Ljeto na svom izmaku odijeva najljepšu haljinu ogrnutu velom od bjeličaste magle protkanim paučinastim sjajem koji svoje nježne niti provlači krajobrazom mirno odlazeći na počinak dok čovjek strepi pred nadolazećim.

– Svrnuli smo litinu, ali ambari nisu puni, a šaloši za kukuruz su prazni? – reče Matiša zabrinuto – godina je izdala, ali ne triba se bojat kad je živa glava i sklad u kući.

– Ja sam odredila otić u berbu kukuruza, zaradit ću da imamo za pure – izjavi nevista Anđa odlučno.

Matiša se ovaj put nije protivio, potreba je bila jača od uvjerenja. Pomirljivo je slegnuo ramenima zadovoljan što ga nevista poštuje tražeći dopuštenje, iako je počesto negodovala zbog života u velikoj zajednici.

– Di svitu nije mrsko radit, sve se lakše podnosi – o toj poslijeratnoj gladnoj godini se očitova Janja, Plemića najmenica – moji Kauri, kad prigusti, rađe uzmu šćape i odu u prosjake, izučili su zanat. Ovde se crnči, po cili se dan radi za kilo brašna.

– Ne priliči prosjačenje kraljevskom mistu! – Matiša se volio dotaknuti slavne povijesti.

– Iđe se s nedilje, s jednim Šuičakom, on ima teretnjak, platit će mu se prevoz u kukuruzu, kako se naredimo – pojasni Anđa.

Budući da je Bare bio na radu, njegovoj Anđi se bilo najlakše otisnuti od kuće, nije imala djece. U neku ruku se i veselila putu u Slavoniju, vožnji na kamionu, pjesmi i šali što su pratile takva druženja. Dakako, bilo je i opasnosti na tom putovanju.

– S auta se more sorit, lani je jedan Prikopoljac tako izgubio glavu – spomenu svekrva, primjenjujući poznatu metodu zastrašivanja kao popratnu pojavu svih odlazaka.

– Kad nešto oće bit, bit će? Stradavali su ljudi u drvim, padali pod natovarena kola, omicali se s pozide, ginuli od leda, umirali od čelinjeg uboda, bilo je svakakve smrti. Mene grom umalo ne ubi na kućnom pragu? – Matiša održi govor kojim ublaži babina zloslutna prorokovanja.

Penjanjem na kamion, koji podiže oblak prašine uz prodorni zvuk, Anđa se pridruži malom društvu. Zadovoljni što ne moraju pješačiti, berači posjedaše na prikolicu stiskajući u rukama zavežlj ili torbu s užinom. Nisu negodovali zbog treskanja po makadamu, veselom pjesmom pozdraviše odlazak koji je obećavao:

„Slavonijo, lipa i bogata – Ercegovce spasi posli rata“.

Kao da se povijest ponavljala. Kolone berača kukuruza odlazile su prema Slavoniji i vraćale se s dragocjenim zrnom.

Usput su pričali priču o hercegovačkoj djeci koju fra Didak Buntić dovede u Slavoniju poslije Prvog svjetskog rata spašavajući ih od gladi prouzročene sušom. Uvijek se u potrebi išlo svome, jedan je to narod.

Po uzoru na Slavonce i duvanjski mladići su stvarali svoje bećarce unoseći u njih mladenačku obijest, ljubavne jade, povijesne mijene, pjesma je sve primala u se. Tog jutra jedan veseljak pocikujući zaori:

„Slavonijo, puna kukuruza – kukuruza i vezeni bljuza!“

Kako susret s novim krajem obogati, u duvanjski kraj je, uz kukuruz, dolazio i slavonski bećarac. Narod vičan riječima lako je stvarao nove tekstove, svoje napjeve i polagano potiskivao kiridžijsku pjesmu koja se mogla čuti pri povratku „iz pića“.

Kao da je i otpor gruboj zbilji, iskazan gangom, popuštao i ustupa prostor novoj, blažoj pjesmi što se razlijegala Poljem.

S pjesmom i kukuruzom stizao je u duvanjski kraj i slavonski vez. Radišne i spretne vezilje u večernjim sijelima stvarale su nove, raskošnije motive zlatnog klasja, grožđa, cvijeća, unoseći u oskudni prostor dašak ljepote, djelić onoga što se vidjelo po Slavoniji, Bosni, Dubrovniku.

S vremenom su odlasci bivali bezbolniji, povratci ljepši, interijeri oku ugodniji. Šarenilo raznolikosti stapalo se u novu originalnost satkanu od svega donesenog iz svijeta, a oplemenjeno domaćim, srcu dragim.

I pura, kao svakodnevni obrok kuhan u kotluši, polako se zamijenila novim jelima, ali je ostala opjevana u originalnom izričaju: „Puro moja nemoj mi za gor, gor, gorit – ja ću tebe niz grlo o bor, bor, borit!“

Iva Bagarić /Tomislavcity
Foto: Iva Bagarić