Dušni
dan
koji
obilježavamo
2.
studenoga
–
spomendan
vjernih
mrtvih
dugujemo
inicijativi
jednoga
sveca
–
benediktinskog
opata
iz
Clunyja
Svetog
Odilona.

Sveta
majka
Crkva
u
svome
bogoslužju
svima
koji
preminuše
„u
znaku
vjere“
–
kao
vjernici,
daje
važno
mjesto.
U
svakoj
misi,
u
euharistijskoj
molitvi,
ona
se
sjeća
pokojnih
i
moli
za
njih.
Ona
smrt
vjernika
okružuje
opet
svojim
bogoslužjem,
misama
za
pokojne,
pogrebnim
obredima
i
blagoslovima.
No
sve
to
nije
joj
još
dosta.
U
svojoj
ljubavi
prema
pokojnicima
ona
svetkuje
i
spomendan
svih
vjernih
mrtvih
kad
svim
svojim
svećenicima
velikodušno
omogućuje
da
za
pokojnike
služe
tri
mise:
jednu
za
koga
god
žele
namijeniti,
drugu
na
nakanu
Svetog
Oca,
a
treću
za
sve
vjerne
mrtve.

Ovaj
spomendan
dugujemo
inicijativi
opata
iz
Clunyja
Sv.
Odilona.
Svršetkom
I.
tisućljeća
već
se
na
mnogim
mjestima
nakon
blagdana
Svih
svetih
slavio
i
spomendan
mrtvih.
No,
kad
je
taj
spomendan
998.
Sv.
Odilon
službeno
uveo
a
Cluny,
o
kojem
je
bilo
ovisno
oko
tisuću
benediktinskih
samostana,
onda
je
to
značilo
tu
praksu
uvesti
u
velik
dio
Europe
koja
je
tada
bila
pod
stalnim
utjecajem
Clunyja.
Službeni
spomendan
mrtvih
1311.
potvrdio
je
i
Rim.

Španjolska
je
1748.
dobila
povlasticu
da
njezini
svećenici
na
Dušni
dan
mogu
služiti
tri
mise.
Tu
je
povlasticu
papa
Benedikt
XV.
1915.
proširio
na
cijelu
Crkvu.
Na
taj
je
način
bila
opet
bitno
naglašena
istina
vjere
koja
ima
svoj
temelj
u
objavi,
a
to
je
da
osim
Crkve
–
hodočasnice
u
vremenu
i
slavne
u
blaženoj
vječnosti,
postoji
i
čistilišna
Crkva
–
neko
stanje
„u
kojem
se
ljudski
duh
čisti
te
postaje
dostojan
da
se
uzdigne
u
nebo“,
kako
to
pjesnički
i
slikovito
pjeva
veliki
Dante.

Sv.
Pavao se
u
Drugoj
poslanici
Korinćanima
služi
slikom
zgrade
u
stanju
izgradnje.
Propovjednici
su
prema
njemu
radnici
koji
zidaju
na
temeljima
što
su
ih
postavili
prvi
Kristovi
poslanici,
tj.
apostoli.
Među
njima
su
oni
koji
obavljaju
brižan
posao
i
njihovo
je
djelo
bez
nedostataka,
u
neku
ruku
savršeno.
Drugi,
naprotiv,
u
dobri
građevinski
materijal
miješaju
i
ono
što
je
propadljivo
–
drvo
i
slamu,
a
to
su
tašta
slava
i
nehat.
No
kako
piše
apostol:
„Svačije
će
djelo
izići
na
vidjelo.
To
će
pokazati
onaj
dan,
jer
će
se
očitovati
vatrom,
a
ta
će
vatra
otkriti
kakvo
je
čije
djelo.
Onaj
kome
ostane
što
je
nadozidao,
primit
će
nagradu,
a
onaj
čije
djelo
izgori,
štetovat
će.
On
sam
spasit
će
se,
ali
kao
kroz
vatru“
(1
Kor
3,13-15).

