U oktobru ističe rok žrtvama ratne torture u Republici Srpskoj da se prijave za status žrtve prema Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture RS-a. Udruženja žrtava i druge organizacije godinama traže da ovaj rok bude produžen ili da se potpuno ukine, međutim, sve je izglednije da se to neće desiti.

Nije vrijeme

Adrijana Hanušić-Bećirović, viša pravna savjetnica Trial Internationala, organizacije koja se zalaže za prava žrtava, kaže da rok od pet godina nije bio dovoljan, jer ima žrtava koje još nisu spremne govoriti o zločinu koji su preživjele.

– Ima i žrtava koje nemaju uslove da apliciraju za ostvarivanje statusa zbog neriješenih drugih problema, kao što je nedostatak garancije zaštite njihovog identiteta. Postavljanje restriktivnih rokova protivno je zahtjevima koje definišu međunarodni standardi, napominje Hanušić Bećirović i dodaje da nakon isteka roka žrtve ratne torture više neće biti u mogućnosti da podnesu zahtjev za sticanje statusa žrtve ratne torture u Republici Srpskoj.

– Postoji jedan izuzetak, to je ako se zahtjev zasniva na prethodno presuđenoj krivičnoj stvari, a pravosnažnost presude je nastupila po isteku roka iz Zakona. Onda se može podnijeti u roku od godinu od dana pravosnažnosti krivične presude. Istek roka znači da osobe koje nisu spremne da progovore o svojoj traumi ne mogu ostvariti prava poput prava na mjesečna primanja, zdravstveno osiguranje, banjsku rehabilitaciju, podsticaje, besplatnu pravnu pomoć…, pojašnjava.

Ističe naša sagovornica da za mnoge žrtve protok vremena ne umanjuje štetu i da u nekim slučajevima šteta može biti uvećana kao rezultat posttraumatskog stresa, koji zahtijeva medicinsku, psihološku i socijalnu podršku, a koja je često nedostupna onima koji nisu dobili reparaciju.

Gorica Ivić iz Udruženih žena Banja Luka, također, podvlači da nikako nije vrijeme da se ova priča zaokruži zato što je pored niza prava koja žrtve mogu ostvariti, nekima od njih od toga važnije da dobiju “neku vrstu društvene ovjere za ono što im se desilo”.

– Rok se treba produžiti ili ukinuti, jer podnošenje zahtjeva za status podrazumijeva da žrtve progovore o nekoj traumi, a mi ne možemo procijeniti kada je neko na to spreman. Za govor o svim traumama iz rata je potrebno vrijeme, potrebna je podrška da se progovori, a pogotovo o traumama koje su izazvane seksualnim nasiljem, kaže Ivić i dodaje da procijenjeni broj žrtava koji bi mogao koristiti ovaj status nije ni blizu dostignut.

Kako Al-Jazeera piše, Zakon o zaštiti žrtava ratne torture u RS-u nije donio više prava žrtvama od njegovog usvajanja 2018. i premda je trebao osigurati kakvu-takvu moralnu i materijalnu satisfakciju za one koji su patili tokom posljednjeg rata u BiH od 1992. do 1995. godine, to pravo je iskoristio tek mali broj osoba.

Ima i onih koji tvrde da su slabom odazivu žrtava doprinijeli visoki kriteriji Zakona i česte nelogične odbijenice koje su žrtve dobijale, kao i to da su lokalne službe Republike Srpske, koje su radile na predmetima dodjele statusa žrtva ratne torture, odbijale dokaze iz evidencije međunarodnih organizacija.

Iza žice

Naslovnica magazina Time koja prikazuje izmučenog i izgladnjelog Fikreta Alića iza žice logora Trnopolje u Prijedoru 1992. godine, jednog od najzloglasnijih, postat će simbol brutalnosti rata u BiH, ali vlastima u entitetu RS to neće biti dovoljan dokaz da je Alić bio žrtva ratne torture.

U Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite RS-a nisu odgovorili na upit Oslobođenja o tome koliko je do sada osoba ostvarilo status žrtve ratne torture, te koliko je zahtjeva podneseno. Nisu odgovorili ni na pitanje o tome šta misle o produženju ili ukidanju roka za sticanje statusa žrtve ratne torture koji ističe u oktobru.