U Antine babe bila su četiri sina. Kako to da su svi otišli u “hrvatsku vojsku”? “Bili su mladi, moralo se u rat. Obje su vojske, treba reći, bile u selu: i naša, i partizanska. A opet, kako ćeš s antikristom?” Iz rata joj se trojica nisu vratili. Antin je otac nestao 1945., kod Bleiburga. Anti su tada dvije godine, majka Milica trudna je s mlađim, Mirkom: rodila ga je na cesti, s Antom o ruci i partizanskom puškom uperenom u leđa. Strpani u neki podrum, mislili su – gotovo je. Ali jedan važni partizan prepoznao je Antinu babu, ženu na dobru glasu, imućnu a milostivu: “Šta ćeš ti ovdje Jokinice!” I tako se život nastavio: za katoličke je blagdane i na Paradžika kući uvijek bilo dima, pa makar smočili slame i ugurali je u peć… Studij prava Ante započinje u Splitu, igrao je u Hajdukovim juniorima, imao je i stan i hranu. Ali, ozlijedio se, i studij nastavlja u Zagrebu. Zarađuje “fizički”, po Njemačkoj i Vojvodini, a stiže i tri puta postati udarnikom na omladinskim radnim akcijama: Kolašin, Vranje, Vrč…

LEGALNI PREDSJEDNIK Kako je Ante Paradžik ‘71. postao predsjednikom Saveza studenata Hrvatske, i zašto baš on? Ivan Zvonimir Čičak prorektorom je postao zahvaljujući osobnoj iznimnosti i sretnom trenutku. Dražen Budiša za predsjednika Saveza studenata Zagreba odabranje poput rimskog cara što su ga izvikale njegove legije. Paradžikov izbor pada, međutim, u doba kad je organizacija priznata i konsolidirana, već ima i vlastiti list i sve se zbiva takoreći u mirnoj tranziciji. Tadašnji tajnik Saveza studenata Hrvatske, Marko Melčić, veoma rado prepušta da tu primopredaju umjesto njega obavi Boris Malada, donedavni predsjednik Saveza studenata Splita, a sekretar CK SKH u trenutku prvih demokratskih izbora. Okolnosti Paradžikova izbora važne su zbog tadašnjeg značenja Saveza studenata Hrvatske, jedine samostalne društveno-političke organizacije u Hrvatskoj, ali i zbog prave predodžbe o liku samog Ante Paradžika. Savez studenata Hrvatske okuplja sve hrvatske sveučilišne centre, na delegatskom principu, ne podliježe, dakle, raspoloženjima zborova na buntovnim, nepokorenim fakultetima, i može raditi u miru, sa svim povlasticama, što ih donose republički i savezni protokoli. Naravno, ti protokoli računaju s discipliniranom transmisijom, uopće nisu pravijeni po mjeri studenata koji rade što hoće. To donosi najmanje dvije prednosti: prvo, automatske pozivnice na sve političke tribine. Ali, važnije je ono drugo, tj. mogućnost da na tim službenim, najčešće bezazlenim skupovima, zaprepaštenim službenicima režima skrešete u brk sve što zaslužuju.

Listopada 1971. u Metkoviću je organiziran narodni zbor na kojem je govorio Miko Tripalo. Predsjednik Općinske skupštine Luka Bebić priredio je nakon mitinga svečano primanje. Predstavnici Mostara i Čapljine odbili su doći na primanje jer je na svečanosti prisutan i Ante Paradžik, čije djelovanje u Hercegovini tog ljeta 1971. oštro osuđuju mnoga tamošnja rukovodstva. Prema Vjesniku, domaćini su goste uvjeravali da je Paradžik došao nepozvan, ali da ga ne mogu potjerati jer je on legalni predsjednik Saveza studenata Hrvatske! Zanimljivo, predstavnici Paradžikova Ljubuškog prema Vjesniku – nakon takva su objašnjenja ipak ostali na svečanom primanju.