Tim
dušama,
koje
kušnja
ognja
obvezuje
na
čišćenje
u
očekivanju
pune
nebeske
radosti,
Crkva
danas
posvećuje
poseban
spomen,
potičući
nas
sve
da
za
njih
molimo.
Ta
praksa
ima
svoju
prethodnicu,
već
u
Starom
zavjetu,
kad
je Juda
Makabejac „sabrao
dvije
tisuće
srebrnih
drahmi
i
poslao
u
Jeruzalem
da
se
prinese
žrtva
okajnica
za
grijeh“
(Mak
12,43).
Radi
se
o
grijehu
židovskih
palih
vojnika
koji
su
se
bili
ogriješili
o
Zakon.
Sveto
pismo
ovako
hvali
Judinu
inicijativu:
„Učinio
je
to
vrlo
lijepo
i
plemenito
djelo,
jer
je
mislio
na
uskrsnuće.
Jer
da
nije
vjerovao
da
će
pali
vojnici
uskrsnuti,
bilo
bi
suvišno
i
ludo
moliti
za
mrve.
K
tome
je
imao
pred
ovima
najljepšu
nagradu
koja
čeka
one
koji
usnu
pobožno.
Svakako,
sveta
i
pobožna
misao.
Zato
je
za
pokojne
prinio
žrtvu
naknadnicu,
da
im
se
oproste
grijesi“
(2
Mak
12,43-45).

Spomendan
mrtvih,
koji
se
na
vanjski
način
već
dan
prije
počinje
slaviti,
kad
naša
groblja
ožive
živim
posjetiteljima
grobova,
za
kršćanina
je
prilika
da
za
svoje
pokojne
učini
ono
najvrjednije,
da
za
njih
moli,
eventualno
dade
odslužiti
svetu
misu.
Lijepo
je
da
grobove
svojih
pokojnika
držimo
u
redu,
da
ih
kitimo,
da
na
njima
palimo
svijeće,
no
kudikamo
je
bolje
za
svoje
pokojnike
moliti.
U
tom
nam
majka
Crkva
sama
daje
najljepši
primjer,
jer
ona
za
vjerne
mrtve
ne
prestaje
moliti.
Njezina
će
molitva
za
njih
utihnuti
tek
na
koncu
vremena.

Molitva
za
pokojne

Nebeski
Oče,
od
Tebe
dolazi
naš
život
i
Tebi
se
svatko
vraća.
Dao
si
nam
taj
boravak
na
zemlji
kako
bismo
se
pripremili
na
sudjelovanje
u
Tvojoj
vječnoj
ljubavi.
Ne
koristimo
uvijek
dobro
ovo
vrijeme,
i
neki,
nažalost,
odbijaju
Tvoje
prijateljstvo.
Drugi,
pak,
žele
biti
s
Tobom,
tražeći
istinu,
pravednost
i
dobrotu,
no,
ljudska
slabost
zamračuje
čistoću
duše.
Zato
nakon
smrti
trebaju
najprije
proći
kroz
čišćenje,
kako
bi
se
konačno
mogli
susresti
s
Tobom,
licem
u
lice.

Molimo
Te
za
sve
naše
pokojne
koji
trpe
u
čistilištu,
prepoznavajući
jasno
u
svjetlu
Tvoje
ljubavi
vlastitu
nesreću,
propuste
i
grijehe
zemaljskog
života.
Oče
milosrđa,
oslobodi
od
trpljenja
one
za
koje
je
Tvoj
ljubljeni
Sin
prolio
svoju
Predragocjenu
Krv.

Znamo
da
prazna
riječ
ili
mnoštvo
riječi
ne
mogu
pomoći
ni
spasiti
naše
pokojne.
Zato
želimo,
zajedno
s
Isusovom
Krvlju,
prikazati
i
svoju
krv
kao
znak
ljubavi
i
solidarnosti.
Neka
trud
našega
rada,
vjernost
Bogu,
strpljivost
u
trpljenju
i
uzajamna
ljubav
probijaju
granicu
smrti
te
pridonesu
skorom
i
potpunom
sjedinjenju
naših
pokojnih
s
Tobom.

Molimo
prije
svega
za
sve
one
kojima
dugujemo
posebnu
zahvalnost,
od
kojih
smo
primili
život,
vjeru
i
druga
dobročinstva.
U
svome
milosrđu,
također,
pogledaj
na
one
kojih
se
nitko
ne
sjeti.
Amen.