Hrvatskoj policiji: U čemu je razlika između češkog pedofila i hrvatske “autorice”?
Prekjučer čitam tekst o osječkoj “autorici” Maji Urban koja je, zloupotrebljavajući svoje radno mjesto, snimala naročito ranjivu, autističnu, djecu i onda o njihovom samozadovoljavanju napisala nekakav “literarani uradak”, dubokoumno nazvan “O čemu šutim kad govorim o drkanju”, koji je čak dospio u finale natječaja Lapis Histriae.
U ovom trenutku ne mogu razlučiti šta u meni izaziva više bijesa i prezira: činjenica da je netko mogao tako bezobzirno iskoristit svoju nadmoć nad ranjivom djecom za koju se zapravo trebao brinuti, ili činjenica da postoji netko tko bi taj njezin perverzno-hinjski i bezdušno-bestijalni napad na privatnost i dostojanstvo te djece išao čitati i još to proglasio “umjetničkim izričajem”.
Zamislite da odete u bolnicu na operaciju i kad vas uspavaju kirurg uzme telefon i krene snimati vaše intimne dijelove. A ona dođe kući i raspiše se o dojmovima i na kraju sve to javno objavi zajedno s vašim imenom. A sad zamislite da to netko napravi vašem djetetu.
Jučer čitam reakciju predsjednice Saveza udruga za autizam Hrvatske, gđe. Lidije Penko, koja stvari naziva njihovim pravim imenom – dječjom pornografijom. Ono što me potpuno zbunjuje danas je izostanak reakcije pravosudno-policijskih tijela. Nikako ne razumijem što radi policija i zašto se Hrvatska država pravi luda? Zašto se čekalo da se udruge žale? Gdje su prijave po službenoj dužnosti? Zar je to svima koji su za to znali bilo normalno sve dok roditelji djece nisu podigli glas? Zar smo toliko oguglali na devalvaciju ljudskog dostojanstva? Samo dva dana ranije, u našim je medijima objavljeno da je policija uhapsila češkog turista koji je došao na plažu, uzeo mobitel i počeo snimati djecu.
U članku fino stoji da su građani tog monstruma držali dok nije stigla policija. Pa evo ja sad koristim priliku javno pitati ministra Banožića u čemu je razlika između Čeha koji je mobitelom snimao djecu na plaži i ove Hrvatice koja je mobitelom snimala autističnu djecu kako se samozadovoljavaju u obrazovnoj ustanovi? Ako je policija uhapsila Čeha za kazneno djelo povrede privatnosti djeteta, zašto jednako agilno nije uhapsila i ovu pedofilsku predatoricu? Zašto joj nije zaplijenjen laptop i svi ostali elektronski uređaji koji se koriste za dijeljenje pedofilskih sadržaja? Kako policija zna da na njezinim uređajima nema drugih sadržaja koji za sobom povlače kaznenu odgovornost?
DORH kaže, budući da su u pitanju djeca, oni ne mogu davati nikakve izjave. To razumijem, nitko ni ne očekuje detalje o djeci. „Autorica“ je ionako već sve njihove najintimnije detalje, uključujuči i imena, objavila u svom bolesnom „literarnom uratku“. Ali, javnost itekako očekuje potvrdu da se izvidi provode, da je laptop i svi uređaji koji su se mogli koristiti za dijeljenje pedofilskog sadržaja zaplijenjen, da se stan pretražuje i da će se poduzeti sve da se razjasni koje su razmjere „autoričinog“ pedofilskog iživljavanja.
Ne znam šta uopće zbunjuje policiju u ovoj situaciji, umjetničke slobode? Stvarno? Znači li to, ako češki turist svoje impresije o goloj djeci s plaže stavi na papir i predoči to drugim pedofilima da uživaju dok čitaju, da će ga naše pravosuđe pustiti na slobodu bez ikakave sankcije, jer će se onda naglo od pedofilskog predatora pretvoriti u autora/književnika?