Riječju, Savez studenata Hrvatske bio je bogomdana tribina da pokret hrvatskih sveučilištaraca cjelokupnoj jugoslavenskoj javnosti predstavi vlastite poglede. U tijeku je bilo usvajanje Programa i Statuta Saveza studenata Jugoslavije. Baš u tim raspravama o Savezu studenata Jugoslavije hrvatska će studentska delegacija u Ljubljani, Novom Sadu, Sarajevu i Dubrovniku izreći najradikalnije teze o konfederativnom preuređenju Jugoslavije koje su se uopće mogle čuti u Hrvatskom proljeću, jedine ako se izuzmu neki tekstovi o amandmanima u Hrvatskom tjedniku i na studentskim tribinama.

NEPOPUSTLJIVOST Takvoj organizaciji trebalo je izabrati predsjednika! Odabran je Ante Paradžik: nije on bio novi čovjek, bio je već biran u fakultetski Odbor Saveza studenata, u Studentskom je domu bio predsjednik Savjeta stanara, a već dva puta i predsjednik Zavičajnog kluba studenata Hercegovine. Ipak, njegovo je ime primljeno kao iznenađenje. Pa i danas, trideset godina nakon što je Ante Paradžik izabran za predsjednika Saveza studenata Hrvatske i deset godina nakon što je ubijen, čak i iz kruga njemu bliskih može se čuti da je to bio “Budišin čovjek”, da mu je govore pisala Vesna Gudelj-Velaga… Vjerojatno je to istina, ali to govori sve najbolje o Budiši! I o Vesni Kanižaj – djevojački Gudelj-Velagi – jedinoj predsjednici Saveza studenata Zagreba, a prvom predsjedniku Saveza studenata koji je smijenjen zbog hrvatskog nacionalizma, zbog podrške Deklaraciji, 1967. Iz njegova radikalističkog preskakanja argumenata bilo bi jednako tako krivo zaključivati na kratkoću pameti, kao što bi iz Paradžikove duboke lojalnosti prema Budiši, jednako tako budalasto bilo zaključivati na neku poltronsku narav ili na neki osobni interes. Naprotiv: Ante Paradžik bio je i pouzdan i mudar čovjek. Nije bio proračunat, što, istina, ne mora biti vrlina. Ali, Paradžikova dosljednost u stavovima, koja je dovodila u opasnost i njega i one koji su bili s njim, nije bila izraz ni političkog fanatizma ni intelektualne taštine, već one osobito rijetke karakterne crte koja izabrane pojedince oslobađa od naše uobičajene popustljivosti prema sebi samima. Hoću reći da Ante Paradžik nije spadao u većinu onih koji “prevareni trenutnom magijom straha, plaćaju svoj go život mnogo skuplje nego što on vrijedi, čine podla i niska djela, ponižavaju se i sramote, a kad trenutak straha prođe, oni vide da su taj svoj život otkupili po suviše visokoj cijeni…” kao što u “Travničkoj kronici” bilježi Ivo Andrić.

Udovica Ante Paradžika, gospoda Jozefina – koja svih ovih deset godina nije željela dati ni jedan intervju, i koja me je primila tek kad je shvatila da ja intervju i ne tražim – pokazala mi je pismo zatvorskoj upravi u kojoj Ante odbija njihov prijedlog da prijeđe u povoljniju, B-kategoriju zatvorenika, iz kategorije C, koja mu je na početku dodijeljena. “Po našim kriterijima ja sam postao gori”, otpisao im je Ante i zaradio šest mjeseci samice.

