ŽELI LI ITKO… RECIMO BITI POŠTAR?

Piše: Božo Krajina/Tomislavcity

Dobiti državni posao s dvadeset godina je donedavno značilo zaboraviti na sve egzistencijalne brige. I tako je dobrim dijelom bilo za one države, a po inerciji i ove.  Grčevito se nastojalo uvaliti na državni posao. I danas je dobro imati kakav siguran posao na kojemu se malo radi, a ima slučajeva i ne mora se pojavljivati na njega, pa tko je marljiv dobro živi od plaćice i fuša.

Ali, nije baš da se svugdje može ne raditi, a primati plaća.

A kolo sreće uokoli, vrteći se ne pristaje – ispisa Ivan Gundulić i nastavi kako tko bi gori sad je doli, a tko doli, gori ustaje. On piše o vladarima, ali se sve ovo može primijeniti i na obične smrtnike.

Najbolji primjer promjenjive, radničke sreće je Hrvatska pošta Mostar. Prije više od dvadeset godina zaposlenici pošte su bili oni koji su mogli izazvati zavist drugih plaćom i svim drugim primanjima. A sada je to poduzeće u situaciji da može ponuditi jedva nešto više od minimalca. Neizravnim putem sam došao do podatka da poštar ima plaću nešto veću od 800, a manju od 900 maraka. Toliko su imali i prije 20 godina dok su izazivali zavist.

Okrenuo se svijet, a pošta izgubila poslove.  Ono lako vidljivo je smanjivanje obujma posla jer nema više razglednica i pisama, a u dostavi paketa pojavila se konkurencija. Još je nešto gotovinskog plaćanja računa i dostava mirovima. Ali obje ove stavke su sve manje i manje, do potpunog nestanka. Osim svega ovoga na poštu je negativno djelovalo odvajanje od Telekoma. Ono što je nekada bio PTT (pošta, telefon, telegram) podijelilo se na dva poduzeća. U tom brakorazvodu, bogatiji i perspektivniji Telekom se obvezao nakon razvoda plaćati pošti alimentaciju. A kada je i taj rok istekao…

Pošta i poštari nam još uvijek trebaju. Hoće li itko željeti raditi ovaj posao za ovaj novac?  Teško.

Pošta i poštari su mi poslužili kao primjer onoga što se događa kroz višegodišnji proces.  Ostaje sve manje privlačnih radnih mjesta koja dodjeljuje država. Sasvim je zamisliv bijeg iz Pošte privatnom poslodavcu, ako ne, onda u inozemstvo.

Sasvim je zamislivo da, recimo, vodoinstalateri ili strojari ne budu željeli posao u Komunalnom jer privatno mogu dobiti kudikamo više.

Sasvim je sigurno da plaće, recimo u Staračkom domu nisu dovoljno stimulativne za vrstu posla koju tamo obavljaju.

Da ne bi sve otišlo u demagogiju, većina ljudi misli da ima lošu plaću, a i oni koji imaju visoka primanja nikada ne bi odbili povišicu. Takozvano opće nezadovoljstvo je kolektivno stanje duha. Ali, stvarno, ne mogu plaće biti 700, 800, 900 maraka. To nije malo, to je mizerija od koje se ne da živjeti. A to država ne smije dopustiti. Šalje loše signale i privatnom poslu.

Objava Magareća klupa: Mizerne plaće i u javnom sektoru pojavila se prvi puta na Tomislav City.