Priprosti Čeh je svoj zločin držao na mobitelu u formi fotografija, kasnije bi ih vjerojatno prodao ili razmijenio za druge fotografije djece, kako to u tom svijetu obično biva. Naša „autorica“ je svoj zločin „oprala“ kao proznu fikciju. Zar će policija pasti na tu jeftinu foru? I jedno i drugo su počinili potpuno isti zločin, na krajnje neljudski način iskorištavajući one koji se od njih nisu mogli braniti. Za razliku od Čeha, naša „autorica“ je proizvodila sadržaj za „umjetnički nastrojene“ ljubitelje dječje prornografije u pisanom obliku. Je li to olakotna okolnost? I da, razlika je u tome da je ona svoj zločin morala duže planirati. Namjera je ista, priroda djela ista, izvedba još perfidnija i bestijalnija.
Drugo kazneno djelo ovdje je zlupotreba institucije i radnog mjesta koje joj je osiguravalo poziciju nadmoći nad ranjivom djecom u cilju stjecanja materijalne i nematerijalne koristi. Ciljano je odabrala radno mjesto koje joj je omogućilo praktički neograničen pristup ranjivoj djeci i neograničenu mogućnost da ih iskorištava za svoje perverzne ciljeve. Da situacija bude strašnija, ova djeca čak nisu u stanju ni reći da su vidjeli „tetu koja ih snima ili čiku koji ih dira“. S obzirom da nije imala moralnih ograda uraditi ovo za što očigledno smatra da je prilično “cool”, kako možemo biti sigurni da je stala samo na voajerizmu?
Tko su konzumenti njezine “umjetnosti”? Možete li zamisliti ikoga koga poznajete da čita kako se samozadovoljavaju djeca s posebnim potrebama?
Što je u glavama tog ocjenjivačkog suda koji je jedan takav pedofilsko-voajerski akt agresije nad ranjivim osobama uvrstio u finale svog literarnog natječaja? Jesu li svi neosvješteni pedofili koji su se bacili na serviranu poslasticu, ili su neki ipak samo šupljoglavi pomodari? Odgovor je u našoj široj okolini. Mi živimo u vremenu intenzivne normalizacije svega što razara dostojanstvo osobe.
Može li uistinu baš sve biti normalno? Ja nisam ni naročito konzervativna ni naročito moralna, ali čvrsto vjerujem da naše seksualne, umjetničke ili bilo koje druge slobode moraju prestati kad dođemo do onih koji se od nas ne mogu braniti. U što ćemo se pretvoriti ako maknemo sve moralne ograde, čak i prema onima koji ne mogu svjesno i informirano dati svoj pristanak na bilo kakave radnje koje odrasli poduzimaju vezano za njihovu seksualnost?
Budući da se trenutno nalazim u Velikoj Britaniji, isti dan jučer u njihovim novinama čitam članak da su muzeji dobili uputu, 44 stranice dugačku, u kojoj se sugerira da muzeji trebaju poticati djecu da istražuju svoj seksualni identitet. Ni manje ni više nego muzeji? Zar je to uloga muzeja? Zašto baš djecu? Kakve kvalifikacije imaju muzeji da bi to mogli raditi na stručan način? https://www.telegraph.co.uk/news/2023/09/12/museums-trans-guidance-gender-identity-university-leicester/
Uputu za muzeje je napisala grupa stručnjaka sa Sveučilišta Leicester. U britanske osnovne škole se već odavno maloj djeci dovode takozvane “drag queen”. To so u pravilu muškarci obučeni kao prostitutke, koji djeci čitaju i pričaju o tome kako je promjena spola za njih bila oslobađajuće iskustvo i kako su oni sad sretni ljudi. Ovdje imate poveznicu na članak u listu The Telegraph, koji govori o nelagodi i bijesu roditelja: https://www.telegraph.co.uk/news/2022/07/16/drag-queen-story-time-primary-school-children-prompts-backlash/
A na ovoj poveznici imate članak na istu temu u listu Metro, koji kaže da su takve priče edukativne i korisne jer su incluzivne i svi oni koji im se protive su homofobi.
