i Otok. Uz Sv. Paškala, suzaštitnica župe je Mala Gospa čijem se zagovoru utječu, ne samo Vitinjani, nego i hodočasnici iz okolnih vjerničkih zajednica. Slave se, 8. rujna, dvije mise u 9:00 i 18:00 h uz doista impresivnu procesiju kroz Vitinu s Gospinim likom, u kojoj prednjače mladi vjernici.

I bolje i gore dane župe pamti ministar Franjevačkog svjetovnog reda Zrinko Čuvalo kojemu je ovo drugi mandat u „ministarskoj fotelji“. Uz to, gospodin je Čuvalo obrtnik, zastupnik u Skupštini Zapadnohercegovačke županije, otac četvero djece, djed… Pa ga (logično!) pitamo: Kako sve stiže?

Može i bolje, ali…

„Uz Božju pomoć!“, odgovara, te nam kaže kako Bratstvo broji 17 članova, a specifično je to što ga čine i četiri bračna para. „Nekako bi logičan slijed bio da članovi dolaze iz Frame. Međutim, u nas 95% nisu prošli kroz Framu. Poglavito u posljednje vrijeme, mladi odlaze iz Vitine, ali trenutačno članstvo nam je ipak stabilno: svi smo obiteljski ljudi i, uz pomoć duhovnog asistenta fra Ivana, uspijevamo ispuniti sve što se od nas očekuje“, svjedoči naš sugovornik.

S njime je suglasna i voditeljica Framina zbora Helena Paradžik. „Naš zbor broji 15 članova i redovito animiramo euharistiju. Redoviti smo na probama, ali i inače se rado okupljamo u župi. Tako smo odgojeni u ovome kraju od davnine, tako je i u ova vremena. Vjerujem, istina, kako bismo mogli i bolje, ali kad vidim kako je u drugim župama…“, kaže nam ta studentica treće godine Farmaceutskog fakulteta u Mostaru, ali, prekida je fra Ivan: „Pusti ti druge, gledaj sebe“, dodaje… „… Dakako, ali, ipak, i nehotice se uspoređujemo s drugima, pa možemo sve u svemu biti zadovoljni“, odgovara Helena koja ne dvoji kako će ostati u Vitini budući da za farmaceute ima posla u Hercegovini. Jedino ako se uda…

Uključuje se i gospodin Čuvalo tvrdnjom kako je zapravo „korona“ napravila nered. „Nikako se poslije toga vratiti na staro, ali, eto, ide na bolje. Mada, imamo više krizmi vani negoli u Vitini…“

Veliki zbor, kaže nam njegov voditelj Nikola Bebek, nema „kadrovskih“ problema. „Ima nas 20-ak i to je, kazao bih, jedan stabilan broj ljudi na koje uvijek možemo računati. Imamo probe svaki tjedan, a u jačim liturgijskim razdobljima i dva puta tjedno. Njegujemo isključivo liturgijsku glazbu i nije nam cilj njegovanje nekakvog natjecateljskog duha – kao u nekim ranijim vremenima – nego ponajprije poštivanje liturgije. Svake nedjelje animiramo svetu euharistiju u 9:00 h te upriličujemo Božićni koncert u našoj župnoj crkvi. Uz to, imamo i duhovnu obnovu te zajedničke izlete te tako njegujemo i zajednički duh našega zbora“, kaže nam taj magistar javnih medija.

Izazovi male sredine

I sestra Ljuba Božinović svirala je u velikom zboru, ali i vodila ga jedno vrijeme. Završila je, naime, zagrebački Glazbeni institut. Uz rečeno, s. Ljuba, iz reda Sestara franjevki od Bezgrješnog začeća iz Dubrovnika, je sakristinka i vjeroučiteljica. Budući da je vjeroučiteljica već godinama, pitamo je kakva su današnja djeca. „Danas je vjerojatno teže nego prije. Djeca, mladi općenito, žive nerijetko u virtualnom svijetu. Na prvi se pogled možda čini kako je lakše u manjim sredinama. Moje iskustvo, međutim, govori kako je naprotiv – teže. Djeca, naime, imaju više slobode jer se misli kako im u manjim sredinama, ipak, prijeti manja opasnost. Manje je izazova… No, sve na kraju ovisi o obitelji. Obitelj je temelj, a Crkva – nadogradnja“, svjedoči s. Ljuba.

Sestra je Anka Mijić došla u Vitinu iz Novalje (na otoku Pagu) kad i župnik. „Fra Stanko je došao pola sata prije“, kaže nam dodajući kako se u Hercegovini osjeća kao doma, kao da je dugo ovdje. „Ljudi su jako dobri. Na svaki vam način daju do znanja da ste dobro došli. Župa je i inače vrlo živa, optimizma ne nedostaje. A sve je to, vjerujem, zbog toga što su Vitinjani posvećeni vjeri na uistinu pravi način.“

Slijedom ovih sestrinih riječi možemo kazati kako župa Vitina, usprkos vremenima koja nisu – a kad na ovim prostorima jesu?! – laka, opravdava svoj naziv. Toponim Vit(in)a latinskoga je podrijetla i znači život. A ovdje je oduvijek kao voda (Vrioštica) život tekao, od Rimljana, preko bosanskog kralja Dabiše, hercega Stjepana do Turaka koji 1465. (nažalost) dođoše u ovaj kraj. Pa sve, evo, do danas.

A tako će, što bi kazao mladi framaš Luka, uz Božju pomoć i ostati.

Objava Živjet će Vit(in)a, kao što joj i ime kaže pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.