POLITIČKI ZATVORENIK A gospoda Paradžik ima što reći i umije to reći. Kao da prije razgovora s njom nisam imao nikakvu predodžbu o životu bivših političkih zatvorenika u Titovoj Jugoslaviji. Izlaze tako njih dvoje iz kina, jesen je 1975., prilazi policija, oboje hapsi. Nju ujutro puštaju, on, osumnjičen za najteža djela – pa i za “kupovinu tenkova u Austriji”!!! – u zatvoru će provesti četiri mjeseca. Bez suđenja, bez prava na posjet: a onda ga puštaju kao nevinog. Godinu dana poslije, 27. studenoga 1976., večer uoči vjenčanja, u Ljubuškom, dolazi u kuću šef policije i traži da Ante pode s njim. Kako se spremiti za vjenčanje? Što reći svatovima? Kada će se Ante vratiti? Hoće li se vratiti? U četiri sata noću, ipak, brat ga Mirko dovodi kući: netko od pozvanih svatova prijavio je policiji da je na pozivnici hrvatska zastava “bez socijalističkih oznaka”. Pregledavam tu pozivnicu – Budiša ju je bio sačuvao – unutra piše “Jozefina Oberan i Ante Paradžik vjenčat će se 28. 11. 1976. u 10 sati u Crkvi svetog Ante, Humac-Ljubuški”. Ne vidim nikakvih zastava. Ali gospođa Jozefina pokazuje mi dvije crte, dužine od oko sedam centimetara, u kutu prve, prazne, stranice pozivnice. Tek jedna crvena i jedna plava crta, što su ih oni sami povukli flomasterom! I kad su se 6. prosinca vraćali iz Ljubinja, iz posjete Jozefininoj majci kamo su se zaputili bratovim autom – jednodnevno vjenčano putovanje? – zaustavlja ih milicija. Noć je, kiši, privode ih u milicijsku stanicu punu ljudi. Kao da su ih čekali: Antina će majka poslije ispričati da su svi putovi oko Ljubuškog bili blokirani, zaista su ih čekali. Dolazi načelnik i kaže da treba pričekati miliciju iz Ljubuškog. Ovi stižu: “Hapsimo te zbog pokušaja bjekstva”! Istog jutra Ante je osuđen na maksimalnih 60 dana zatvora s obrazloženjem da je “na svadbi imao trobojnicu bez socijalističkih oznaka”! Gospođa Paradžik, “mlada”, vraća se u Zagreb, pravi feštu i objašnjava kolegicama da se Ante, po hercegovačkim običajima, nakon vjenčanja zadržao u rodnoj kući neko vrijeme… Prvi je posjet dopušten 1. siječnja. U vlaku smrznute cijevi i put do Zagreba traje 20 sati… Posjet traje pet minuta, razgovaraju kroz rešetke…

PODIĆI OBITELJ Objašnjeno mi je ovako: kad se uspjelo izići iz zatvora, čekalo se vjenčanje, a onda se čekalo hoće li biti djece. Siječnja ‘77 Ante je zatvoru, gospođa Paradžik sreće Budišu kod hotela Dubrovnik na Jelačić placu i kaže mu kako izgleda da je trudna. Budiša ju grli i podiže u zrak. Slušam gospođu Jozefinu, tek ponešto zapisujem. Ovdje sam zapisao “željena djeca”, pa zaokružio. Sve troje: Mislav Veronika i deset godina mlađa Katarina – koja je imala samo dvije godine kad joj je otac ubijen! Mislav ima dva mjeseca kad je Ante ponovo odveden u zatvor. Došli su po njega kući – valjda je Tito dolazio u Zagreb? – u zatvor je trebala i supruga, ostavljena je radi Mislava, “ali da nigdje ne ode”! I kad je 1978. diplomirao, i kad je nakon godinu dana dobrotom direktora Željka Biffla primljen na posao u stubički Centar za socijalni rad, a uz obećanje da će dobiti stan, a supruga posao, problemi tek počinju. Najprije se u Stubici otkrilo tko je uopće Ante Paradžik, i Željko Biffl je smijenjen. Jozefina Paradžik ne dobiva posao. DodijeIjeni stan je osporen. Ante dobiva otkaz. Vrhovni sud će ga – nakon nekoliko godina – vratiti, ali za dva mjeseca slijedi novi otkaz. Stan: na sudu, posao: na sudu, putovanja, svakodnevna, iz Zagreba u Stubicu, godinama.

I kad je ta kalvarija napokon okončana, kad je došla demokracija, kad je Hrvatska zaslužila državu, kad je 12. rujna 1991. napokon stigla i pravomoćna presuda Vrhovnog suda kojom je završeno desetogodišnje parničenje za “kruv i krov” – Ante Paradžik je ubijen. Ubili su ga, u 22 sata navečer 21. rujna 1991., hrvatski policajci. Na njegovo je vozilo ispaljeno šezdesetak metaka. Ubojice su suđeni za ubojstvo iz nehata – prvooptuženi šest, drugooptuženi pet, trećeoptuženi i četvrtooptuženi četiri i pol godine zatvora. Nakon kratkog služenja kazne vraćeni su na posao u policiju. Sve ih je pomilovao predsjednik Tuđman.

