Zapis
glasila
Svjetlo
riječi
iz
1983.:

Misliš,
pretijesna
je
ova
dolina
i
za
pjesmu
i
za
molitvu
ovih
tisuća
duša.
A
nije
bila
pretijesna,
nisu
bile
tisuće,
bila
je
samo
jedna
duša.
Jedna
u
tisućama.
Željna
zdravlja,
željna
sigurnosti.
Brda
okolo
miruju,
nebo
je
blizu,
priroda
bi
htjela
biti
svjedokom
obnavljanja
krsnog
zavjeta
ovog
naroda
Božjega
Vama
ne
treba
opisivati
i
„tumačiti“
gdje
je
Podmilačje
i
zašto
je
ono
glasovito.
Vi
ste
vjerojatno
već
bili
ondje.
Bez
obzira
gdje
živite
i
čitate
ove
novine.
Toliko
nas
se
skupi
u
ovo
svetište
svetog
Ivana
Krstitelja
na
ova
dva
njegova
dana
(23.
i
24.
lipnja)
i
teško
je
pretpostaviti
da
Vi
barem
jedanput
niste
hodočastili
onamo.

Tako
i
ove
godine.
Vozimo
se
automobilom
u
srijedu
poslije
podne,
dva
dana
pred
svetkovinu,
i
kod
Donjeg
Vakufa
pozdravljamo
putnike
–
pješake,
mlade,
vrlo
mlade.
Stariji
nemaju
povjerenja
u
svoje
noge
ni
u
igru
brzih
vozila
po
cesti,
osigurali
su
sebi
mjesta
u
autobusima.
A
ovi
mirno
idu
rubom
ceste,
ne
broje
kilometre
koje
su
prešli
od
Bugojna,
Rame,
Hercegovine,
Banjaluke.
Idu
u
grupama,
braća
i
sestre,
rođaci,
školski
drugovi,
vojnici
na
dopustu.
Svi
će
oni
u
Podmilačju
odložiti
svoj
umor
u
podnožju
kipa
sv.
Ive,
„proroka,
više
nego
proroka“.
Oni,
međutim,
ne
idu
njemu
nego
Onome
na
koga
Ivan
tako
sigurno
i
točno
upućuje
stoljećima
u
Podmilačju.

Podne
je,
dan
uoči
svetkovine.
Prividno,
ništa
se
još
ne
događa.
U
dolini
Tabašnici,
između
crkve
i
župnog
stana,
kojom
grglja
Vlaški
potok,
nadsvođen
betonom,
trava,
svježa
i
njegovana,
čeka
da
bude
pogažena,
žrtvovana
za
opće
dobro.
Prigrijava,
bit
će
kiše,
ali
i
to
je
dobro,
jer,
kako
kaže
fra
Leon,
kapelan
u
Podmilačju,
kiša
usmjerava
čovjeka
prema
ozbiljnosti.

Oglas

Dok
još
nije
počeo
»program«,
obilazim
oko
crkve,
tražim
sudbine.
Pitam
mladića
uz
ogradu,
zašto
se
osamio
i
zašto
mu
je
teško
srce.
»Potegao«
je
iz
Austrije,
iz
Feldkircha,
ovamo
da
vidi
sa
svetim
Ivom
što
je
s
njim,
zašto
ga
tišti
melankolija
i
svijet
ga
ne
može
obradovati.
Razgovaramo,
vidim,
duša
je
načeta,
čovjek
je
bolestan,
kad
mu
je
duša
bolesna.
Pravoslavni
je,
iz
Korduna,
još
kao
dijeta
nije
trpio
psovku
u
svojoj
obitelji,
patio
je
zbog
toga.
Vidjet
ćemo
se
još
nekoliko
puta
gore
kod
oltara
na
vrhu
doline.
Jesu
li
se
ublažili
ožiljci
na
njegovoj
duši,
jesu
li,
ne
znam.

Počinje
ispovijedanje
u
14
sati.
To
je
dragocjenost
Podmilačja.
Čovjek
uz
svog
čovjeka,
vjernik
uz
svećenika,
sjedi
uz
njega
na
istoj
klupi,
otvara
dušu
koja
je
na
hodočasničkom
putovanju
rasla,
zorila;
sad
se
rješava
otrova
zemlje
–
grijeha.

