Svetom
misom
koju
je,
13.
studenog
u
Fojnici
predvodio
nadbiskup
Tomo
Vukšić
obilježena
je
30.
obljetnica
ubojstva
fojničkog
gvardijana
fra
Nikice
Miličevića
i
vikara
fra
Leona
Migića.

Svetom
misom
koju
je
u
ponedjeljak,
13.
studenog
2023.
u
Fojnici
predvodio
nadbiskup
metropolit
vrhbosanski
i
apostolski
upravitelj
Vojnog
ordinarijata
u
BiH
mons.
Tomo
Vukšić obilježena
je
30.
obljetnica
ubojstva
fojničkog
gvardijana
fra
Nikice
Miličevića
i
vikara
fra
Leona
Migića.
Tom
prigodom
nadbiskup
Tomo
uputio
je
prigodnu
propovijed
naslovljenu
„Oproštenje
je
snaga
Božja,
a
sjećanje
zakon
povijesti“
koju
prenosimo
u
cijelosti:

Kao
zajednica
Isusovih
vjernika,
koja
se
moli
milosrdnom
Gospodinu
i
ponizno
traži
Božji
blagoslov
da
bi
mogla
ustrajati
na
putu
svjedočenja
dobrote
i
ljubavi
prema
svim
ljudima,
ovim
Euharistijskim
slavljem
u
crkvi
Duha
Svetoga
i
pod
njegovim
vodstvom
sjećamo
se
svoje
pokojne
braće
fra
Nikice
i
fra
Leona,
dvojice
svjedoka
kršćanske
vjere,
koji
su
u
ovom
samostanu
ubijeni
prije
30
godina.
Dok
molimo,
zahvaljujemo
dragom
Bogu
što
ih
je,
osobito
u
ona
tragična
vremena,
blagoslovio
snagom
povjerenja
u
Božju
providnost,
obiljem
vjernosti
i
kršćanske
hrabrosti
da
ustraju
u
vlastitom
redovničkom
i
svećeničkom
pozivu
kao
duhovni
pastiri
braće
i
sestara,
kojima
ih
je
Crkva
poslala.
Molimo
i
sa
željom
da
ih
dragi
Bog
nagradi
vječnim
životom.
Da
obojici
otvori
vrata
raja
riječima:
„Valjaš,
slugo
dobri
i
vjerni!
U
malome
si
bio
vjeran,
nad
mnogim
ću
te
postaviti!
Uđi
u
radost
gospodara
svoga!“
(Mt
25,21).

Zahvaljujemo
Božjoj
providnosti
također
za
odlomke
iz
Svetoga
Pisma
koje,
kao
misna
čitanja
predviđena
za
današnje
Euharistijsko
slavlje,
daruje
nama
i
svim
ostalim
katoličkim
vjernicima
kao
podlogu
i
vodilju
za
razmatranje.

I.

Početak
starozavjetne Knjige
Mudrosti,
što
nam
je
naviješten
(Mudr
1,1-7)
kao
prvo
čitanje,
podsjeća
na
pretpostavke
koje
su
potrebne
da
bi
čovjek
posjedovao
mudrost.
To
su
pretpostavke
koje
se
odnose
na
razum,
volju,
osjećaje
i
na
čovjekov
praktičan
život.

„Ljubite
pravednost!“
(Mudr
1,1),
prve
su
riječi
ovoga
mudrog
spisa,
koji
u
svom
nastavku
nudi
mnoštvo
savjeta
o
tomu
na
koji
način
tražiti
Boga
i
kloniti
se
grijeha
i
kako
živjeti
kao
pravednik
Božji
i
svjedok
Božje
pravde.

Prije
svega,
pojam
„pravednost“,
kojim
započinje
ovaj
tekst
Božje
objave,
ponajprije
znači
posvemašnju
i
trajnu
usklađenost
čovjekovih
misli,
volje
i
djelȃ
s
Božjim
mislima,
voljom
i
djelima.
To
je
Božja
želja
i
savjet,
pa
čak
i
zahtjev.
I
jednako
vrijedi
za
svakoga
čovjeka,
a
posebice
za
one
koji
u
svojim
rukama
imaju
moć
i
vlast
odlučivati
o
drugim
ljudima.

