Večernji
list
donosi
tekst
o
masakru
Njemačke
vojske
nad
Hrvatima
Tomislavgrada
1943
godine.
To
je
pohvalno
jer
konačno
se
počelo
pisati
o
tome
da
su
Hrvati
HercegBosne
prije
Titovog
pokolja
doživjeli
masovne
pokolje
od
strane
NDH
i
njihovih
šefova
Njemaca
1943
godine.

Tekstu
nedostaje
međutim
pravi
kontekst.

Ovaj
zločin
SS
divizije
događa
se
na
širem
području
Dalmacije
te
današnje
Hercegbosanske
županije.
Još
ranije
na
tom
prostoru
posebno
na
prostoru
HercgBosanske
županije,
na
sjever
skroz
do
Bihaća
i
na
jug
skroz
do
Neretve,
partizanski
pokret
proglasio
je
tzv
Bihaćku
republiku.
Ona
je
bila
prvi
Titov
uspjeh
nakon
kraha
Užičke
Republike.
Tito
je
smatrao
da
će
revoluciju
lakše
podići
u
gradovima
Srbije
nego
među
seljacima.
Posve
idiotska
ideja.
Građani
u
urbanim
centrima
smatrali
su
da
se
treba
pritajiti
i
pustiti
da
rat
prođe.
Da
Velike
sile,
ili
kako
ih
mi
eufemistički
zovemo
“naši
prijatelji
iz
međunarodne
zajednice”
završe
sa
svojim
uglednim
koljivima
po
našim
zemljama.
Kako
se
ovaj
zločin
Njemaca
nad
Hrvatima
pomno
krio
na
našim
oltarima,
i
proustaškim
medijima,
jerbo
je
neki
tikvan
odlučio
da
se
uloga
Njemačke
na
ovim
prostorima
ima
očuvati
kao
prijateljska,
dok
će
se
svaki
pokolj
i
svaka
tragedija
pripisati
Srbima,
pa
čak
i
komunistički
čin
masovne
odmazde
na
Bleiburgu,
iznad
kojeg
stoji
Hrvat,
tako
se
istina
o
Lugu
krila.
I
nikada
se
do
kraja
nije
pojasnila.
Poskok
je
prvi
počeo
naglašavati
ovaj
događaj
i
vraćati
ga
u
kolektivnu
svijest
našeg
naroda.
Pojašnjavati
Hrvatima
Stare
Hrvatske
(HRHB+Dalmacija)
da
je
jedan
od
najgorih
zločina
nad
njima
počinila
Njemačka
armija
pod
imenom
Prinz
Eugen
skupa
s
Handžar
divizijom
popunjenom
muslimanima,
koja
je
naročito
svoj
obol
u
klanju
Hrvata
pokazala
na
Sutjesci,
gdje
je
poklano
na
tisuće
Splićana,
Šibenčana,
Livnjaka,
i
generalno
ljudi
s
ovih
prostora
Stare
Hrvatske
koji
su
se
povlačenjem
pred
Njemcima
našli
u
tjesnacu
Durmitora.
S
vremenom
su
odobrena
sredstva
pa
je
konačno
na
Lugu
podignuta
i
obnovljena
spomen
kapela,
no
dan
danas
svaki
drugi
zločin
osim
ovog
zločina
Njemaca
nad
Hrvatima
u
nas
dobija
više
na
značaju.

Zašto?

Debili
u
našim
strankama,
poglavito
pravaškim,
koje
još
uvijek
nisu
zabranjene,
potom
ustašoidi
u
medijima,
čak
i
širokobriški
profesori
povijesti
(nekakav
debil
Piže)
uvjeravali
su
nas
kako
je
Prinz
Eugen
zapravo
bila
srpska
jedinica
iz
Vojvodine.
Njihova
plaha
nacistička
srdašca,
poškropljena
blagoslovom
skoro
blaženog
rahmetli
Rade
Glavaša,
nikako
ne
mogu
prihvatiti
da
je
Švabo
ne
jednog
nego
tisuće
Hrvata
dokrajčio.
Potom
su
nas
uvjeravali
da
ovaj
pokolj
Hrvata
nisu
počinili
Njemci
nego
četnici
prerušeni
u
njemačke
odore.