https://metro.co.uk/2020/03/02/backlash-drag-queens-visiting-schools-pure-homophobia-12329820/
Britanska vlada je početkom kolovoza ove godine izdala smjernice koje ograničavaju roditelje i medicinske ustanove da ne smiju pristupiti promjeni spola djeteta prije navršene sedme godine života. Ove smjernice su rezultat velike istrage provedene u klinici Tavistock (koja je u međuvremenu zatvorena) gdje je utvrđeno da su djeca od četiri godine bila podvrgnuta promjeni spola bez jasnih medicinskih razloga.
https://www.ft.com/content/a45a9a0b-5d2f-4c4a-b2ef-6a8796ea5d10
Istraga je pokazala da su pojedini psihički nestabilni roditelji koji pate od poremećaja Munchausen syndrome proxy (MSP), mijenjali spol svojoj djeci iz razloga koji se mogu teško objasniti osim na način da je to trenutno prilično moderno. A moderno je zato što već godinama traje vrlo agresivna kamapanja normalizacije nastranosti. Vrlo vješte kampanje ciljaju ranjivu djecu u pubertetu, predstavljajući promjenu spola kao rješenje za sve njihove pubertetske probleme. Broj djece, naročito ženske, koja žele promijeniti spol, se u zadnjih deset godina povećao za 4.400% u odnosu na prethodno desetljeće.
Transrodne osobe, koje su narocito ranjiva kategorija, se koriste kao izlika za normalizaciju pedofilije i raznih vrsta nastranosti. Kampanja je vrlo vješta i koristi narativ kako su svi jednako vrijedni i kako se nitko ni u kojem slučaju nikad ne bi smio osjećati uvrijeđen i isključen, bez obzira na seksualnu orjentaciju. To zvuci vrlo plemenito. U praksi to rezultira tako da je bolničko osoblje godinu dana lagalo policijske istražitelje u slučaju prijave silovanja.
https://www.scottishdailyexpress.co.uk/news/politics/hospital-says-patient-could-not-26506744
Naime, pacijentica je prijavila da je bila silovana na odjelu od strane drugog pacijenta. Bolničko osoblje je godinu dana uvjeravalo policiju da je to nemoguce jer je to samo ženski odjel na kojem nije bilo muškaraca. Oni su iz svojih ideoloških razloga odbili reći da je na odjelu bila trans-žena, odnosno muškarac koji se izjašnjava kao žena, jer oni se jako zalažu za prava transrodnih osoba.
Bolnicama su dane instrukcije da pacijente ne smiju pitati za spol, čak i kad je vrlo očigledno da je osoba koja se predstavlja kao žena zapravo muškarac, ili obrnuto. Britanski medicinari su dobili upute da je prijateljskije majke ne nazivati majke nego “birthing parent”, kako se muškarci koji se izjašnjavaju kao žene ne bi osjećali odbačeni i omalovaženi. (Ne znam ni kako bih prevela “birthing parent”, možda kao “porođajni roditelj”).
Nadalje, u praktičnoj primjeni ova naoko plemenita inicijativa o uključenosti i prihvaćanju je dovela do toga da učitelji moraju prihvatiti kad im djeca priopće da oni od danas više nisu djevojčica nego dječak, ili obrnuto. Kod izbora osobnih zamjenica, najpopularnija verzija je da se djetetu obraćate sa „oni“. Ta djeca se moraju oslovljavati novim imenom, a pojedine škole to rade bez pristanka roditelja i bez da uopće informiraju roditelje. Ukoliko se roditelji pobune protiv takvog pristupa prijeti im se prijavom socijalnoj službi jer ne podržavaju svoju djecu. Dakle, djeca su već istrenirana misliti kako je za njih ograničavajuće ako ih se oslovljava sa on ili ona jer oni imaju više identiteta i sukladno tome sebe vide u množini.
Sve je više tragičnih priča o djeci koja su doslovno gurnuta u proceduru promjene spola, koja najprije počinje hormonalnom intervencijom a kasnije i kirurškim preinakama dijelova tijela. Na kraju, trajno osakaćeni obično završavaju na tržištu seksualnih usluga.
