Organizatori iz Naklade Pavičić objavili su da će, uz autora Valentina Ćorića, o knjizi govoriti i Dražen Budiša, jedan od najznačajnijih političara u prvim godinama samostalne hrvatske države te prvak Hrvatskog proljeća. Na predstavljanju također sudjeluje višestruko nagrađivani književnik i publicist, akademik Ratko Cvetnić. Predstavljač će biti i Slobodan Prosperov Novak, hrvatski povjesničar književnosti, komparatist, novinar, političar i teatrolog, koji je između ostaloga obnašao dužnost predsjednika hrvatskog P.E.N.-a te predavao na čuvenom američkom sveučilištu Yale kao i na Sveučilištu u Zagrebu i Splitu. Posljednji predstavljač bit će urednik knjige; novinar, kazališni i književni kritičar te nakladnik, Josip Pavičić, koji je bio i predsjednik Društva hrvatskih književnika (1989. – 1993.).

Ulomke iz knjige čitat će glumac Josip Ševo.

U pozivu na predstavljanje knjige koja je, kako se navodi, “7 godina odležala u nakladnikovom bunkeru” stoji  da su “Autobiografski zapisi” priča o kaplji vina kao dragocjenoj kapi slobode. Također, navodi se i da je knjiga priča o tome kako je autor, pred nosom zatvorske straže, u razdoblju od 15 godina proizveo 1.200 litara izvrsnog vina. Knjiga je tiskana 2017. godine, a svi koji se s njezinim sadržajem budu dublje upoznali doznat će zašto je ona „na čekanju“ bila sedam godina te tako, usput, postala i bibliografski raritet.

Autor u prologu navodi da je “zapise klesao u zatvorskoj samoći”. Ćorić piše i da procesi pred Haaškim sudom (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) znaju trajati po deset-petnaest godina te da je nekolicina optuženika u tamnici bila godinama zatočena bez ikakve krivnje.

Ćorić nastavlja da se u samici, koju naziva “darom Božjim za razmišljanja i sjećanja” nije pridržavao samo jedne banalne zabrane, a upravo ta zabrana bila je inspiracija za nastajanje jedne cijele knjige. Zabrana, koje se autor nije pridržavao, odnosila se na to da grožđe koje mu zatvorske vlasti po narudžbi isporuče, mora odmah pojesti.

“Držeći se svoje obiteljske tradicije, igrao sam se s grožđem i od njega spravljao vino te tako sebi i ljudima kraj sebe malo olakšao golo preživljavanje u mučnim godinama. Pri tome nikada nikome ni najmanjeg zla nisam učinio”, navodi autor Ćorić.

Autor dodaje i  to da će ova knjiga biti dovoljna da se malo ozbiljnije pogleda u manje poznati svijet “svjetske pravde” stjeran, kako navodi, u uska četiri zida, u živote koji se bahato uništavaju.

Ćorić u jednom fragmentu pojašnjava što za  njega znači pisanje.

“Nakon dvanaest godina robije, moja najizravnija veza s ljudima postalo je pisanje. Pisanje je oblik razgovora s onima koji mi nedostaju. Moji su mi prijatelji, moja obitelj, uvijek u mislima, no kad pišem, oni sjede kraj mene i sa mnom razgovaraju. Šalimo se  i smijemo kao da smo zajedno. I jesmo”, piše Ćorić.

Ćorić se u jednom trenutku pita što je pak zabrana konzumiranja alkohola u usporedbi s gubitkom slobode te sam daje odgovor; “ništa”.