I
mnogi
mediji
iz
banana
Tuđmanistana
su
podržali
tu
ideju.

No
ako
pitate
poštenog
hrvatskog
ustašoida
otkud
bolan
četnika
u
toj
tvojoj
NDH
1943,
otkud
ga
na
Rivi
i
u
Omišu
gdje
pije
kahvu
s
ustašama,
otkud
ga
1943
u
njemačkoj
odori
i
to
baš
na
tim
mjestima
žestokog
hrvatstva,
na
potezu
Aržano
-Imotski
-Tomislavgrad
–
Posušje
–
Livno
-Trilj,
Sinj,
on
šljegne
ramenima.

Jerbo
prosječan
ustašoid
o
sramnoj
prošlosti
izdajničkog
protuhrvatskot
ustaškog
,
zapravo
austrijskog
pokreta,
kojem
je
Austrija
čak
i
ime
dala,
ne
zna
zapravo
ništa.

A
evo
što
sve
ne
zna:

Prosječan
Ujkan
vidi
onu
kartu
NDH
i
misli
kako
je
to
sve
bilo
pod
demokratskom
upravom
našeg
naroda,
živjelo
se
hairli
i
u
miru
s
braćom
muslimanima
koji
su
listom
bili
Hrvati
i
klanjali
su
Gospi
Međugorskoj,
samo
su
ti
Srbi,
i
to
ne
svi
pravili
probleme,
a
čak
su
i
Židovi
bili
prihvatili
tu
ko
fol
državu.

How
Yes
No.

Istina
je
da
je
sve
do
rujna
1943
Italija
upravljala
cijelom
Dalmacijom.
Da
su
na
Rivi
vješali
Splićanke.
Da
je
streljana
kompletna
postava
RNK
Anarh
te
mnoštvo
Hajdukovaca,
u
Sinju,
po
naređenju
Italije.
A
streljali
ih
Ustaše,
sluge
Zlog.

Pad
Italije
u
rujnu
1943
dovest
će
do
masovnih
zločina
Njemaca
nad
Hrvatima
Aržana,
Sinja,
Trilja,
Livna,
Tomislavgrada.
Kako?
I
Zašto?

Zašto
se
Njemačka
bavi
streljanjem
hrvatske
djece,
žena
i
staraca
nakon
pada
Italije
kada
konačno
Pavelić
proglašava
svoju
vlast
u
Dalmaciji?

Ima
li
netko
da
nam
odgovori
ili
opet
moramo
mi?

Evo
izgleda
da
ćemo
morati
mi.

Nakon
pada
Italije
Njemačka
pokušava
zauzeti
što
veći
teritorij
Sjevera
Italije.
Uzima
tako
kompletnu
Istru.
Ante
Bijedni
iliti
“Poglavnik”
sluga
Sotone,
konačno
proglašava
svoju
vlast
u
Dalmaciji.

Prije
toga
četnik
Đujić
počinio
je
strašne
zločine
u
selu
Gubor,
i
ne
samo
te,
on
je
u
Kninu
osnovao
tzv
Mali
Jasenovac
u
kojem
je
ubijao
Srbe
koji
nisu
htjeli
u
četnike.
Vojvoda
četnički
sve
do
1943
i
pada
Italije
pod
direktnom
je
talijanskom
zaštitom
i
nastupa
kao
njihov
vojnik.
On
zapravo
i
nema
dodirne
zapovjedne
veze
s
Dražom
Mihajlovićem
koji
djeluje
na
posve
drugom
prostoru.

Te
četničke
jedinice
u
Dalmaciji
posve
su
pod
kontrolom
Talijana.
Talijani
putem
njih
unose
razdor
među
Srbe
i
Hrvate
kako
bi
u
konačnici
rata
uzeli
što
veći
prostor,
daleko
veći
od
onog
koji
im
je
Hitler
obećao.
Iz
te
talijanske
namjere
jasno
je
vidljivo
da
je
NDH
privremenog
karaktera,
u
slučaju
pobjede
sila
osovine
i
da
je
Hrvatima
namijenjeno
da
budu
posljednje
žrtve
nacizma
ako
Hitler
i
Mussolini
pobijede.
Oni
koji
vjeruju
da
bi
u
slučaju
pobjede
Italije
i
Njemačke
bilo
dopušteno
postojanje
NDH
naprosto
ili
su
glupi
ili
druge
opcije
nema.

