Pored
tog
što
koristi
zračne
napade
na
ruske
vojne
snage
ili
u
blizini
bojnog
polja,
Ukrajina
je
izvela
i
više
od
stotinu
napada,
većinom
raznim
dronovima,
unutar
same
Rusije
i
na
Krimu
koji
je
pod
ruskom
okupacijom.
Ukrajina
je
bombardovala
ne
samo
brojne
vojne
ciljeve,
već
i
izložbeni
kompleks
Expo
centra
i
neboder
u
izgradnji
u
Moskvi,
naftna
postrojenja
na
Krimu
i
infrastrukturu
u
drugim
oblastima,
kao
što
je
električna
trafostanica.
Ovi
napadi
su
sada
redovna
pojava
i,
iako
nisu
izazvali
mnogo
ljudskih
žrtava,
doveli
su
do
privremenog
zatvaranja
raznih
aerodroma
i
na
druge
načine
su
poremetili
svakodnevni
život,
piše
Daniel
Byman
u

Foreign
Policy.

Ovi
napadi
ometaju
rusko
ratovanje,
ali
ukrajinski
čelnici
vjerovatno
žele
utjecaj
koji
je
više
strateški.
Ukrajinski
predsjednik
Volodimir
Zelenski
je
kazao
kako
ovi
napadi
pokazuju
da
se
rat
„postepeno
vraća“
u
Rusiju.
Na
koji
način
bi
ukrajinski
zračni
napadi
mogli
izvršiti
pritisak
na
Rusiju,
ako
uopće
to
mogu?

Većina
studija
o
strateškoj
upotrebi
zračne
snage
upozorava
da
je
teško
imati
veliki
utjecaj
na
donošenje
odluka
protivnika
samo
tim
putem.
Oslanjajući
se
na
historiju
strateškog
bombardovanja
u
Drugom
svjetskom
ratu,
Vijetnamu,
Prvom
zaljevskom
ratu,
na
Kosovu
i
drugim
kampanjama,
naučnici
su
zaključili
da
su
strateški
efekti
rijetki.
Protivnički
čelnici
i
javnost
udružuju
se
pred
bombardovanjem,
ponekad
postajući
veća
podrška
svojim
režimima
ili,
u
najmanju
ruku,
nesposobni
da
se
pobune
protiv
moćnih
vlada,
a
ove
kampanje
mogu
odvratiti
zračna
sredstva
s
bojnog
polja,
stoji
u
tekstu.

Ipak,
ovi
i
drugi
radovi
također
sugerišu
da
strateško
bombardovanje
može
imati
niz
efekata,
od
preusmjeravanja
oskudnih
resursa
protivzračne
odbrane
do
podizanja
morala
u
zemlji
koja
izvodi
bombardovanje.

Rat
Rusije
i
Ukrajine
razlikuje
se
od
mnogih
ranijih
upotreba
zračnih
snaga.
U
ovom
sukobu,
nijedna
strana
nema
istinsku
zračnu
nadmoć
–
obje
nastavljaju
bombardovati
onu
drugu
koristeći
dronove
i
rakete,
između
ostalih
sredstava.
Osim
tog,
strateška
zračna
kampanja
je
u
najboljem
slučaju
manji
dio
ukupne
borbe.
Znatna
većina
zračnih
napada
dio
je
sukoba
konvencionalnih
snaga.
Najzad,
u
slučaju
ukrajinskih
napada
na
Rusiju,
zračni
udari
su
u
najboljem
slučaju
manji,
uzrokujući
malo
žrtava
i
samo
minimalne
poremećaje
u
svakodnevnom
životu,
za
razliku
od
mnogo
masovnijeg,
i
smrtonosnijeg,
ruskog
bombardovanja
Ukrajine.

Ekonomski
pritisak

Većina
ukupnih
napora
da
se
pritisne
Moskva
uključuje
ekonomski
pritisak
i
sukob
vojski
na
različitim
frontovima
u
Ukrajini.
Sjedinjene
Američke
Države
i
njihovi
evropski
saveznici
su
uveli
opsežne
finansijske,
uvozne
i
izvozne
i
druge
sankcije
Rusiji.
Moskva
je
do
sada
izdržala
ove
sankcije,
ali
pritisak
se
nastavlja.
Dio
cilja
je
potkopavanje
podrške
javnosti
režimu
ruskog
predsjednika
Vladimira
Putina,
vršenjem
pritiska
na
njega
da
okonča
sukob.
Poseban
cilj
je
povećanje
nezadovoljstva
elite,
što
također
može
izvršiti
pritisak
na
Putina,
pa
čak
i
dovesti
do
državnog
udara.
Osim
toga,
ukrajinska
hrabrost
i
snalažljivost
–
potpomognuta
ogromnom
američkom
i
evropskom
pomoći
–
osujetile
su
ekspanzivne
vojne
ciljeve
Rusije.
Nastavak
otpora
i
kontraofanzive
su
oblik
prisile
poricanjem,
koji
u
suštini
šalje
poruku
Moskvi
da
neće
postići
svoje
maksimalne
ciljeve
i
da
će,
kao
rezultat,
nastavkom
borbi
malo
postići.