Molitva
za
snagu

Kip
svetog
Ive
nosi
se
u
procesiji
iz
crkve
do
sjenice
i
postavlja
ondje
da
ga
obilazili
zavjetnici.
I
tada
baš
počinju
liturgijski
obredi
proslave
Boga
i
sv.
Ive,
svete
mise
gore
na
oltaru,
pod
svodom
drvenog
križa
i
betona.
Pod
»vedrim
nebom«
koje
nije
ravnodušno
razapeti
su
mu
oblaci
kao
plahte
od
brda
do
brda,
neće
nas
pustiti
da
ne
mislimo
na
njih
i
da
ih
se
ne
pribojavamo.
Uz
oltar
su
već
bolesnici,
bolesna
djeca
i
njihovi
roditelji
koji
sad
mole
za
zdravlje
djece
ali
i
za
snagu
da
im
i
dalje
mogu
služiti.
Zaboravili
su
sad
na
znanost
i
pustili
je
da
i
dalje
vodi
svoju
borbu
s
bolešću
a
oni,
dostojni
čuda,
ne
misle
da
je
Bog
predradnik
u
servisu
za
ozdravljenja,
mole
samo
za
snagu.

Uto
se
pod
misom
u
17
sati
odjednom
rasplakala
djeca
pa
se
rasplakalo
nebo,
kišobrani
su
naglo
sunuli
uvis
i
raširili
svoja
krila
nad
dolinom.
U
natjecanje
s
kišom
upustio
se
misnik
fra
Gabrijel,
propovijeda,
riječi
tople,
iz
duše
tople,
brišu
suze,
brišu
kapljice
kiše
s
kose
i
kišobrana.
Vidim,
odoše
oblaci
neobavljena
posla.

Zatim
misa
za
bolesnike
u
18
sati.
Dramatičan
susret
molitve
i
nevolje.
Svećenici
polažu
ruke
nad
djecu,
roditelji
polažu
ruke.
Svi
pjevaju:
Gospodin
je
moja
snaga.
Trenutak
uzvišen,
novozavjetni.
Čovjek
je
sad
tako
blizu
samom
vrhu
Golgote,
visi
na
križu
svoje
patnje,
na
istom
križu
s
Kristom
i
vidi
da
mu
je
tu
mjesto
do
smrti,
do
uskrsnuća.

Oglas

Pitaju:
hoće
li
biti
film?
Nema
ove
godine
filma,
ove
spomen-godine
otkupljenja
nema
filma.
Ali
neće
biti
ni
sna.
Ima
Liturgija
svjetla.
U
21,30
sati
pale
se
u
rukama
hodočasnika
svijeće,
mnoštvo
svijeća
oko
križa
i
povorka
kreće
od
crkve
prema
oltaru
na
vrhu
doline
obavljajući
pobožnost
križnog
puta.
Zvučnici
zvonko
prenose
poruke
križnih
postaja
do
duša
koje
prožima
blaga
jeza,
jer
nikad
ovako
u
noći,
ovako
blizu
križu
nisu
išle
za
Kristom
i
pratile
ga
na
putu
njegove
muke.

Ono
noći
što
je
još
preostalo,
proveli
su
hodočasnici
u
autobusima
ili
u
crkvi.
Crkva
nije
bila
zatvorena
kao
inače,
jer
noć
je
bila
hladna,
trava
je
bila
vlažna
i
nije
se
na
nju
moglo
spustiti
da
bi
se
prespavao
koji
sat.
Nego
u
crkvi,
u
klupama,
uz
pobožnu
pjesmu,
molitvu
i
komadić
sna.
A
vani,
na
livadama
uz
rijeku
Vrbas
nije
bilo
bučnog
života
kao
prije
kad
je
iz
skoro
svake
šatre
prodavača
treštala
jeftina
glazba
s
otrcanih
vrpci
i
pozivala
na
ustanak
protiv
mira
i
razuma.
Za
to
treba
zahvaliti
župniku
i
općinskim
vlastima
u
Jajcu
koji
su
zabranili
točenje
alkoholnih
pića
(osim
piva)
i
pjevanje.
Tako
ova
noć
nije
bila
zagađena
nepristojnim
pjesmama
i
cikom
pijanih
šetača
nego
se
sačuvao
dostojanstveni
mir
i
atmosfera
prošteništa
a
bilo
je
omogućeno
i
onoj
petorici
mladića
koji
su
dopješačili
iz
Međugorja
u
Hercegovini
da
se
odmore.