A
onda
se
u
rujnu
događa
pad
Italije.
Točnije
strateški
prelazak
na
jaču
stranu.
Isto
to
Italija
je
uradila
ako
se
sjećate
i
Prvom
svjetskom
ratu,
s
namjerom
da
dobije
gotovo
cijelu
Dalmaciju.

Padom
Italije
četnici
Dalmacije
gube
svog
gospodara.
Pavelić
tada
dobija
šansu
obračunati
se
s
njima.
No
pizda
ko
pizda.
On
čeka
i
oklijeva
i
konačno
dobija
naputak
od
Hitlera:
Četnike
se
odsad
ima
poštivati
kao
jedinice
direktno
priključene
SS-u.
Oni
stupaju
u
jedinice
SS
Prinz
Eugen
i
druge
a
NDH
vodstvo
i
mediji
više
ih
ne
smiju
zvati
četnicima
nego
“hrvatskim
borbenim
snagama”.

Ova
okružnica
kako
je
napisana
od
Hitlera
postaje
za
par
dana
službena
okružnica
Ante
Pavelića.
Sve
ustaške
formacije
i
lokalne
vlasti
dobile
su
naputak
da
se
dalmatinske
četnike,
koji
su
sada
priključeni
SS
divizijama
ima
nazivati
“hrvatske
borbene
snage”.

Disclaimer:
Ovom
prilikom
apeliramo
na
sve
ustašoide
u
Hrvatskoj
da
ostanu
vjerni
do
kraja
Paveliću,
da
izbace
riječ
četnik
iz
svog
vokabulara
i
da
od
sada
koriste
sintagmu
“hrvatska
borbena
snaga
Šešelj,
Đujić”
i
slično.
Ostanite
bijedni
do
kraja.
Možda
da
i
Prkačina
pozovemo
,
iako
je
lik
inteligentan
da
odsada
koristi
termin
HBS
umjesto
četnici?

Njemci
tada
procjenjuju
sljedeće:
Dalmatinski
narod,
i
narod
dalmatinskog
zaleđa,
nakon
pada
Italije,
pod
kojom
je
bio
maltretiran,
neće
pristati
uz
Pavelića,
taj
narod
je
pogodno
tlo
za
širenje
Partizanskog
pokreta.
Hitler
tada
naređuje
da
se
spale
sela,
i
ubije
u
pojam
sav
taj
prostor,
kako
ne
bi
postao
lagan
plijen
Titovim
jedinicama
za
novačenje
novih
snaga.
Ukratko
Hitler
je
procjenjivao
da
sav
taj
svijet,
koji
je
bio
pod
Talijanskom
upravom,
neće
stati
uz
Ustaše
nego
će
pomagati
partizanima.
Uz
to
sve
očekivalo
se
iskrcavanje
savezničkih
snaga
u
Dalmaciju.
Hitlerovo
paljenje
sela
Lug,
dio
je
daleko
šire
operacije
Spaljivanja
Dalmacije
i
Zaleđa,
kako
bi
u
slučaju
ulaska
Saveznika
ili
Tita
taj
prostor
postao
nemoguć
za
agitaciju.
Stoga
SS
divizije,
u
kojima
se
sada
nalaze
“Hrvatske
Borbene
Snage”
iliti
četnici,
dobijaju
naredbu
da
spale
sela,
pobiju
civile,
mladiće
od
14
godina
i
naviše
odmah
streljaju,
kako
taj
svijet
ne
bi
postao
pogodno
tlo
za
jačanje
partizanskog
pokreta.

Ukratko
u
strahu
od
poraza
Hitler
je
naredio
pokolj
običnog
stanovništva,
koje
je
u
ovom
slučaju
mahom
hrvatsko.

Četnici
koji
su
do
sada
radili
sranja
po
Dalmaciji
po
naređenju
Talijana
sada
rade
sranje,
masovna
spaljivanja
hrvatskih
sela
unutar
SS
pokreta.