Onaj
tko
ljubi
pravednost
na
način
kako
to
savjetuje
Božja
objava,
u
poniznosti
traži
Boga
i
na
njegovu
je
putu.

Božja
riječ,
dakle,
zapovijeda
da
se
ljubi
pravednost
i
odmah
potom
kazuje
na
koji
način
se
to
čini
te
poručuje:
„Vi
suci
zemaljski,
pravednim
mislima
mislite
o
Gospodinu
i
tražite
ga
u
jednostavnosti
srca“
(Mudr
1,1).

Tko
na
pravedan
način
misli
o
Bogu
i
traži
ga
u
jednostavnosti
svoga
srca,
jednako
pravedno
će
se
ponašati
prema
svakom
bratu
i
sestri
i
služiti
im
u
jednostavnosti
svoga
srca.

Bog
se
daje
naći
onima
koji
ga
traže
na
pravi
način.
Naime,
„njega
nalaze
koji
ga
ne
iskušavaju,
i
otkriva
se
onima
koji
mu
ne
uskraćuju
svoju
vjeru“
(Mudr
1,2).
Odnosno,
Boga
nalaze
koji
su
iskreni,
plemeniti,
odani,
koji
vole
svakoga
čovjeka
i
narod
kao
što
ih
Bog
voli,
koji
slijede
njegovu
pravednost
i
imaju
povjerenje
u
njega.
To
čovjeka
čini
Bogu
sličnim,
jer
u
životima
takvih
ljudi
odsijeva
i
djeluje
Božja
radost
i
svjetlost.
Odnosno,
taj
odsjaj
i
takvo
djelovanje
od
čovjeka
čini
sliku
Božju.
A
naspram
tomu,
čovjekove
„podmukle
misli
otuđuju
od
Boga“
(Mudr
1,3),
jer
čovjekov
grijeh
iskušava
Svemogućega
a
posramljuje
njegova
počinitelja.
Naime,
Božja
mudrost
ne
ulazi
u
dušu
opaku
i
ne
nastanjuje
se
u
tijelu
koje
je
podložno
grijehu
jer
prava
„mudrost
je
duh
čovjekoljubiv“
(Mudr
1,4).

Zajedno
s
mudrim
piscem
iz
dalekih
vremena
vjerujemo
da
duh
Gospodnji
ispunja
svemir,
i
on,
koji
drži
sve,
također
zna
i
sve
što
čovjek
govori
i
čini.
Zato
ne
ostaje
skriven
tko
nepravedno
govori
i
čini
zlo,
jer
Gospodin
točno
ispituje
namisli
bezbožnikove,
a
glas
njegovih
ružnih
riječi
i
njegovih
zlih
djela
ide
sve
do
Gospoda
(usp.
Mudr
1,7-9).

II.

Veliku
nam
je
milost
Gospodin
danas
također
iskazao
time
što
nam
je
u
današnjoj
liturgiji
poslao
odlomak
iz
Lukina
evanđelja,
koji
sadrži
Isusove
riječi
s
dubokom
porukom
o
duhovnoj
važnosti
i
snazi
oprosta
te
pouku
o
potrebi
da
se
oprosti
onomu
tko
je
ugrozio
drugoga
i
nanio
mu
štetu.

Vrlo
je
zahtjevno
uzdignuti
se
na
razinu
Isusova
primjera
o
oprostu
i
živjeti
oprost
na
način
kako
to
izgovaramo
u
molitvi
koju
nas
je
Isus
naučio.
To
je
prije
svega
stvar
vjere.
Zato
apostoli
od
Isusa
traže
da
umnoži
i
ojača
njihovu
vjeru
nakon
što
im
je
rekao:
„Pogriješi
li
tvoj
brat,
prekori
ga;
ako
se
obrati,
oprosti
mu.
Pa
ako
se
sedam
puta
na
dan
ogriješi
o
tebe
i
sedam
se
puta
obrati
tebi
govoreći:
‘Žao
mi
je!’,
oprosti
mu“
(Lk
17,3-4).

