Pustimo
priče,
priprave,
e-dnevnike

U
ovu
školsku
godinu
pošlo
se
s,
u
javnosti
prilično
tihom,
reformom
školstva
u
našoj
županiji.
Svemu
je
prethodilo
uvođenje
elektroničkih
dnevnika,
a
sada,
u
hodu
se
nastoje
uvesti
eksperimentalni
kurikuli
(novi
programi
s
novim
metodama),
u
prvome 
razredu
u
razrednoj
nastavi,
šestome
razredu
u
predmetnoj
nastavi
osnovne
škole
i
prvome
razredu
gimnazije.
I
ja,
zaposlenik
gimnazije,
znam
samo
ponešto,
zapravo
malo
i
k
tome
samo
načelno,
što
se
namjerava.

Piše:
Božo
Krajina/Tomislavcity

Upratio
sam
i
neke
javne
istupe
ministrice
Gordane
Nakić.
Lijepo
je
rekla
da
odavno
zaostajemo,
 uz
prilično
depresivnu
konstataciju
i
bojazan
da
smo
zakasnili
i
sada
valja
stizati
one
koji
su
nam
već
odmakli
i
zamakli.
Hoće
reći
da
smo
u
magarećoj
klupi
u
odnosu
na
ostale.
Komentirala
je
i
učinak
mobitela
na
djecu
i
njihovu
pogubnost 
izjednačila
s
frontalnom
nastavom.

Ovih
dviju
ministričinih
teza
dotaknut
ćemo
se
malo
kasnije.

Da
parafraziram
pjesnika
Maka
Dizdara,
o
reformi
malo
znamo,
al’
je
znano.
Općepoznato
je
da
svi
sve
znamo
o
nogometu
i
školi,
jer,
bože
moj,
svi
smo
barem
jednom
šutnuli
loptu,
a
svi
godinama
sjedili
u
školskim
klupama.
 Odmah
su
na
scenu
u
zbornicama
i
domovima,
među
učiteljima
i
roditeljima,
stupili
kritizeri.
Ne
kritičari,
nego
kritizeri. 
Kritizeri
su
oni
koji
znaju
da
je
dijete
ružno
prije
nego
je
začeto.
I
to
je
ono
na
što
provoditelji
reforme
moraju
unaprijed
računati.
 I
ne
osvrtati
se.
Među
kritizerima
ima
lijenčina
i
nesposobnih.
Još
jednom-ne
osvrtati
se.
Ostali
nisu
lijenčine
i
nisu
nesposobni,
ali
ljudi,
iako
znaju
da
je
loše,
ne
vole
promjene,
pa
čak
ih
se
i
boje.
I
ja
na
neku
novotariju 
pomislim
kako
ću
ja
to,
hoću
li
znati
i
moći?
Svjestan
sebe
i
komoditeta,
odagnam
takve
misli
i
zasučem
rukave,
ako
ih
uopće
bude
trebalo
zasukivati.

Iza
kritizera
dolaze
kritičari.
Te
ljude
i
njihove
zamjerke
treba
ozbiljno
shvaćati
i
uvažavati.
Lijepo
je
slušati
o
velikoj
novosti
koja
se
zove
ISHOD.
Postavit
će
se
jasan
cilj
što
bi
dijete
nakon
određene
nastavne
jedinice
trebalo
znati
i
znati
primijeniti.
Čini
mi
se,
ništa
posebno
novo
kod
zdravoga
razuma.
Svaki
posao
mora
imati
ISHOD.
Tako
je
i
sada,
samo
se
zove 
CILJ.
Mi
smo,
barem
ja
to
tako
vidim,
odavno
prestali
propitkivati
što
nam
je
cilj.
I
ne
samo
u
obrazovanju.
Mi
decenijama
samo
trajemo.
Trajanje
nam
je
važnije
od
CILJ-a,
a
bit
će
važnije
i
od
ISHOD-a. 
Ono
što
mene
muči
jeste
nejasnoća
oko
glavnoga
pitanja,
pitanja
svih
pitanja, 
a
ono
glasi:
koji
ljudi
će
provoditi
reformu?
Ljudski
resursi
i
njihova
motivacija.
Možemo
mi
zamisliti
školstvo
kakva
ni
u
raju
nema,
ali
tko
će
to
provoditi?
Možda
se
o
tome
i
razgovara,
ali
ja
ne
znam,
ljudi
oko
mene
ili
ne
znaju
ili
mi
neće
reći.
Prije
ovo
prvo.
Ne
znam,
smijem
li?
Ma
hoću,
pa
što
bude.
Zar
ima
netko
da
misli
kako
ima
kadrove
za
osuvremeniti
školstvo,
a
plaćeni
su
mu
oko
1300
maraka,
plus
topli
obrok.
Znam,
znam,
niste
više
ni
zaslužili,
nesposobnjakovići,
barabe
i
lijenčine
jedne
s
pola
godine
godišnjeg
odmora…