Ustaška
kultura
sjećanja,
te
određeni
broj
fratrizana
međutim
ovaj
kontekst
događaja,
dakle
cijeli
kontekst
nikada
neće
predstaviti
našem
narodu.
Nas
će
učiti
da
mrzimo
Srbe,
Srbe
će
njihovi
svećenici
učiti
da
mrze
Hrvate.

Austrija
je
tako
mogla
biti
zadovoljna.

Evo
draga
djeco
i
tog
ukupnog
pojašnjenja,
vi
koji
niste
na
tik
toku
i
nešto
vas
zanima
iz
povijesti
i
ne
učite
ju
na
Širokom
Brijegu
gdje
vam
petice
daju
ako
pišete
lijepe
maturske
radove
o
Crnoj
legiji,
jedinici
koja
je
svoj
vrhunac
doživjela
u
masovnom
pokolju
Hrvata
na
Sutjesci
među
kojima
je
bilo
i
šest
fratara.
To
su
ti
neki
pogrešni
fratri
koje
fra
Sotona
sa
Širokog
,
nikada
neće
predložiti
u
blaženike.
Kao
niti
Fra
Sivrića.
Fratra
sa
Širokog
koji
nije
streljan
a
koji
je
riskirao
svoj
život
da
oslobodi
zarobljene
mještane
pravoslavce,
Srbe
s
Pologa,
ušavši
u
tamnicu,
i
rekavši
ustaškim
stražarima:
Ovo
su
moji
župljani
i
oni
će
zamnom,
a
ako
vam
se
puca
prvo
ćete
morati
pucati
u
mene.
Taj
čin,
gdje
on
uzjašuje
konja,
i
kreće
kroz
Široki,
a
za
njim
pješice
ide
kolona
oslobođenih
Srba
je
nadvremenski,
ravan
činu
Fra
Maksimilijana
Kolbeba,
Poljaka,
današnjeg
sveca
katoličke
crkve
koji
je
svoj
život
u
Aushwitzu
dao
da
spasi
život
Židovi
koji
je
trebao
biti
streljan
prije
njega.

Nije
Fra
Sotoni
Stojiću
taj
Sivrićev
čin
kršćanski,
to
je
nešto
što
Široki
valjda
ne
treba
pamtiti.
Pa
o
njemu
pisanja
nema
niti
zahtjeva
da
ga
se
proglasi
blaženikom.
Čak
ga
pošprdno
nazivaju
“crveni
fratar”.

Stoga
se
Fra
Sotona
dao
u
pisanje
Papama
kako
se
ustaški
pisar
Fra
Rade
Glavaš,
čovjek
koji
je
u
ime
Mile
Budaka
potpisivao
tko
i
kada
i
u
kojem
vagonu
treba
ići
za
Jasenovac,
ima
proglasiti
blaženikom.

Fotografiju
Radeta
Fra
Sotone
Glavaša
naći
ćete
u
svakoj
našoj
fra
crkvi
danas
među
listom
mučenika.

Iako
lik
nije
bio
mučenik
nego
mučitelj.
Masovni
ubojica.

Onaj
koji
je
odbio
naredbu
pape
i
provincijala
i
stao
u
Ustaški
stajaći
sotonski
zdrug.
Nećete
naći
niti
jednog
fratra
danas
u
toj
provinciji
koji
javno
protestira
protiv
tog
čina,
ustaške
linije
,
sotonske
niti
od
mlađih
generacija
fratara
to
još
uvijek
ne
možemo
očekivati.
Stara
ustaška
garda
toliko
je
jaka
da
se
ovi
i
ne
usude
protestirati
protiv
javne
manifestacije
sotonizma
u
našim
crkvama.

Evo
sada
kad
ste
dobili
i
širi
kontekst
o
tome
tko
nas
je
sve
ubijao
i
ostatka
teksta
iz
Večernjaka:

Prohladni
prosinački
dani
vrijeme
su
kada
se
hrvatski
narod
duvanjskog
kraja,
ali
i
šire,
prisjeća
jednog
od
najtežih,
no,
zbog
narativa
koji
je
nametnula
bivša
Jugoslavija,
slabije
poznatih
zločina
iz
Drugog
svjetskog
rata,
zločina
u
kojemu
je
ubijeno
83
mještana
duvanjskih
sela
Lug,
Kuk
i
Letke,
a
koje
su
u
bjesomučnom
naletu
ludila
na
barbarski
način
ubili
pripadnici
njemačke
vojske,
točnije
SS
divizije
“Princ
Eugen”
dana
16.
prosinca
1943.
godine.

