Ima li što novo?
Nova teka od dvije marke u jednom džepu, u susjednom mobitel od nekoliko stotina…

Piše: Božo Krajina/Tomislavcity

Sutra počinje još jedna školska godina. Na sve strane se piše i govori o onome što čeka djecu, roditelje, učitelje i cijelo društvo. O svemu uz dozu patetike. Tako se već danima piše i govori o potezima vlasti. Županije i kantoni osiguravaju udžbenike za osnovce, ali ne i ostale potrepštine. Udžbenici su postali standard, a onda se posebno ističu oni koji nude više. I dobro je, da je tako. Prijevoz je već standard i besplatan za sve učenike. Potom ide oslikavanje krize kroz nabavku potrebnoga za školarca. Unatoč besplatnim udžbenicima roditelji trebaju izdvojiti od, kažu, tristo do petsto maraka… množe za tri, pa ti gledaj gdje je vedro, a plaće/plate…ajme. Prvo mi je ovaj iznos od tristo ili petsto malo nerealan. U njega uz školske potrepštine idu odjeća i obuća. Ma nemojte, kao da je dijete do škole golo i boso hodalo okolo, ili možda mora biti sve novo, možda i markirano? A gdje je dobra praksa da mlađa djeca naslijede odjeću i obuću od starije. Doduše ne treba pretjerivati jer stvarno nema što obuti ono četvrto u nizu. Takozvani, besplatni udžbenici dodjeljuju se osnovcima, takozvani, jer ništa nije besplatno, već se zajednica solidarizira s pojedincima i plaća, ne dobivaju srednjoškolci. Zakon kaža da je osnovna škola obavezna, a srednja nije. Bez obzira na takav zakon, koji se, uostalom može promijeniti, možda, u budućnosti, nabaviti udžbenike i srednjoškolcima. Do tada i nije posebno skupo opremiti srednjoškolca. Svjedoci smo da dobar dio naših srednjoškolaca-bekrija, onako kul idu u školu s presavijenom tekom u zadnjem džepu. Teka (ne bilježnica) je dvije-tri marke. U susjednom džepu mobitel od nekoliko stotina maraka. Oni marljiviji nose udžbenike koji kruže iz generacije u generaciju. Neki već nose čitanke svojih roditelja. Ja sam zadnji put gledao novu čitanku kad su je na klupama koristili očevi i majke mojih sadašnjih učenika. Odrpana jeste, ali tko ima namjeru učiti, poslužit će.

Nešto novo,, ne kod nas lokalno, je rasprava o djeci i internetu. Sve je više zagovornika zabrane mobitela u školama. Probleme koji dolaze s društvenim mrežama, tom novom ovisnošću više malo tko negira. Cilj je jasan, smanjiti vrijeme koje djeca provode uz ekrane. Razmimoilaženja su oko toga treba li to postići zabranom ili različitim akrobacijama i animacijama djece? Odvući ih od ekrana pružajući im valjda nešto zanimljivije? Osobno mislim da neće ići. Poučak su zabrane mobitela u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj. Sporadično i kod nas. Federalna ministrica prosvjete smatra da zabrane nisu rješenje i ne nudi rješenje. Ali ne brani da svaka sredina i svaka škola donese svoju odluku. I da brani, zabranu zabraniti ne može jer je obrazovanje u nadležnosti županija/kantona. Bez zabrane Bog nam neće napripraviti logopeda. Ili ćemo čekati dok i zadnje dijete izgubi svaki interes za „dosadno gradivo“ i počne pamtiti kao zlatna ribica, samo ono što je bilo prije četiri sekunde. Ma da na glavu stavim i trokraku kapu sa zvončićima ne mogu postati zamimljiviji od šarenog ekrančića po kojemu skakuće sve i svašta. Pretegne ono svašta i ništa…

A ima li što novo, pita se u istoimenoj emisiji o školstvu, na HTV-u Sunčica Findak ? Ima novo, produženi boravak ide dalje, a kako će ići, još ćemo vidjeti?

Ima novo, e – imenici (dnevnici). Opet onlajn, eto ti nas Bože. Sada ćemo buljiti u ekran i u realnom vremenu glediti ocjene i izostanke. Nema više lagati o ocjenama. Šteta! Jer laganje i istina su prirođeni ljudskom biću. A kroz laganje i nelaganje se priča vrti oko povjerenja i nepovjerenja. Dijete treba učiti istinom stječe povjerenje, a laganje je alarm i signal da je istina neugodna. Čini mi se da će zborg e-imenika roditelji još manje dolaziti u školu. Eto novoga otuđenja! A možda se varam. Zato sam za pružanje prilike e-imenicima, pa ćemo vidjeti. E-svjedodžbe mi se sviđaju i ne bih nazad – pisati perom. Perom mi je za jednu svjedodžbu trebalo petnaest minuta, a ako pogriješim, novih petnaest. Na kompjutoru dvije-tri minute. Netko će reći, svakako ništa ne radite, pišite zato perom. Pristajem, ali veći problem je moj sramotno ružni rukopis, ponekad me bilo stid djetetu dati svjedodžbu.

I na kraju, kao i svi, uobičajilo se djeci zaželjeti sretnu i BEZBRIŽNU školsku godinu. Nu bezbrižnu? Nikakva ljudska djelatnost nije lišena briga. Dragi moji učenici, ja vam želim da brige urode dobrim plodom, a mar i rad dadnu rezultat, kraj nastavne godine s uspjehom. Želim vam bezbrižno ljeto nakon školske godine. Bezbrižno jer ste usvojili znanja i niste na popravnom.

O tome krajem lipnja 2024. godine.