„Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti.“
(Ceterum censeo Karthaginam esse delendam.)

Poznata izreka rimskog senatora Marka Porcija Katona koju je fanatički ponavljao na kraju svakog zasjedanja rimskog Senata, ovih mi se dana automatikom citirala u glavi svaki put kad bi mi vidokrug, opet i opet i opet… natrunila njuška „poznatog srpskog glumca“ (najpoznatijeg po tome da je kao čovjek bahat, kao glumac srednja žalost, a pokušaj političkog angažmana završio kao dobar materijal satiričkih emisija).

Rada bih ponekad odmoriti od svih tih vijesti o ničemu i od tog političarenja, strančarenja, žutarenja, švrljarenja… ma ne da đavliji algoritam. Sa svih portala, znanih i neznanih, „naših i njihovih“, poput aveti, iskakale slike tog ego-tripera željnijeg pažnje no kruha nasušnoga. Lažno je reć … ma, ako nije bezbroj puta, nije ni jednom, et. Ne smiš od stra’ uzeti mobitel u ruke da ne bi nekontrolirano iskočio iz one prijeteće crnine monitora. Samo što to nije iskakalo iz poklopljena lonca, sunce ti žarko! Ne treba ti otvarati članke… Od pustih naslova začas imaš cijelu priču. A, ima se što i pročitati!

Ne čudi nečija težnja da barem nakratko bude u centru pažnje, pa kako god, nego tolika pomama svih tih piskarala s raznih portala da nam svako pet minuta otkriju kakav novi „uzbudljivi“ detalj tipa: „Evo što je „poznati srpski glumac“ rekao policiji. Evo što je napisao. Evo što je izjavio. Što je opsovao, koga prozvao… Spomenuo – kažu – i Bleiburg!!! Zamisli… Pa, kad ga već Hrvatska nikada ne spominje, dobro je da se bar netko sjeti.
Katule, brate, pomagaj! Ovu pošast treba razoriti prije svih kartaga ovoga svijeta. Na tisuće ljudi, što mrtvih, što živih, pod ruševinama nije kadro privući ni približno pažnje koliko neka nova vrhunaravna izjava „poznatog srpskog glumca“. Tko god imalo drži do sebe objavio je nešto o tom „velevažnom događaju velevažne persone“. Fućkaš tamo neki Maroko i Libiju i njihovu tragediju kad na dohvat ruke imaš takvo solilo za ovce! Grijota ne polizati do zadnjega zrnca.

En ti medije i „poznatog srpskog glumca“! – za razorni potres saznah tek tri dana kasnije.
Dok nam se prigodice prodaju patetične bajke za malu djecu kako je svaki život dragocjen, cijene otišle u nebo; čeljad osiromašila gore nego u ratno doba, seljacima poubijali svinje, za djecu nema dovoljno vrtića, školarci iz škola izlaze sve nepismeniji, mladi bježe iz Hrvatske i BiH, metropola se guši u smeću… a, mediji nas uporno zabavljaju izjavama srpskih i inih starleta i starletana kao da ikoga normalnog to zanima. Broj klikova na slične sadržaje u odnosu na ozbiljne i društveno značajne teme, više je nego zabrinjavajući.
Vrli novi svijet već se dobrano zakopitio i sva je prilika da nam uskoro slijedi „Idiokracija“, ali ne više kao SF film, nego kao stvarnost. Ni prvi, ni zadnji put da se neki sf-film pokaže proročanskim, točnije dalekovidnim. „Kartaga“ koju nismo na vrijeme razorili, po svemu sudeći, razoriti će nas, ukoliko već nije.

Kruha i žutila uz nešto nogometa i više nam i ne treba.

Pored ovakvih medija, političara i većine onih koji se predstavljaju kulturnjacima, nikakve štete da na kormilo svijeta zajaše „umjetna inteligencija“. Sama činjenica da se puki algoritam, protivno temeljnim principima ontologije, prozvalo inteligencijom, dovoljno govori o našoj vlastitoj.

‘Tko ima uši da čuje, čuti će.’