Valorizacija
Događaja
Događaj
je
to
koji
je
ostao
ubilježen
u
kolektivnom
sjećanju
naroda
toga
kraja,
događaj
koji
sve
više
dobiva
na
valorizaciji,
a
nakon
čije
se
analize
može
sa
žalošću
konstatirati
kako
su
Hrvati
Hercegovine
u
bivšoj
državi
nepravedno
i
neistinito
karakterizirani
kao
simpatizeri
nekih
drugih
režima,
bili
žrtve
ne
samo
partizanskih
već
i
zločina
nacističke
Njemačke.
Što
je
dovelo
do
situacije
u
kojoj
je
odred
njemačke
vojske
odlučio
s
lica
mjesta
zbrisati
navedena
sela,
koristeći
se
pritom
osobito
okrutnim
načinim
masovnih
ubojstava;
pitanje
je
čiji
je
odgovor
s
pozicije
žrtve
irelevantan,
no,
s
povijesnog
odmaka
potrebno
je
ući
detaljnije
u
kronologiju
događaja
kako
bi
se
spoznala
sva
tragedija
ljudi
toga
kraja
koji
je
bio
doveden
u
bezizlazno
stanje-stanje
ucjene.
Njemački
odredi
smrti
stanovnike
sela,
sve
one
koje
su
zatekli,
prvo
su
zatvorili
u
štalu
te
rafalnim
pucnjima
i
ručnim
granatama
napravili
masakr,
a
kako
bi
bili
sigurni
da
su
svoj
zločinački
naum
do
kraja
proveli,
odlučili
su
zapalili
objekt,
dok
su
one
koji
su
nekim
slučajem
ostali
živi
nakon
kanonade
iz
hladnih
cijevi
i
koji
su
zahvaćeni
vatrom
pokušali
pobjeći,
dočekivali
ispred
objekta
i
ubijali
hicima.
Okolnosti
i
sam
tijek
događaja
svakako
ukazuju
na
uvijek
i
iznova
potvrđenu
tezu
kako
su
Hrvati
u
BiH
u
Drugom
svjetskom
ratu,
na
ovaj
ili
onaj
način,
zapravo
bili
žrtve
svih
vojski
koje
su
prolazile
tim
napaćenim
krškim
krajem,
surovim
prostorom
koji
i
bez
prokletoga
rata
svakog
čovjeka
s
toga
prostora
prisiljava
na
svakodnevnu
borbu
za
preživljavanje,
piše
Večernji
list
BiH.

Značajnom
prepoznavanju
i
jačanju
svijesti
o
ovom
zločinu
obol
su
dali
fra
Mate
Tadić
i
Ivan
Protuđer,
koji
su
u
svojemu
tekstu
zabilježili
svjedočenje
Stojana
Stanića,
koji
je
osobno
svjedočio
pokolju
svojih
sumještana,
rodbine
i
prijatelja
te
koji
je
odlučio
do
u
tančine
prepričati
sve
što
je
vidio
toga
dana.

Podsjećaju
autori
kako
se
o
navedenom
masakru
hrvatskih
civila
pisalo
u
božićnom
broju
Naših
ognjišta
(br.
4–5–6,
str.
5-6)
još
1971.,
i
to
kroz
razgovore
s
deset
preživjelih
svjedoka,
međutim,
napominju
kako
su
tada
izostavljene
određene
činjenice
koje
su
važne
za
sagledavanje
uzroka
kao
i
sudionika,
a
razlog
su
bili
strah
od
zatvaranja
autorā
i
već
poznate
cenzure
tiska
tadašnje
komunističke
vlasti.