ZA DOM Paradžik je bio među petnaestoricom inicijatora u stvaranju HDZ-a, pisao je i Statut. Razočaran vjerolomnim osnivanjem stranke, pristupa HDS-u, tu doživljava isto, i napokon se pridružuje inicijativi Dobroslava Parage da se obnovi Hrvatska stranka prava. Osim pravaških principa koje je doživljavao kao povelju o prirodnim pravima pojedinca i naroda, privukla ga je sudbina i karakter Dobroslava Parage. To će pomoći da njegov radikalizam stekne efikasnost koja će uzdrmati Hrvatsku.

Hrvatska stranka prava 1990./91. u oporbi je prema svima ostalima: na izborima odbija sudjelovati, a u ime revolucionarnog pravaškog idealizma koji ne trpi “taktiku”. Hoće sve i odmah. Dok parlamentarne stranke pokušavaju osigurati većinsku podršku za demokratski razlaz s Jugoslavijom, HSP se ne želi petljati s parlamentarnim mekušcima i demokratskim proceduralizmom, bojeći se sporazumaša, vjerolomaca i izdajnika. Jedino HSP od početka odbija svaku Jugoslaviju! U ime neupitnog imperativa hrvatske državne nezavisnosti organizirana je proslava 10. travnja, pozvane su sve stranke, ali se odazivaju samo Vujićevi socijaldemokrati… Radi istog cilja Hrvatska stranka prava samoubilački inzistira na tvrdnji o “ustaškom državnom idealizmu”, prihvaćajući i odgovarajuću ikonografiju. U Splitu i Osijeku njihovi su mitinzi najposjećeniji, obilaze teren po Hrvatskoj, stvaraju podružnice. Posjećuju Albaniju, Bugarsku i Bosnu pokušavajući stvoriti antisrpsku koaliciju, sa svima koji su protiv Srbije, nastojeći uključiti u svoju stranku i same Srbe izvan Srbije, a za razliku od Tuđmana koji procjenjuje da jedino sa Srbijom dogovor ima rezona. Paradžik, za koga smo se čudili kad je izabran za studentskog rukovodioca, obavlja sada državničke, propagandne i vojno-organizacijske poslove zabrinjavajuće efikasno. I dok u lipnju još izjavljuje da HSP ne želi stvarati stranačku vojsku, 13. rujna 1991., osam dana pred svoju smrt, na Jelačić placu postrojava HOS – Hrvatske oružane snage – pred pedesetak tisuća okupljenih. Njegova je funkcija: načelnik Ratnog stožera Hrvatskih oružanih snaga Hrvatske stranke prava.

OBRAČUNI O ubojstvu Ante Paradžika razgovaram s Dobroslavom Paragom, kojega teret prošlosti još nije prignuo. Slušam i mislim koliki je skandal što o HOS-u – najbrabrijim i najopasnijim brvatskim ratnicima – još ništa ozbiljnijeg nije napisano. Paraga podsjeća na okolnosti koje su prethodile Paradžikovu smaknuću: na sukob oko opsjedanja kasarni u Zagrebu i silno razočaranje boraca, kada je postigaut sporazum Gregurić-Rašeta o nesmetanom izvlačenju svih vojnih efektiva JNA iz Zagreba. Na spomenutu paradu HOS-a po Jelačić placu. Na osvajanje Starčevićeva doma, 18. rujna 1991., samo tri dana, prije nego što će Paradžik biti ubijen. Osobito pak na Vukovar i “zabranu da mu se pomogne”! Sve to Hrvatsku stranku prava izlaže prijetnjama, i ne tek prijetnjama, vlasti. Paradžik je ubijen u automobilu u kojem je trebao biti i Paraga… Proces je bio čudan, svjedočenje o ministarskoj naredbi za likvidaciju nije prihvaćeno… Ubojice su, već je rečeno, i danas u policiji, ali ne na istim funkcijama, napredovali su nakon završenih škola, čini se.