U
poređenju
sa
ove
dvije
taktike
prisile,
zračni
napadi
duboko
u
ruskoj
teritoriji
manje
su
važni,
 ali
nisu
nebitni.
Jedan
od
mogućih
efekata
je
da
se
Rusi
uplaše
zračnih
napada
i
okrenu
protiv
svoje
vlade.
No,
to
se
čini
malo
vjerojatnim.
Nejasno
je
da
li
je
Ukrajina
ubila
nekog
Rusa
u
ovim
zračnim
napadima
(iako
je
moguće
da
Rusija
prikriva
mali
broj
mrtvih),
ali
u
svakom
slučaju,
brojke
bi
bile
male,
posebno
za
veliku
državu
kakva
je
Rusija.

Osim
tog,
zračni
napadi
nisu
toliko
česti
i
pogađaju
samo
male
dijelove
zemlje.
Ogromna
većina
Rusa
može
se
uglavnom
neometano
baviti
svojim
svakodnevnim
životom.
Možda
je
najvažnije,
čak
i
ako
su
ljuti
i
preplašeni,
građanima
je
teško
pobuniti
se
protiv
autoritarnog
režima,
iako
je
brza
promjena
barem
zamisliva,
piše
u
tekstu.

Realniji
cilj
bi
bio
povećati
strategiju
vojnog
poricanja
tako
što
će
se
običnim
Rusima
i
ruskoj
eliti
jasno
dati
do
znanja
da
ne
pobjeđuju.
Kontinuirani
ukrajinski
zračni
napadi
mogu
prekinuti
stabilan
odjek
režimske
propagande,
pokazujući
da
je
volja
Ukrajine
za
borbom
i
dalje
jaka.
Putin
je
uspješno
uvjerio,
ili
prisilio,
obične
Ruse
da
podrže
rat,
ali
oni
će
biti
manje
oduševljeni
što
očitije
bude
da
ne
pobjeđuju.

Još
važnije,
ovi
zračni
napadi,
čak
i
ako
su
ograničeni,
mogu
ojačati
ukrajinski
otpor.
Prinuda
je
obično
dinamična,
pri
čemu
obje
strane
pokušavaju
uvjeriti
drugu
stranu
da
ne
može
pobijediti
i
da
stoga
treba
napraviti
ustupke.
Napori
Ukrajine
mogu
izgledati
beznačajno
u
poređenju
sa
kampanjom
bombardovanja
Rusije,
koja
je
ciljala
civile
u
Kijevu
i
drugim
gradovima,
kao
i
ukrajinsku
elektroenergetsku
mrežu,
objekte
za
transport
žitarica
u
Odesi
i
druge
lokacije.
Ovi
napadi
redovno
ubijaju
civile,
ponekad
u
velikom
broju,
kao
što
je
bombaški
napad
na
pozorište
koje
je
pretvoreno
u
sklonište
u
Mariupolju
u
kojem
je
navodno
ubijeno
blizu
300
Ukrajinaca.

Zračni
napadi

Ipak,
kada
je
kazna
jednostrana,
teško
je
uvjeriti
ljude
da
ostanu
u
borbi.
Ali
demonstrirana
sposobnost
da
se
povrijedi
druga
strana
daje
ljudima
nadu.
Ubrzo
nakon
što
je
Japan
bombardovao
Pearl
Harbor,
Sjedinjene
Američke
Države
su
izvele
hrabri
bombaški
napad
na
Japan,
poznat
kao
Doolittleov
napad.
Iako
je
sama
operacija
nanijela
samo
ograničenu
štetu
Japanu,
a
SAD
je
izgubio
većinu
aviona
i
nekoliko
članova
posade,
osnažila
je
američki
duh
–
SAD
je
uzvratio
udarac
i
natjerao
neprijatelja
da
plati.