Naime,
da
bi
se
spoznala
sva
težina
tragedije
koja
je
pogodila
duvanjski
kraj,
valja
nam
opisati
stanje
neposredno
prije
zločina
njemačkih
vojnika,
a
koje
je
karakteriziralo
postojanje
dviju
vojnih
jedinica
na
širem
prostoru
Tomislavgrada.
Nijemci
su,
naime,
držali
položaj
u
blizini
mosta
preko
rijeke
Šujice,
a
što
je
oko
pola
kilometra
od
spomenutnog
sela,
dok
su
na
sjeveru
u
smjeru
sela
Ravno
i
Vukovsko
bili
partizani,
a
koji
su
preko
hrvatskog
sela
Lug
u
više
navrata
napadali
most
na
kojem
je
bila
smještena
njemačka
straža.
Pritom
su
partizani
ucijenili
stanovnike
tako
da
su
ih
prisili
da
im
donose
hranu,
prijeteći
da
će
sve
stanovnike
sela
pobiti
ako
to
ne
učine.
“Ili
hrana
ili
smrt!
Neće
vam
ostati
ništa
živo,
pa
ni
ono
što
još
nije
rođeno”,
bila
je
poruka
partizana,
a
koju
je
u
svojem
svjedočenju
opisao
već
spomenuti
Stanić.

Svjedok
je
objasnio
kako
je
njemačka
vojska
svakodnevno
prolazila
kroz
selo,
bilježila
kretanja
ljudi
te
se
raspitivala
za
detalje,
a
partizani
bi
pak
preko
dana
bježali
natrag
u
svoju
bazu.
I
to
je
trajalo
određeno
vrijeme,
pri
čemu
su
partizani
pred
seljane
postavljali
sve
teže
zahtjeve,
tražeći
što
više
hrane
koju
stanovnici
Luga
jedva
da
su
imali
i
za
vlastite
potrebe.
Iako
su
seljani
hranu
nosili
pod
očitom
prilikom
i
prijetnjom
za
vlastiti
život,
to
nije
značilo
mnogo
njemačkim
zapovjednicima
koji
su
odlučili
poslati
naoružani
odred
u
Lug,
a
ono
što
se
događalo
satima
nakon
izdavanja
zapovijedi
ući
će
u
arhive
najtežih
trenutaka
s
kojima
se
hrvatski
narod
u
Bosni
i
Hercegovini
susreo
tijekom
svoje
tisućljetne
povijesti.
Stanićevo
svjedočenje
pročitati,
a
ne
osjetiti
bol
i
potresenost
zbog
tragedije
koja
je
zadesila
nevine
žitelje,
kao
i
zgražanje
na
postupke
kojima
su
se
vodili
njemački
vojnici
u
trenucima
izražavanja
čiste
mržnje
i
ludila,
uistinu
je
nemoguće.

Stanić
priča
kako
je
njemački
bataljun
blokirao
sela
Kuk
i
Lug
te
su
pokupili
sve
ljude
od
petnaest
godina
naviše.
Rekli
su
im
da
će
biti
seoski
sastanak
i
zatvorili
ih
u
staju
Nikole
Stanića
–
Kike.
U
staji
sa
sijenom
najprije
su
ih
strojnicama
s
vrata
tukli,
ubijali
i
ubacivali
granate.
–
Nije
mi
poznat
točan
broj
granata,
ali
su
ih
sigurno
ubacili
od
dvadeset
do
trideset,
a
nakon
svega
tu
su
staju
zapalili.
Kada
je
vatra
došla
do
žrtava,
gdje
je
bilo
živih
i
ranjenih
ljudi,
kao
i
onih
koji
su
se
kretali,
počeli
su
iz
vatre
iskakati.
Na
sve
strane
iskaču
ljudi
koji
gore.
Za
to
su
vrijeme
Nijemci
stajali
raspoređeni
oko
kuće
i
ubijali
ih
hicima
iz
pušaka
–
ispričao
je
svjedok.
Iz
iskaza
svjedoka
zločina
može
se
zaključiti
kako
je
dio
vojnika
bio
iz
Banata,
dok
su
zapovjednici
bili
iz
Njemačke,
a
potvrdio
je
i
kako
je
mnogo
vojnika
znalo
naš
jezik,
dok
su
na
kapama
imali
mrtvačke
glave.
O
bešćutnosti,
ali
i
jasnom
predumišljaju
i
planiranom
ponašanju
upućuju
i
postupci
u
kojima
je
jedan
od
vojnika
nosio
krošnju
slame
i
bacao
je
uokolo,
drugi
je
polijevao
benzinom,
dok
je
treći
palio.
Slike
zločina
bile
su
strašne.
Svjedok
opisuje
kako
bi
se
netko
uspio
izvući
iz
vatrenog
obruča,
ali
bi
pao
nakon
desetak
ili
više
metara,
dok
je
možda
najdalje
stigao
njegov
brat
Jerko,
i
to
do
sela
Kuk.
No,
krvnici
su
ga
sustigli
i
ubili
na
vratima
jedne
kuće.

