Državnim domovima kronično nedostaje mjesta, privatni su mnogo skuplji, a često, nažalost, pune stranice crne kronike

Sve smo starija nacija, sve bolesnija, a istodobno se suočavamo s odljevom mladih koji svoj život nastavljaju diljem Europske unije, pa i šire. Tko će se onda brinuti o starijima i bolesnima? Razina socijalne skrbi, kao i status umirovljenika daleko su od toga da si naši građani treće životne dobi, kada se više ne mogu brinuti sami o sebi, mogu priuštiti smještaj u adekvatnoj ustanovi. Državni domovi za starije pate od kroničnog nedostatka mjesta, liste čekanja tolike su da mnogi kandidati i ne dožive useljenje. Čeka se po pet, pa i znatno više godina. Inače, stariji od 65 godina čine gotovo četvrtinu stanovništva Hrvatske. Pedesetak je javnih domova u našoj zemlji, a u njima ima mjesta za nešto više od 10.000 korisnika. Privatni su domovi pak daleko skuplji, a i uvjeti u njima nerijetko su lošiji nego u državnima.

Usto, privatni su domovi posljednjih godina više puta punili stranice crne kronike, dok su njihovi korisnici gubili živote u stravičnim požarima, pa i u eksploziji bombe i, najnovije, u teretnom dizalu za dostavu hrane. Svaka je ta tragedija jeziva na svoj način, a posebno rastužuje, pa i izaziva ogorčenost činjenica da su zbog kojekakvih propusta najranjiviji članovi našeg društva doživjeli užasnu smrt. I to tamo gdje su stigli kako bi bili sigurniji, a članovi njihovih obitelji mirniji, skupo plativši tu (prividnu) sigurnost i mir, i u doslovnom i u prenesenom smislu riječi.

Teško se odati dojmu i da korisnike domova za starije nerijetko u opasnost dovodi neutaživa želja za profitom. Nije moralno, ali nije kažnjivo biti megaloman, no zato trebaju u praksi, ne samo na papiru, postojati mehanizmi kontrole koji će voditi računa o tome da stari i bolesni građani u takvim ustanovama budu sigurni. Poseban je problem, nadalje, nedostatak hospicija. Obitelji su često primorane nositi na svojim plećima teret teške bolesti svojih najmilijih iako za to nisu ni stručne niti imaju snage. Nerijetko im stoga kao jedina opcija ostaje plaćanje skupog privatnog smještaja kako bi njihovi očevi i majke dostojanstveno dočekali smrt.

Pitanje je i educiranosti osoba koje skrbe o starijima i nemoćnima u različitim ustanovama. Jesu li one adekvatno plaćene, jesu li preopterećene, ima li dovoljno njegovatelja i drugih stručnjaka koji se brinu o korisnicima?

Kakvi smo kao društvo, očituje se i po brizi o našim starijima. Ako ne kopaju po kontejnerima u potrazi za hranom, ako su u toplim domovima, ne znači, pokazalo se nažalost, da dostojanstveno proživljavaju svoje “zlatne godine”. Centri za starije osobe trebali bi osigurati nove dodatne kapacitete za smještaj starijih osoba koje su potpuno funkcionalno ovisne o pomoći druge osobe i čije se potrebe ne mogu zadovoljiti na razini kuće ili lokalne zajednice.  Ostaje vidjeti hoće li to tako i biti.

Objava Briga o starijima pokazuje kakvi smo kao društvo. A tu padamo pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.