Costa Coffee, veliki lanac kafića koji možete naći na gotovo svakom aerodromu, je ovog ljeta objavio poster koji prikazuje osobu s ožiljcima od mastektomije i natpisom “Svi su dobrodosli”. Poster koji normalizira rezanje grudi kod djevojčica je predstavljen kao slavljenje različitosti. Costa Coffee PR tim je bio jako zadovoljan količinom pažnje koju su izazvali i rekli su da su ponosni na to što oni nikoga ne diskriminiraju.
https://www.telegraph.co.uk/news/2023/07/31/costa-boycott-cartoon-trans-man/
Nastavnik Enoch Burke dobio je otkaz u školi u Irskoj, u kojoj je deset godina podučavao povijest, jer je odbio dječaka, koji je bio u postupku promjene spola, oslovljavati sa “oni”, pozivajući se na svoja vjerska uvjerenja. Škola ga je najprije suspendirala do završetka disciplinskog postupka. On se pokušao vratiti na svoje radno mjesto ali je škola isposlovala sudsku zabranu prilaska. Budući da nije poštovao tu zabranu uhapšen je i u pritvoru je proveo 11 dana. Ovdje imate poveznicu na Guardianov članak koji objašnjava svojim čitateljima da „unatoč tvrdnjama vjerskih fanatika, nastavnik nije uhapšen zato što je odbio dijete oslovljavati u množini, već zato što nije ispoštovao sudsku naredbu da se ne smije približavati školi“. Baš kao da je normalno da sud zabranjuje nastavnicima da rade ako odbiju jedno dijete oslovaljavati u množini. Ali, u Irskoj jeste normalno, jednako kao i u Velikoj Britaniji ili SAD.
Ova situacija nije nastala sama od sebe, ovako krupna, umjetno izazvana sociološka promjena košta i nije nikakva tajna tko to plaća. Kada osoba promijeni spol, za farmaceutsku industriju ona je doživotni pacijent. Prema podacima Johns Hopkins Bloomberg School of Public Health, zdravstvene procedure za trans osobe koštaju od 34 do 43 tisuće dolara godišnje, a u pojedinim slučajevima prelaze i 100 tisuća. Gotovo sve velike farmaceutske tvrtke u SAD i UK su ujedno i veliki donatori trans udrugama. To je zapravo investicija u jeftino meso na tržistu seksulanih usluga i u doživotne pacijente. Predsjednik Joe Biden se jako zalaže da se troškovi tretmana trans osoba pokrivaju osiguranjem, tako da ga svi građani plaćaju kroz poreze. To je isti predsjednik iste države koja jedina u razvijenom svijetu nema zakonom zajamčen plaćeni porodiljni dopust.
Hrvatska ne moze pobjeći ni zlom vremenu, ni zlim trendovima. Ekstremno bogati pojedinci i korporacije na zapadu neumorno rade na dekriminalizaciji pedofilije. U javnost je nedavno procurila informacija kako je policija u Škotskoj koja je radila na zajedničkom EU projektu o rehabilitaciji pedofila i njihovom ponovnom uključivanju u društvo dobila instrukcije da ih ne smije oslovljavati sa pedofili jer je to uvredljivo, već moraju koristiti izraz “minor-attracted person”, što u prijevodu znači “osoba koju privlače maloljetnici”. Kad je informacija procurila u javnost onda su izdali priopćenje u kojem se pravdaju kako oni ne koriste izraz “minor-attracted person” te da su upravo oni na sastanku u Poljskoj lobirali da se taj izraz koji koristi 20 EU zemalja izbaci iz prijektnih dokumenata.