–
Možda
je
dvadesetak
ljudi
uspjelo
iskočiti
iz
vatre,
a
koliko
ih
je
gorjelo
ranjenih,
koji
nisu
mogli
izići,
to
samo
dragi
Bog
zna.
To
je
za
sve
nas
bila
velika
i
teška
tragedija
–
istaknuo
je
svjedok.
Iako
je
teško
zamisliti,
zločin
je
mogao
uključivati
još
žrtava
jer
su
Nijemci
pokupili
i
muškarce
iz
sela
Mokronoga
i
namjeravali
isto
učiniti,
ali
su
iz
nepoznatih
razloga
od
toga
odustali.
Zatim
su
ih
odvezli
u
zatvor
u
Mostar.

Svjedok
dalje
govori
i
kako
su
se
neki
stanovnici
spasili
jer
su
bili
u
Duvnu
na
božićnoj
ispovijedi.
A
o
strahotama
koje
su
počinjenje
dovoljno
je
govori
i
slučaj
ženskog
šestomjesečnog
djeteta
koje
je
mrtvo
pronađeno
u
pećnici
u
štednjaku.
–
Teško
je
objasniti
što
je
namjeravao
vojnik
koji
je
dijete
stavio
u
pećnicu.
Da
mu
spasi
život
ili
da
ga
ispeče
–
pitao
se
svjedok.
One
stanovnike
koje
pak
nisu
pobili,
njemački
su
vojnici
odveli
u
privremeno
uspostavljene
logore
u
podrumima,
a
tu
su
ih
tri
dana
i
noći
držali
bez
hrane
i
vode.
Sam
svjedok
je
preživio
jer
je
bio
pastir,
pa
ga
je
njemačka
vojska
prisilila
da
čuva
stoku
dok
su
pripadnici
zloglasne
divizije
činili
zločine
u
selu,
a
kasnije
se
uputio
prema
selima
Letki
i
Vedašiću.
Tu
je
sreo
Joku
Stanića
iz
Luga
koji
je
čuvao
ovce
koji
ga
upitao
što
se
događa
u
selu.
Svjedok
mu
je
prepričao
što
je
vidio,
a
na
pitanje
što
mu
je
s
bratom
Barišom,
potvrdio
je
kako
je
izgorio
s
njegovim
bratom
i
ostalima.
Obojica
su
se
na
kraju
spasila
kod
fratara
u
samostanu.
Akteri
pokolja
su,
kako
smo
već
naveli,
bili
pripadnici
7.
SS
dragovoljačke
gorske
divizije
“Princ
Eugen”
ili
7.
SS-Freiwilligen-Gebirgs-Division
“Prinz
Eugen”
(skraćeno
Princ
Eugen),
a
koju
su
u
velikoj
mjeri
činili
Volksdeutscheri.

Ova
postrojba
zloglasna
je
i
zbog
sudjelovanja
u
brojnim
drugim
zločinima,
a
veliki
broj
njih
počinili
su
upravo
nad
Hrvatima.
Osim
Tomislavgrada,
divizija
je
sudjelovala
i
u
ubojstvima
Hrvata
na
prostoru
Imotskog,
Sinja
i
Splita,
a
najteži
zločin
bio
je
pokolj
Hrvata
u
potkamešničkim
selima,
odnosno
na
prostoru
između
planina
Kamešnice
i
Mosora
koji
se
odvio
u
ožujku
1944.
godine
i
prilikom
čega
je
ubijeno
najmanje
1525
Hrvata.

