Kad u srcu plane iskra Božje ljubavi, ono je spremno na valjanu preobrazbu, otvoreno je dobroti, otvoreno je čovjeku, spremno opraštati i ponizno pasti na koljena. 

Jadranku je, upoznavši brata, mladog bogoslova Juru koji bijaše mladenački grijeh njezinog oca Ante, preplavila dotada nepoznata emocija i želja da ga upozna bolje. 

Poželjela je otići u crkvu gdje on ide i upoznati vjeru koju ne prakticira njezina obitelj. 

– Jadranka, ti si imala sreću odrastati u uglednoj obitelji i ugodnom okruženju – pričao je odvažno otac Ante – Jure je živio na selu, uz babu koja ništa drugo ne zna do moliti Boga, vjera je utjeha malenih i neukih, a mi to nismo? 

– Ti misliš da je Jure u zabludi? – upitala je sumnjičavo. 

– Naravno – otac je nastupio samouvjereno – morat ćemo se svi potruditi izvući ga iz samostana, nije to za jednog sposobnog mladića. Ja ću ga voditi na Poljud, možda se zaljubi u Hajduka, a ti i Palma ga izvedite u grad, pozovite i prijateljice, možda mu koja zapne za oko. 

– Svidjet će mu se Lora – vragolasto će Palma – svi u školi su zaljubljeni u nju. 

– Ne slažem se s vama – pobuni se Jadranka – ne trebate mu to raditi, Jure izgleda zadovoljan svojim pozivom, radostan je dok priča o braći u samostanu. 

– Što on zna? – otac je imao potrebu nametnuti svoje mišljenje svima, iako je i sam osjećao veliku prazninu u duši, grčevito se borio s njom, bio je zaljubljen u lagodni gradski život i želio ga pružiti i svojoj djeci. 

Jadranka je shvatila da nema smisla raspravljati s ocem, ali je odmah stala na bratovu stranu, branit će onaj žar u njegovu pogledu, poželjela je i sebi takvo oduševljenje izborom životnog poziva. 

Već sutradan je potajice, poslije sata klavira, otišla na večernju misu, znala je da bogoslovi budu na toj molitvi, spomenuo je to Jure usput. 

Ulazak na crkvena vrata potakao je u njoj niz pitanja; kako se ponašati, gdje sjesti, ta ona ne zna moliti? Otac i majka ih nikada nisu vodili u crkvu. 

Ušla je, prijala joj je ugodna hladovina i opipljiva tišina, kontrast vanjskoj vrevi i vrućini. Sjela je u klupu i zadivljeno promatrala crkveni interijer, pozlaćene svijećnjake, urešeni oltar. Pitala se čemu služe male kućice sa strane, nije nikada vidjela ispovjedaonice. Promatrala je vjernike koji su mirno sjedili u klupama uronjeni u svoje misli, u molitvu. Jadranki je godio ovaj mir, i ona je voljela tišinu.  

Pogled na veliko raspelo iza oltara pobudi u njoj dotada nepoznato strahopoštovanje. Ganu je lik raspetog Krista i probodeno srce iz kojeg su kapale kaplje krvi, nešto je stegnu u grudima. I njezino srce je bolesno, operirana je kao beba i ide na redovite preglede, svi u kući paze na njezino zdravlje.   

Pitala se zašto Isusovo srce krvari, zašto mu je glava okrunjena trnjem, tijelo probodeno čavlima? Pomisli na trenutak kako je otac u pravu, nije ovo za nju, ali ostat će, želi vidjeti brata, tu joj je dobro. 

Zvuk crkvenih orgulja i zvonki glas časne sestre nagovijestiše početak mise. Svi su ustali, ustala je i Jadranka i uhvatila bratov pogled u prolazu, zatopli joj oko srca, preplavi je  ugodni mir. 

Njezinoj profinjenoj osobnosti jako su prijali zvuci crkvene glazbe i školovani glas časne sestre,  Salve Regina se milozvučno razlijevala prostorom. 

Htjela je pustiti glas, lijepo je pjevala, ali nije znala riječi pjesme, bi joj žao. Učini joj se kako bi pjevanjem pojačala ljepotu trenutka. 

Pozorno je slušala svaku riječ s oltara, padale su kao melem na njezinu dušu i blažile duhovnu glad koju odavno osjeća u sebi. Čeznula je za ovim osjećajem blagosti i punine što nadilazi svu ispraznost mladenačkih zabava. Ima Netko, ima nešto, znala je.  

Ne pronađe u misnim čitanjima ništa loše, kako je otac govorio, dapače, bile su to riječi koje pružaju utjehu i nadu, pobuđuju ljubav, obogaćuju duh. 

Više puta je pogledom tražila brata i pronašla ga, uzvratio joj je, toplo i mirno.  

– Nitko ne smije ugasiti sjaj u tvom oku, brate! – obeća sebi.  

Po završetku mise, zaputi se prema vratima, u gradsku vrevu i sparinu što je titrala u zraku.  

– Jadranka! – čula je Jurin glas – vidio sam te na misi. 

– Bila sam – veselo će Jadranka – ovo mi je prvi put. Sviđa mi se, doći ću opet. 

– Bogu hvala – prozbori Jure i bratski joj stisnu ruku. 

Iva Bagarić/Tomislavcity