Prvo moram izraziti zadovoljstvo što je kolega Božo Krajina prekinuo ljenčarenje i ponovno počeo pisati. Jasno mi je kako su mnogi pomislili kako mu je netko zabranio pisanje jer od onoga što on napiše mnogima na vlasti se zavrti u glavi.

Piše: Ivo Ćurković

Razmišljao sam o čemu ovoga tjedna pisati. I dvije teme su se nametnule. Prvo, razgovor američkog veleposlanika u BiH gospodina Murphyja s predstavnicima medija povodom američkog Dana neovisnosti. Tu je izrečeno puno toga što zavrjeđuje kritiku a govori o nedosljednosti američke politike u BiH.

Ipak ću se ovdje više osvrnuti na stanje u Hrvatskoj. Hrvati u BiH su egzistencijalno vezani na stanje u Hrvatskoj i nema nikoga tko ne prati tamošnja zbivanja. A u Hrvatskoj je smijurija. Sukob predsjednika države Milanovića i premijera Plenkovića doveo je državu na rub normalnog funkcioniranja. Da izlazim na hrvatske izbore niti jedan od njih ne bi dobio moj glas. Ne zaslužuju ga! Milanović je na prošlim predsjedničkim izborima dobio oko milijun i sto tisuća glasova i ima legitimitet izbornog pobjednika. Plenkovićev HDZ je dobio oko 615 000 glasova što je bilo samo 13 posto ukupnog biračkog tijela ali sa žetončićima ima apsolutnu izvršnu vlast. To je legalno a koliko je legitimno na svakome od nas je da procjeni sam.

Sukob dvojice najmoćnijih ljudi u državi krenuo je po objavi rezultata izbora za predsjednika. Plenković, koji se hvali diplomatskim umjećem, se ponašao kao uvređena frajla. I umjesto diplomatske fraze “kako će se držati Ustava i zakona i da to očekuje od predsjednika države i kako će surađivati, u okviru svojih ovlasti, za dobrobit svih” Plenković je najavio tešku kohabitaciju. To znači veliko i teško konfrotiranje ako on, Plenković, ne bude glavni. S druge strane Milanović je jednako svojeglav i tvrdoglav da bi se pokorio Plenkoviću a pogotovo kojekakvim Plenkovićevim suradnicima. Usput ti suradnici nisu Milanoviću ni do koljena ali Plenkoviću upravo takvi odgovaraju. Neznaju i nesposobni a kriminalu skloni. Idealni da budu obični poslušnici.

Zbog toga se cijela Hrvatska našla kao talac neodgovornih politika, vrlo često pogrešnih. Tako je i s politikom prema Hrvatima u BiH. Niti Milanović a niti Plenković ne čine ništa pozitivno za Hrvate u BiH. Oni love glasove za skore izbore a koji mogu odlučivati pobjednika. Zato pričaju prazne priče. Najgore je to što uporno inzistiraju na očuvanju sadašnje političke elite koja nas je dovela na rub fizičkog opstanka. I umjesto da se okrenu snagama koje su konstruktivne u pronalasku rješenja postojećih problema u državi BiH oni štite kriminalce, lopove i demagoge koji nas ubiše u pojam.

Unatoč tvrdnjama kako se bore za opće hrvatske interese, kao izmjenu izbornog zakona, ništa ima nije uspjelo. Uspjeh je samo ostanak na vlasti dosadašnje vladajuće elite koja će nas i dalje raseljavati, pljačkati i obmanjivati. Točno je da svake godine Hrvatska izdvoji nekoliko desetaka milijuna kuna za pomoć Hrvatima u BiH. Vrlo mali novac a projekti su vrlo sumnjive vrijednosti za opće interese Hrvata.

Podatak je da u Hrvatskoj postoji više od 1100 javnih i državnih poduzeća. Neka su izuzetno financijski moćna, dok ih se ne opljačka. Recimo HEP, Hrvatske šume, Hrvatske vode, JANAF, Hrvatska pošta itd. Pa ako hrvatska Vlada ne može stimulirati privatni kapital da dođe u BiH i pomogne nam da opstanemo na ovom prostoru sigurno može natjerati državna i javna poduzeća da to učine. Podsjećam na lopovluk u INA-i. Ukradeno je više od milijardu kuna ili stotrideset milijuna eura. Ili još preciznije dvijestopedeset milijuna KM. Kako je država Hrvatska vlasnik 44 posto INA-e znači da se veli novac koji su hadezeovci pokrali mogao uložiti u energetski sektor koji kontroliraju Hrvati u BiH. Tako bi riješili sve naše energetske probleme ali i dio problema drugih stanovnika BiH. Naravno ako i to ne bi neki naši vlastodršci pokrali. Ovo nas , kao narod, stavlja u red običnih kleptomana i lopova a ne naroda naprednih ideja, naprednih tehnologija, poznatih znanstvenika, kulturnjaka, sportaša i drugih uspješnih ljudi.

Zato ne vjerujte niti Milanoviću niti Plenkoviću. Njima je do Hrvata u BiH stalo kao i meni do lanjskog snijega u španjolskim selima. Lažu čim zinu a služe se populističkim metodama kako bi privukli glasače. A što tek reći o njihovim potrčkama. Npr. neki Radman, koji je porijeklom Duvnjak. Pa to je opća sramota za politiku. Čovjek laže čim zine. Sin komunističkog tajkuna koji je sumnjivo privatizirao nekakav pogon za uništavanje uginulih životinja danas “drma” politikom. Na Čovićevom rođendanu, javnoj sramoti, druži se s Dodikom. Ali danas o njemu govori sasvim drugovačije. A sjećamo se kako se uvlačio u stražnjicu ruskom ministru vanjskih poslova Lavrovu. Čak mu je na ruskom recitirao pjesmice i zvao Putina u posjet Hrvatskoj. Kakav krasan ministar!? Ali i on takav ima nešto reći u naše ime. Nije jasno od kuda mu to pravo ali svaka budala to sebi dopušta?

I zbog svega toga i Hrvatska je smijurija. Vrlo neozbiljna država. Poslušni samo prema vanjskim naredbodavcima. I strah me je da je srpski ratni zločinac Šešelj, inače Hrvat porijeklom, u pravu. On je tvrdio kako smo mi Hrvati bečki konjušari. Danas bi se moglo reći briselski konjušari.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Tomislavcity.com.

Objava Prstom u oko: Je Hrvatska a je i smijurija pojavila se prvi puta na Tomislav City.