Važnost
Sjećanja
Unatoč
činjenici
da
se
oko
ovoga
zločina
desetljećima
znalo
vrlo
malo
ili
nikako,
posljednjih
godina,
na
svu
sreću,
raste
svijet
o
događaju
koji
je
obilježio
jedan
dio
povijesti
ovoga
dijela
Bosne
i
Hercegovine,
ali
i
pokazao
kako
su
Hrvati
iz
BiH,
osim
komunizma,
bili
žrtve
i
nacizma
i
fašizma.

Predsjednik
HDZ-a
BiH
i
Hrvatskog
narodnog
sabora
dr.
Dragan
Čović
naveo
je
kako
se
ovdje
radilo
o
zločinu
u
kojemu
je
primijenjena
mjera
da
se
za
jednog
Nijemca
ubija
50
mještana,
a
iza
svega
je
stajala
SS
divizija
“Princ
Eugen”.
To
je
još
jedan
dokaz
brutalnosti
ambijenta
rata,
bez
obzira
na
to
gdje
se
događa
naveo
je
Čović,
dodavši
kako
se
moramo
prisjećati
povijesnih
činjenica,
odnosno
događaja
u
kojemu
je
na
brutalan
način
ubijeno
83
Hrvata.
Povukao
je
i
paralelu
sa
sudbinom
bugojanskih
Hrvata,
pozvavši
pritom
na
istragu
svih
zločina
te
naglasivši
kako
rat
nikada
nikomu
nije
donio
ništa
dobro.
Poručio
je
i
kako
je
politiku
potrebno
voditi
na
način
da
se
štiti
narod,
domovina,
obitelj…

–
Osamdeset
godina
poslije
dobro
je
da
se
progovori
o
zločinu
SS
divizija
na
prostoru
Hercegovine,
gdje
su
mahom
stradali
Hrvati
–
izjavio
je
Čović,
dodavši
kako
su
Hrvati
uvijek
bili
na
strani
antifašizma,
a
i
danas
obilježavaju
Europski
dan
sjećanja
na
sve
žrtve
totalitarnih
režima,
kako
fašizma
tako
i
komunizma.

Ivan
Vukadin,
predsjednik
Vlade
Hercegbosanske
županije,
u
razgovoru
za
Večernji
list
ističe
kako
je
ovo
jedan
od
najvećih
zločina
koji
se
za
vrijeme
Drugog
svjetskog
rata
dogodio
na
području
Tomislavgrada,
ali
i
nad
Hrvatima
u
BiH
općenito.

–
Stanovnici
cijelih
dvaju
sela
koji
su
se
toga
trenutka
nalazili
po
kućama,
od
najstarijih
do
najmlađih,
dovedeni
su
i
bešćutno
zapaljeni
u
jednoj
staji
u
selu
Lug.
Nažalost,
mislim
da
se
ovaj
događaj
nije
valorizirao
na
pravi
način
u
vrijeme
komunističke
Jugoslavije,
ali
ni
u
vrijeme
nakon
osamostaljenja
Bosne
i
Hercegovine.
Ovo
je,
zapravo,
događaj
koji
je
jedan
od
dokaza
da
Hrvati
nisu
bili
na
krivoj
strani,
odnosno
da
nisu
bili
u
službi
fašističkog
režima.

I
zato
se
o
tomu
šutjelo
–
naglasio
je
Vukadin.
Danas,
osamdeset
godina
poslije,
na
svu
sreću,
oba
ova
sela
žive,
preživjela
su
nedaće,
iako
je
ideja
bila
uništiti
sve
tragove
života
na
tom
prostoru.
Vukadin
je
podsjetio
i
kako
su
ranije
krenuli
s
inicijativom
za
izgradnju
memorijalnog
centra,
odnosno
spomen-obilježja
na
nevino
ubijene
od
njemačke
vojske,
a
uz
pomoć
Vlade
Republike
Hrvatske,
odnosno
Ureda
za
Hrvate
izvan
RH,
radovi
su
započeli.
Istodobno,
mještani
imaju
i
udrugu
koja
se
skrbi
o
događaju,
i
to
posebice
u
lipnju,
nakon
blagoslova
polja,
kada
se
održi
misa
zadušnica
za
sve
nevino
stradale.

Poskok.info