Vratimo
se
ministričinom
zaostajanju
za
ostalima.
Ako
i
jeste
istina
stići
ćemo
ih
za
pola
godine
uz
uvjet
da
se
pobrinemo
za
ljudske
resurse
i
platimo
ih.
Zar
stvarno
mislimo
da
možemo
imati
vrhunskog
predavača
matematike,
kemije,
fizike
za
1300? 
Pustimo
književnost,
glazbu,
likovno,
tjelesno,
to
može
i
za
manje
para.
A
ministričino
izjednačavanje
pogubnosti
mobitela
i
frontalne
nastave
sasvim
je
u
redu.
Ali
da
frontalna
nastava
ne
valja 
zna
i
gori
od
najgoreg
učitelja,
onaj
koji
je
bog
zna
kako
došao
do
učiteljskog
papira.
A
radi
se
tako
jer
mogu,
jer
je
lakše.
Pa
u
nas
se
još
diktira
u
bilježnice.
To
je
moj
fakultetski
profesor
metodike,
pokojni
Mladen
Dorkin,
davne
1987.
godine
strogo
zabranjivao
i
uporno
i
dosadno
ponavljajući
nazivao
najvećim
zlom
u
učionici.

Djeci
treba
servirati
lipov
čaj
i
kolačiće

Evo
primjera
kako
se
može
održati
jedan
sat
na
dva
načina.
Primjer
je
veliki
francuski
pisac
romana
tijeka
svijesti,
za
djecu
zakučasti
Marcel
Proust
(Marsel
Prust).

Prvi
način
je
biflanje 
Proustove
biografije,
a
onda
čitanje
legendarnog
ulomka
u
kojemu
odrasli
Marcel
sjedi
u
birtiji
i
pije
lipov
čaj
uz
koji
je
uobičajeno 
serviran
komadić
kolača
madlene.
Okus
čaja
i
kolača
ga
baca
u
djetinjstvo
i
boravke
kod
tetke
kada
su
ga
jutri
budili
upravo
ti
mirisi.
Fantazija
okusa
koja
izaziva
sjećanja.
Komu
od
nas
se
to
nije
dogodilo.
Dok
jedno
čita
ulomak,
ostali
zijevaju
ili
već
spavaju.
Ne
mogu
ih
probuditi
topovi,
a
kamoli
lipov
čaj
i
kolač
u
čitanci.
Kraj
čitanja,
nekoliko
pitanja,
nitko
ništa
ne
zna…
Dosadno…
Onda
ja
postavim
pitanje
i
sam
odgovorim.
Oni
zapišu.
Kada
ispitujem,
naštrebaju.

Drugi
način
održavanja
sata:
Donijeli
smo
šalice
i
kuhalo,
lipov
čaj
i
čajne
kolutiće
(
ne
znam
skuhati
madlenu).
Pijemo
čaj,
jedemo
kolutiće
i
slušamo
Prousta.
Ispitujem, 
svi
znaju
i
o
Proustu
pričaju
s
oduševljenjem.
Čak
i
oni
koji
ne
vole
lipov
čaj
i
čajne
kolutiće.

Ovo
sam
ponekad
radio
ja
i
moje
kolege.
Nismo
izmislili.
Bilo
bi
mi
drago
pohvaliti
se.
Našli
smo
to
u
„prastarom“
priručniku
za
predavače.

A
zašto
uvijek
ne
radimo
tako?
Održati
kvalitetan
sat
znači
doslovce
s
posla
izići
isplažena
jezika.
A
drugo, 
djeca
nose
vrećice
čaja
i
šalice,
a
ja
kuhalo
i
kupim
čajne
kolutiće.
Svojim
novcem,
od
onih
1300.