Konačno,
zračni
napadi
bi
mogli
natjerati
Rusiju
da
preusmjeri
resurse
kako
bi
zaštitila
svoje
gradove
i
infrastrukturu,
uključujući
resurse
koji
bi
se
mogli
bolje
koristiti
na
bojnom
polju.
Doolittleov
napad
je
naveo
Japan
da
stacionira
četiri
svoje
borbene
grupe
na
matičnim
otocima
tokom
1942.
i
1943.
godine,
u
vrijeme
kada
mu
je
očajnički
bila
potrebna
zračna
snaga
na
drugim
mjestima,
kao
i
da
poveća
svoj
ukupni
odbrambeni
perimetar,
što
je
njegove
linije
snabdijevanja
učinilo
ranjivim.
U
mjeri
u
kojoj
Putin
osjeća
politički
pritisak
od
ukrajinskih
napada,
možda
će
se
osjećati
prinuđenim
da
ruska
vojska
poveća
zračnu
odbranu
oko
ruskih
gradova
i
drugih
ciljeva,
što
će
je
učiniti
manje
dostupnom
za
bojno
polje.

Uprkos
ovim
mogućim
prednostima,
prisilni
zračni
napadi
mogu
imati
nekoliko
potencijalno
negativnih
efekata.
Prvo,
veoma
je
teško
slati
poruke
o
snazi
​​volje,
predaji
ili
granicama
koje
se
ne
prelaze
upotrebom
vojne
sile.
Pogrešne
percepcije,
tzv.
magla
rata
i
druge
predrasude
brzo
ulaze
u
igru.
Čak
se
i
nezgode
mogu
smatrati
dijelom
cjelokupnog
plana.
Sjedinjene
Američke
Države
oborile
su
let
655
Iran
Aira
1988.
godine,
zamijenivši
ga
za
iranski
vojni
avion
u
vrijeme
vojnog
sukoba
u
Hormuškom
moreuzu
i
ubivši
svih
290
putnika.
Kako
je
stručnjak
za
Iran
Kenneth
Pollack
napisao:
„Iranska
vlada
je
pretpostavila
da
je
napad
bio
namjeran“
kao
dio
američkog
plana
da
pomogne
Iraku
u
njegovom
ratu
protiv
Irana.

U
kontekstu
Rusije
i
Ukrajine,
moguće
je
da
bi
ukrajinski
udari
koji
bi
trebali
pokazati
odlučnost
ili
pokazati
ruskoj
eliti
da
Moskva
gubi
umjesto
toga
mogli
prenijeti
drugačiju,
i
prilično
neželjenu,
poruku.

Mnogi
žele
obnoviti
trgovinu
s
Rusijom

Protivnik
može
čak
i
eskalirati
sukob
kao
odgovor.
Napadi
Ukrajine
na
civile
ili
civilnu
infrastrukturu
mogli
bi
ojačati
Putinov
argument
da
su
Ukrajinci
barbari
i
da
su
brojni
zločini
Rusije
opravdani.
Oni
bi
također
mogli
diskreditovati
glasove
koji
pozivaju
na
mir
ili
suzdržanost,
pa
čak
i
ojačati
domaću
podršku
režimu
koji
sada
može
tvrditi
da
djeluje
u
samoodbrani.

Oni
čak
mogu
dovesti
do
veće
brutalnosti
prema
ukrajinskim
građanima.
Osim
što
je
ojačao
svoju
protivzračnu
odbranu
nakon
Doolittleovog
napada,
Japan
je
izvršio
brutalne
odmazde
u
Kini,
bojeći
se
da
tamošnja
nacionalistička
vlada
predstavlja
opasniju
prijetnju
nego
što
se
očekivalo
zbog
pružanja
zaklona
američkim
zračnim
snagama.
Rusija
je
u
augustu
pokrenula
niz
raketnih
i
napada
dronovima,
tvrdeći
da
je
to
odgovor
na
ukrajinski
napad
na
ruski
tanker.

Za
Ukrajinu
bi
najvažniji
rizik
mogao
biti
diplomatski.
Iako
su
neke
pristalice
sankcija
i
drugih
antiruskih
mjera
nepokolebljive,
mnogima
nije
mnogo
stalo
do
sukoba
i
radije
bi
obnovili
trgovinu
s
Rusijom.
Mogućnost
korištenja
ukrajinskih
napada
kao
lažnog
oblika
moralne
ekvivalencije
može
omogućiti
nekim
vladama
da
smanje
podršku
Ukrajini.

O
ukrajinskim
zračnim
napadima
kao
metodi
prisile
mora
se
razmišljati
u
širem
kontekstu.
Najvažnija
upotreba
zračnih
snaga
ostaje
na
bojnom
polju,
ali
napadi
na
samu
Rusiju
mogli
bi
imati
niz
koristi,
ne
samo
za
ukrajinski
moral.
U
isto
vrijeme,
Ukrajina
mora
pažljivo
balansirati
u
pogledu
tog
kako
se
ovi
napadi
doživljavaju
u
Rusiji
i
inozemstvu,
zaključuje

Foreign
Policy.