Ali očito je da su pravi razlozi Paradžikove smrti u Tuđmanovoj ambiciji da HDZ prisvoji cjelokupnu ostavštinu Ante Starčevića, ali bez ustaštva, pa se obračunava s HSP-om zbog “ustaštva koje nas kompromitira”. Kao što želi naslijediti Tita očišćenog od staljinizma pa se obračunava sa spomenicima Revolucije. Kao što treba Radićevu moć pa se obračunava sa pokušajima jačanja HSS-a.

IZAZOVI SLOBODE Kako se Ante Paradžik 1991. usudio formirati stranačku vojsku i stati joj na čelo? Lako bi bilo reći – Paradžik je bio ustaša. To bi se svidjelo i onima koji bi to pozdravili kao pravi dokaz njegove revolucionarne odlučnosti u borbi za hrvatsku državu, ali i onima koji bi to smatrali tek još jednim dokazom kako svaki nacionalizam – idealistički osobito – mora odvesti u zločin.

Ali u životu Ante Paradžika ništa nije bilo lako, pa ga se ne može ni lako ocijeniti, taj njegov život! Pogotovo ne olako, kao “ustašu°, značilo to orden ili biljeg sramote! Čitav njegov život valja uzeti ozbiljno: i kada je i gdje rođen, i kada je i kako živio, i kada je i zašto ubijen! Ubijen je kao načelnik HOS-a dok se Vukovar itekako još držao! Hosovci su tamo među najhrabrijima. Šta bi Paradžik napravio kad se približio pad Vukovara? Šta nakon pada Vukovara? Šta u Bosni? Je li ovog Hercegovca moguće zamisliti na Šuškovu mjestu? Ali ne smije se zaboraviti da je Ante Paradžik ubijen je već u rujnu 1991.! Pa ako bi bilo neukusno hvaliti ga za dobra djela koja je možda mogao, ali nije stigao počiniti, zar bi bilo ukusno povezivati ga – etiketom ustaštva sa zločinima koje ni na koji način nije mogao počiniti?’ Ta smaknut je u najslavnijim danima borbe za hrvatsku slobodu, rujna 1991.!

Ako je Ante Paradžik uspio postati velikim Hrvatom bilo je to baš zato što nije postao ustaški činovnik zločina, već je bio istinski borac za slobodu! Ako je pak svemu uprkos, uspijevao istrajati pri vlastitom idealizmu, bilo je to baš zato što nije bio buntovnik bez razloga, već zakleti borac za slobodu vlastitog, hrvatskog naroda!

Životopis

Ante Paradžik rođen 10. veljače 1943. u Ljubuškom, od majke Milice rođene Mlinarević i oca Blaža. Osnovnu i srednju školu završio je u Ljubuškom, a Pravni fakultet u Zagrebu gdje je apsolvirao na trećem stupnju iz područja obiteljskog prava. Godine 1971. izabran je za predsjednika Saveza studenata Hrvatske; 1972. osuđen na tri godine zatvora koje je u cjelosti izdržao. Hapšen ponovno 1975., 1976., 1977., kao i za svih Titovih dolazaka u Zagreb. Devetnaest godina bez putovnice i bez osnovnih građanskih prava. U braku s Jozefinom Oberan ima troje djece. Jedan je od utemeljitelja HDZ-a i HDS-a; s Dobroslavom Paragom suosnivač Hrvatske stranke prava. Izabran za dopredsjednika HSP-a i za načelnika Ratnog stožera Hrvatskih oružanih snaga Hrvatske stranke prava. Bio je dopredsjednik Hrvatskog demokratskog kluba za centralnu Europu i glavni tajnik Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Ubijen 21. rujna 1991. u Zagrebu

Budiša: Kako je na osobnom planu držao do vlastitog dostojanstva, tako je držao i do dostojanstva vlastitog hrvatskog naroda. Od svih vrijednosti Hrvatska mu je oduvijek bila na prvom mjestu. Od svih njegovih osobina želim istaknuti onu koja je za mene bila najvažnija: pouzdanost!

Piše: Duško Čizmić, Jutarnji list: 14., 15. i 16. 04. 2001.

Objava Kad je dolazio Tito, Paradžika su zatvarali, kad je došla demokracija, Ante je ubijen pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.