Oprostiti
drugomu
i
nikomu
ne
nanositi
bilo
koju
vrstu
nasilja
jedan
je
od
temelja
kršćanskoga
nauka
iz
praktičnoga
morala
i
osnovno
pravilo
za
konkretan
život
kršćanskoga
vjernika.
A
glede
odnosa
oprosta
i
sjećanja,
korisno
je,
upravo
na
ovu
godišnjicu,
sjetiti
se
riječi
pape
Ivana
Pavla
II.,
koje
je
namjeravao
izreći
u
sarajevskoj
katedrali
1994.
godine.
Danas
u
Fojnici
mi
te
riječi
posuđujemo
i
izgovaramo
kao
svoje
u
vjeri
da
nam
se
oba
naša
brata
s
nebesa
u
tomu
rado
pridružuju
i
zajedno
s
nama
poručuju:

„’Otpusti
nam
duge
naše,
kako
i
mi
otpuštamo
dužnicima
našim…
.’

Ovim
riječima
dodirnuli
smo
ključno
pitanje.
Sam
Krist
nas
je
na
nj
upozorio,
kada
je,
umirući
na
križu,
rekao
glede
svojih
ubojica:
‘Oče,
oprosti
im,
jer
ne
znaju
što
čine’
(Lk
23,34).
(…)

Danas
želimo
moliti
(…):
‘opraštamo
i
tražimo
oproštenje’
(…).
Bez
takvog
stava,
teško
je
graditi
mir.
Nizanje
‘krivnji’
i
‘kazna’
neće
se
nikada
okončati,
ako
se
jednom
ne
oprosti.
Oprostiti
ne
znači
zaboraviti.
Ako
je
sjećanje
zakon
povijesti,
oproštenje
je
snaga
Božja,
snaga
Krista
koji
djeluje
u
događajima
ljudi
i
naroda“
(Ivan
Pavao
II., Propovijed
predviđena
za
Euharistijsko
slavlje
u
Sarajevu
a
izrečena
u
Castel
Gandolfu
8.
rujna
1994.).

III.

Progoni
svjedoka
Kristovih
traju
od
početka
do
naših
dana.
U
tom
nizu
su
također
fra
Nikica
i
fra
Leon,
koji
su
se
pridružili
brojnim
sličnim
svjedocima
iz
prošlosti
svoje
franjevačke
provincije,
drugih
svećenika
naših
biskupija,
braće
redovnika,
sestara
redovnica
i
tolikih
drugih
Kristovih
vjernika
laika
koji
su
trpjeli
zbog
svoje
vjere,
a
mnogi
i
svoje
živote
za
nju
položili.
Vjerujemo
i
nadamo
se
da
su
to
činili
iz
ljubavi
prema
Bogu
i
ljudima
i
protiv
svakoga
oblika
mržnje.

Davno
je
rečeno
da
je
narod,
koji
ne
poštuje
svoje
velikane,
sam
sebe
unaprijed
osudio
da
ostane
mali
narod.
A
mogli
bismo
tu
misao
primijeniti
i
na
Crkvu.
Stoga,
naspram
takvoj
napasti,
okupljeni
na
dan
svjedočke
smrti
svoje
pokojne
braće,
pridružujemo
se
Crkvi
koja
poštuje
svoje
velikane
i
zahvaljujemo
Bogu
za
njihove
primjere
dobrih
pastira,
koji
su
svoje
živote
položili
služeći
duhovnom
stadu
(usp.
Iv
10,15).

Ljudi
u
Crkvi
posebno
se
nadahnjuju
na
primjerima
svetaca.
I
znademo
da
se
njihov
život
najprije
ispituje
ozbiljnim
istraživanjem,
a
moguća
svetost
potom
dokazuje
u
zahtjevnim
crkvenim
postupcima.
Znademo
također
da
to
rade
živi
članovi
Crkve,
vođeni
jedino
razlozima
vjere
i
ponizno.
I
ne
vidim
da
išta
priječi
da
se,
pod
tim
vidom
i
na
takav
način,
također
u
primjeru
fojničke
Dvojice,
krene
putom
ozbiljnog
istraživanja,
istinoljubivo
i
s
dubokim
povjerenjem
u
Božju
providnost
čiju
volju
unaprijed
prihvaćamo.