Danas se hlače smatraju normom, a u nekim situacijama čak i u obaveznim za muškarce. U carskom Rimu, očito, stvari su bile malo drugačije – nijednom čovjeku od časti ne bi palo na pamet da nosi ono što se smatralo odjećom divljeg barbara.

Kada je Marko Tulije Ciceron, elokventni govornik i advokat, branio bivšeg galskog namjesnika Fonteija od optužbi za iznuđivanje, naveo je nošenje hlača kao znak “urođene agresivnosti” Gala i olakšavujuću okolnost za svog klijenta:

“Dobri govornici koristili su se retorikom na prilično sofisticiran način, zamišljali su strana plemena na način koji je uglavnom odgovarao njihovim potrebama, od žestokih agresora do nazadnih ljudi i oslanjali su se na vizualne slike kako bi bili sigurni da će se ‘barbarska drugost’ istaknuti ”, kaže Susanne Elm, historičarka sa kalifornijskog univerziteta Berkeley, koja proučava odnos Rima s plemenima na sjeveru, koja su zajednički nazivali “barbarima”. Hlače su u ovom slučaju bile snažan simbol “drugosti”.

Ciceron nije bio sam u povezivanju hlača s iskonskim, necivilizovanim životom. Godine 9. nove ere, car August protjerao je Ovidija, do tada već priznatog pjesnika, iz razloga koji ostaju nejasni (ali možda su bili povezani s Augustovom nećakinjom). U današnjem Tomisu, u Ruminiji, pjesnik se prvi put susreo s barbarima:

“Ljudi su, čak i kad nisu bili opasni, bili odvratni, odjeveni u kože i hlače, a samo su im se lica vidjela”, napisao je Ovidije.

Nije bilo posebnih higijenskih razloga za rimsko gađenje prema hlačama, kaže profesorica Kelly Olson, autorica knjige “Muškost i odijevanje u rimskoj antici”. Čini se da ih nisu voljeli zbog njihove povezanosti s nerimljanima.

Ali mišljenja se mijenjaju s vremenom, a nedugo zatim, historičar i senator Publije Kornelije Tacit naveo je hlače među nizom “egzotičnih” ponašanja germanskih plemena, koje je hvalio zbog morala neoslabljenog civilizacijom: kupanje u rijeci, konjski repovi (“vinuti” čuperci nalik na rogove ili perjanice”), i hlače.

Nije kao da je svaka osoba koja je hodala po starom Rimu nosila togu, one su bile više poput svečane odjeće. Tunike su najčešći odjevni predmet, bez rukava ili kratkih rukava za muškarce, a dugih rukava, do gležnja za žene. Stisnuti noge u šivanu tkaninu jednostavno nije bila tradicija, a mediteranska klima općenito nije zahtijevala takvo odijevanje.

Rimljani počinju oblačiti hlače

Međutim, kako se carstvo širilo, to se počelo mijenjati. Rimljani i plemena iz novopripojenih sjevernih zemalja borili su se rame uz rame kako bi zaštitili svoje granice od drugih barbara, poput Vizigota. Tako su vojne hlače koje su koristili Germani ili Gali postale izbor odjeće za rimske trupe, vjerovatno zato što su praktičnije na sjevernom bojnom polju od lepršavih tunika.

Dokazi ovog ranog nošenja hlača rimskih trupa mogu se vidjeti u spiralnom reljefu Trajanovog stupa, 30 metara visokog i sedam metara debelog mramornog spomenika podignutog 113. godine u čast careve pobjede nad Dačanima, nositeljima hlača iz današnje Rumunije i regije oko nje. U tom prikazu generali i druge osobe visokog ranga nose tunike ili toge, dok obični vojnici nose tajice.

Poput GPS-a i interneta, inovacije iz vojnog sektora polako su se proširile na civilno društvo. Do 397. godine hlače, u svoj svojoj odvratnosti, postale su toliko uobičajene da su braća carevi Honorije i Arkadije (Zapadnog i Istočnog carstva, redom) izdali službenu zabranu nošenja hlača. Zabrana je navedena u šifri nazvanoj po njihovu ocu, Theodosianusu, koja je glasila: “Unutar časnog Grada nijednoj osobi ne bi smjelo biti dopušteno prisvojiti sebi čizme ili hlače. Ali ako bilo koji čovjek pokuša prekršiti ovu kaznu, Mi zapovijedamo da u skladu s kaznom slavnog prefekta, počinitelju budu oduzeta sva sredstva i predan u vječno progonstvo.”

“Ono što zabrana zapravo čini je da zabranjuje civilima da nose vojnu opremu u glavnom gradu, tako da se to može vidjeti kao neizravan način da se olakša razlikovanje civila od vojnika u vrijeme kada je vladala napetost visoko”, kaže Elm.

Četiri godine prije toga, car Valens je poginuo u bici unutar rimskih granica, a trećina vojske je bila izbrisana. Dakle, zabrana hlača mogla je biti način da se osigura da je glavni grad lakše kontrolisati i da borci budu zadržani vani.

Zabrana se također može tumačiti kao očajnički pokušaj careva kasnog razdoblja da se drže osjećaja rimskog identiteta u vrijeme kada je carstvo postalo lonac za taljenje tradicija, nakon stotina godina širenja i kulturnog prisvajanja. Duga kosa i drečavi dragulji uskoro su se pridružili čizmama i hlačama kao zabranjena moda.

“Uticaj barbara na modu bilo je nešto što su carevi željeli kontrolisati, ali onda su njihovi vlastiti tjelohranitelji, kojima su vjerovatno vjerovali, bili barbari. Dakle, umjesto antibarbari, oni su uglavnom bili protiv barbarskog identitet”, kaže Elm.

Vraćanje koncepata kao što su “čistoća” i “identitet” nije neuobičajeno u carstvima koja slabe, autoritarni načini da se vladari osjećaju kao da imaju kontrolu kod kuće usprkos vanjskim slabostima.

Nije jasno je li zabrana nošenja hlača imala ikakvog utjecaja na rimski identitet ili je uopće bila nametnuta. Nema pravnih dokaza ni ljutitih pisama. Ali 13 godina nakon zabrane, vizigotski borci predvođeni kraljem Alarikom nasilno su umarširali u Rim i opljačkali ga, što je događaj koji većina historičara smatra kritičnim udarom koji je doveo do pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine.

Naravno, na kraju su pobijedile hlače. Stoljeće kasnije, barbari su preuzeli bitku za krojačku dušu carigradskog dvora, jedinog preostalog rimskog dvora.

“Do petog i šestog stoljeća, iznenada je takozvani barbarski običaj, majica s rukavima i hlače, postao službena odora rimskog dvora. Da si blizak caru, to bi nosio. Naučnici još nisu uspjeli objasniti kako se to dogodilo, hlače su od zabrane postale zakonski obvezna odjeća za rimski dvor”, kaže Olson piše Bigthink.com.