Preminuo je umjetnik koji je Antunu Augustinčiću pomagao na Spomeniku Seljačkoj buni. Bio je prvi školovani kipar iz Livna
Atelje
je
imao
na
adresi
Dalmatinska
ulica
7.
Riječ
je
o
preuređenom
industrijskom
prostoru
starom
više
od
sto
godina
je
imao
na
adresi
Dalmatinska
ulica
7.
Riječ
je
o
preuređenom
industrijskom
prostoru
starom
više
od
sto
godina
Preminuo
je
poznati
slikar
i
kipar
Josip
Konta.
Rođen
je
1946.
godine
u
Livnu.
Od
malih
je
nogu
znao
da
će
biti
umjetnik
pa
već
kao
trinaestogodišnjak
od
kuće
odlazi
u
Srednju
školu
primijenjenih
umjetnosti
u
Sarajevo.
je
poznati
slikar
i
kipar
Josip
Konta.
Rođen
je
1946.
godine
u
Livnu.
Od
malih
je
nogu
znao
da
će
biti
umjetnik
pa
već
kao
trinaestogodišnjak
od
kuće
odlazi
u
Srednju
školu
primijenjenih
umjetnosti
u
Sarajevo.
U
Zagrebu
je
diplomirao
na
Akademiji
likovnih
umjetnosti
te
je
ranih
sedamdesetih
završio
postdiplomski
u
majstorskoj
radionici
Augusta
Augustinčića.
Nekoliko
godina
bio
je
i
direktor
Ljevaonice
umjetnina
na
ALU
u
Zagrebu,
danas
je
samostalan
umjetnik.
Zagrebu
je
diplomirao
na
Akademiji
likovnih
umjetnosti
te
je
ranih
sedamdesetih
završio
postdiplomski
u
majstorskoj
radionici
Augusta
Augustinčića.
Nekoliko
godina
bio
je
i
direktor
Ljevaonice
umjetnina
na
ALU
u
Zagrebu,
danas
je
samostalan
umjetnik.
Josipa
Kontu
prije
pet
smo
godina
posjetili
u
njegovom
ateljeu,
povod
je
bilo
to
što
ga
je
galerist
Marco
Antonio
Patrizio
predstavljao
na
sajmu
umjetnina
u
Parizu,
na
Paris
Contemporary
Art
Show.
Umjetnik
je
bio
predstavljen
sa
šest
skulptura
u
bronci.
No,
u
Pariz
nije
otputovao.
Kako
nam
je
tada
rekao:
“Meni
se
više
ne
putuje,
ni
u
rodnom
Livnu
nisam
bio
dugo.
Naputovao
sam
se
za
života,
kao
devetnaestogodišnjak
sam,
1965.,
autostopom
putovao
po
Europi
kao
ambasador
mira.
Vratio
sam
se
skroz
mršav.”
Konta
je
iz
Livna,
grada
koji
ima
jaku
umjetničku
tradiciju,
od Gabrijela
Jurkića pa
nadalje.
On
je,
naime,
prvi
diplomirani
akademski
kipar
iz
kraja.
Povukao
je
generaciju
iz
Livna,
pričao
je
i
kako
je
nagovorio
Ivicu
Šiška
na
studij,
poslije
su
dolazili
i
drugi.
Studirao
je,
među
ostalim,
kod Grge
Antunca,
kasnije
je
bio
u
radionici
Antuna
Augustinčića,
te
je
četiri
mjeseca
surađivao
na
monumentalnoj
kompoziciji
Spomenik
seljačkoj
buni
i
Matiji
Gupcu.
No,
nakon
nekog
nesporazuma
s
kolegama
iz
radionice,
a
koji
nisu
bili
njegova
greška,
odlučio
se
povući,
kako
mi
je
rekao
u
razgovoru:
“Augustinčić
me
tada
pozvao
i
rekao
mi
je
da
me
je
u
tom
trenu
upoznao
kao
osobu,
da
su
mu
se
drugi
ulizivali,
a
ja
ne.
Predložio
mi
je
da
se
vratim,
no
bio
sam
odlučan
krenuti
dalje.”
Klasične
je
tehnike
naučio
kod
autora
kao
što
su
Antunac
ili
Augustinčić,
no
kako
je
govorio:
“Mogu
naslikati
ili
oblikovati
konja
u
proporciji
po
sjećanju.
No,
kad
oblikujem
skulpture,
tražim
jednog
‘svog‘
konja,
lepršavog,
ne
mora
biti
u
proporciji.”
je
tehnike
naučio
kod
autora
kao
što
su
Antunac
ili
Augustinčić,
no
kako
je
govorio:
“Mogu
naslikati
ili
oblikovati
konja
u
proporciji
po
sjećanju.
No,
kad
oblikujem
skulpture,
tražim
jednog
‘svog‘
konja,
lepršavog,
ne
mora
biti
u
proporciji.”
Često
kombinira
dvije
omiljene
teme,
konje
i
aktove:
“Moj
je
život
uvijek
u
promišljanju
da
bih
trebao
negdje
otići,
a
opet
ostanem.
Ili,
kad
odem
negdje,
vratim
se
gdje
sam
bio.
Zamišljamo,
ako
odemo
tamo
iza
brda,
tamo
je
bolje,
sve
bolje
miriše,
ljepše
cvate,
no
nije
tako.”
kombinira
dvije
omiljene
teme,
konje
i
aktove:
“Moj
je
život
uvijek
u
promišljanju
da
bih
trebao
negdje
otići,
a
opet
ostanem.
Ili,
kad
odem
negdje,
vratim
se
gdje
sam
bio.
Zamišljamo,
ako
odemo
tamo
iza
brda,
tamo
je
bolje,
sve
bolje
miriše,
ljepše
cvate,
no
nije
tako.”
Neko
je
vrijeme
bio
i
u
Ljevaonici
umjetnina,
bio
je
angažiran
na
lijevanju
u
bronci
spomenika
Nikola
Tesle,
autora Frane
Kršinića.
Atelje
je
imao
na
adresi
Dalmatinska
ulica
7.
Riječ
je
o
preuređenom
industrijskom
prostoru
starom
više
od
sto
godina.
U
Livnu
je
na
javnim
površinama
postavljeno
nekoliko
njegovih
skulptura
u
bronci.
