Ovu istinu o nanošenju uvreda opisao je evanđelist Matej u svome evanđelju, dok ovakvo nešto u ovom smislu izrečeno nema kod ostalih evanđelista, osim u nekim sličnim inačicama, što znači da nas sva četiri evanđelista skupa potpuno uvode u život i poruke Isusa Krista, Sina Božjega. Prije prispodobe o okrutnom dužniku imamo Petrovo pristupanje k Isusu s pitanjem o kojem su često razmišljali i tragali za rješenjima, a odnosi se upravo na pojam opraštanja uvreda. Želio je ovaj prvak Apostolskoga zbora saznati rješenje koje donosi Isus kad je riječ o ovome problemu. Pitanje u sebi sadrži misao o tome kako i koliko puta trebamo oprostiti svome bratu i sestri, odnosno svome bližnjemu u slučaju krupnoga ogrješenja o nas dodajući da li do sedam puta u duhu ondašnjega svakidašnjega židovskoga običaja i izričaja koji je svojevrsni frazem kojim se govori o neodređenosti broja opraštanja. Isus se na tu vrstu izričaja nadovezao govoreći ne samo do sedam puta što je svojevrsni broj punine, nego on to pomnaža i to sedamdeset puta sedam (70×7), što iznosi 490 puta. To je, možemo reći, Isusova formula o opraštanju, koju bismo svi trebali zapamtiti i u svome djelovanju primjenjivati. Isus je hiperbolično sve to izrazio, što je njegov način izričaja velikih činjenica iz našega života, a jednostavno se može reći da svatko od nas treba svome bratu oprostiti, i to uvijek.

Činom opraštanja čovjek oslobađa svoje srce, um i dušu od mržnje i srdžbe što je plod nepravde ili štete što mu je nanesu druge osobe ili ustanove. To je opće iskustvo pa ga svi prihvaćaju kao vrijednost, jer život u mržnji i zavadi nije nimalo ugodan, on udaljuje ljude jedne od drugih, a čovjek je biće koje je upućeno na zajedništvo, suživot, jer smo svi suputnici ovim svijetom, pa kada se dogodi bilo kakva uvreda i nanese se nepravda, dobro je osloboditi se svega toga i ponovno živjeti zajedništvo i ljubav pazeći da se ne ponovi nikakav sukob koji bi ponovno mogao dovesti do zategnutih međusobnih odnosa.
Mi možemo doći u sraz sa svojom savješću kada se dogodi sukob s Bogom koji je naš stvoritelj i otac. U tom slučaju također tragamo za rješenjem narušenih odnosa i obraćamo se Bogu kroz molitvu da nam se on smiluje i da nam oprosti naše prijestupe i grijehe što su stvorili neugodne odnose i grižnju savjesti. To se može odnositi na pojedinca i na zajednicu, pa se svi kajemo i molimo za oproštenje radi vraćanja prvotnoga i pravoga odnosa.
I u svetoj ispovijedi Bog oprašta po svećeniku, članu Crkve, sve grijehe, i one najteže, ali činjenice tih teških grijeha i dalje ostaju, njih je nemoguće zaboraviti. No, kada se dogodi Božje oproštenje, i činjenice postaju snošljive, pa kako god bile teške. U procesu svakidašnjih opraštanja ne ide se za tim da se grijesi apsolutno izbrišu iz memorije, jer je to nemoguće. Ako je netko ubio čovjeka, to trajno ostaje u pamćenju, ali kada se dogodi međusobno opraštanje i još k tome sakramentalni oprost u ispovijedi, onda sve dobiva drugu razinu i čovjek s tom ranom oproštenoga grijeha živi boreći se za istinske Božje vrijednosti na koje nas Crkva upućuje.

Don Ilija Drmić/Tomislavcity