Posve je jasno da se osječka “autorica” osjetila dovoljno ohrabrena globalnim trendovima da javno iznese svoje pedofilske aktivnosti. Isto su tako ona i konzumenti njezine pedofilsko-pornografske umjetnosti jasno dali do znanja da računaju na paragraf 6, u 163. članku Kaznenog zakona koji definira iskorištavanje djece za pornografiju. Kao i dječak Kosta iz Beograda koji je prije ubojstva svojih kolega znao da ne može kazneno odgovarati zbog rupe u zakonu, i naša „autorica“ je očigledno dobro pročitala zakon prije izvršenja kaznenog djela.
Ovakvi perverzni slučajevi iskorištavanja ranjive djece obično žive na tamnoj strani interneta gdje norlmani ljudi ne zalaze. Ovaj mučni slučaj javnog serviranja i promoviranja pedofilsko-pornografskog sadržaja je presedan čak i u ovoliko izopačenom svijetu. Je li hrvatsko pravoduđe toliko impotentno da ovakav čin pedofilsko-voajerske agresije na ranjivu djecu ne može i ne zna kazniti?
U trenutku dok završavam ovaj članak, Jutarnji list je objavio da je ocjenjivački sud natječaja Lapis Histriae skinuo članak s mrežne stranice i odlučili su da ga neće uvrstiti u zbornik radova. Zamislite aroganciju i poremećenost tih pisakarala kojima ništa neobično oko tog “autorskog djela” nije bilo dok ih izbezmljeni roditelji nisu počeli kontaktirati. Kažu nije autorica pisala o sebi nego o izmišljenom liku koji promatra djecu i oni nisu znali da je ona volontirala u centru za autističnu djecu. Ali šta će autistična ili bilo kakva djeca u bilo kakvoj priči koja ima eksplicitno seksualni sadržaj?
Članak 163, stavak 6. hrvatskog Kaznenog zakona kaže:
“Dječja pornografija je materijal koji vizualno ili na drugi način prikazuje pravo dijete ili realno prikazano nepostojeće dijete ili osobu koja izgleda kao dijete, u pravom ili simuliranom spolno eksplicitnom ponašanju ili koji prikazuje spolne organe djece u spolne svrhe. Materijali koji imaju umjetnički, medicinski, znanstveni, informativni ili sličan značaj ne smatraju se pornografijom u smislu ovoga članka”.
Znači dijete u seksualno eksplicitnom sadržaju uopće ne mora biti stvarno djete, nije dozvoljeno ni zamišljati djecu. Kako im je to bilo normalno čitati? Na stranu zakon, gdje su moralne ograde? Gdje je unutarnji ljudski osjećaj za dostojanstvo? Sve se izgubilo?
Hoće li policija dozvoliti da ih grupa poremećenih osoba sad izvesla na foru umjetničke slobode. Taj nesretni ocjenjivački sud je trebao prijaviti slučaj čim su dobili tekst. Ta predatorica je mogla imati laptop pun pedofilskog sadržaja, naravno sad će imati vremena to sve izbrisati dok se mjerodavni presaberu. Ne može umjetnička sloboda gaziti preko dostojanstva onih koji se od nje ne mogu braniti. I tko uopće određuje šta je umjetnost a šta peerverzija? Odavno su te granice zastrašujuće zamagljene, ali ovaj put ne bi smjelo biti tako, zbog te djece, ali i zbog nas samih.
Napomena: Munchausenov sindrom je psihički poremećaj zbog kojeg osoba namjerno želi biti bolesna. On se razlikuje od hipohondrije u tome što je osoba svjesna da nije bolesna ali se zbog različitih razloga pretvara da jeste, dok hipohodori stvarno vjeruju da su bolesni. Munchausen syndrome proxy, pretpostavljam da bi se ovo moglo prevesti kao Posredni Munchausenov sindrom, je poremećaj u kojem osobe žele druge osobe prikazati kao da su bolesne. Tako su roditelji s fix idejom da im je dijete rođeno krivog spola dovodili djecu u kliniku Tavistock i doktori su bez previše pitanja pristupali promjeni spola kod djece. Ovdje je poveznica za one koje zanima više: https://www.ft.com/content/a45a9a0b-5d2f-4c4a-b2ef-6a8796ea5d10
Anđa Ćosić/Tomislavcity