Nisi
sam

Dan
svetog
Ive
dočekali
smo
svi
budni
i
predani
poslu.
Već
u
ranu
zoru
pristizali
su
hodočasnici
autobusima
i
odmah
tražiti
priliku
za
ispovijed
i
druge
pobožne
aktivnosti.
Dan
se
razvijao
mimo
do
pola
desetog
sata,
do
početka
mise
za
bolesnike.
To
je
uvijek
vrhunac
stavlja.
Bolesnici
su
stiješnjeni
oko
oltara,
svatko
bi
htio
još
bliže,
zdravi
se
priključuju
pjesmi
u
slavu
sv.
Ive,
čekaju
da
na
njih
dođe
red
i
da
pjevaju
pripjev:
Zazivamo
tebe
danas,
sveti
Ivo,
moli
za
nas.
Misliš,
pretijesna
je
ova
dolina
i
za
pjesmu
i
za
molitvu
ovih
tisuća
duša.
A
nije
bila
pretijesna,
nisu
bile
tisuće,
bila
je
samo
jedna
duša.
Jedna
u
tisućama.
Željna
zdravlja,
željna
sigurnosti.
Brda
okolo
miruju,
nebo
je
blizu,
priroda
bi
htjela
biti
svjedokom
obnavljanja
krsnog
zavjeta
ovog
naroda
Božjega.
Ne
možeš
ostati
po
strani,
moraš
se
svom
dušom
prikloniti
ruci
Božjoj
i
poljubiti
je.
Pristati
s
posvećenom
strašću
na
poziv
fra
Šimin
u
propovijedi
da
odemo
s
ovoga
mjesta
s
više
vjere,
više
nade
i
ljubavi
i,
osobito,
s
više
spremnosti
na
opraštanje.
U
tom
smo
času
svi
osjetili
da
smo
zato
i
došli
ovamo
svetom
Ivi
a
ne
»da
se
nagledamo
čuda«.
Ne
znam,
je
li
se
što
izvanredno
dogodilo,
kako
se
inače
može
pročitati
u
župnoj
kronici
i
čuti
od
svećenika,
svjedoka
pojedinih
izvanrednih
zbivanja
na
tijelima
i
dušama
ljudi.
Sve
je
to
tako
osjetljivo
i
neobjašnjivo,
nepristupačno
ispitivanju
i
ne
treba
to
naglašavati.
Čudo
je,
a
opet
je
sasvim
prirodno,
da
čovjek
ima
Boga.

Nakon
mise
kao
da
smo
sišli
s
Brda
preobraženja
opet
na
zemlju.
Prepoznajemo
se,
pozdravljamo,
mislimo
na
odlazak.
Zadovoljni
što
nas
je
bilo
mnogo,
što
ima
pravo
ona
pjesma:
»Nisi
sam,
nisi
sam…«.
Mnogo
svećenika,
mnogo
svjetovnih
svećenika
iz
Hrvatske
koji
su
zajedno
s
fratrima
tako
zdušno
i
strpljivo
satima
ispovijedali.
Pogledao
sam
u
župnom
uredu
u
knjigu:
stotinu
i
jedanaest
prijavljenih
župniku.
A
koliko
nije!?

Oglas

Oko
podne
počela
je
»akcija
spašavanja«.
Stizali
su
autobusi,
svatko
je
žurio
svome,
ulazio,
našao
mjesto
pa
onda
možda
primijetio
da
je
ušao
u
pogrešan,
izlazio,
tražio
dalje…
Prometnici
u
plavome
imali
su
ugleda
i
stekli
su
novi
u
tim
satima.
Jednom
su
rukom
brisali
znoj,
drugom
pokazivali
pravac
vozačima
i
pješacima
i
na
kraju,
kad
se
sve
sretno
svršilo,
odahnuli
duboko.

Nije
bilo
sportskih
novinara
da
»odoka«
procijene
broj
prisutnih.
A
vi
to
možda
želite
znati.
Pitao
sam
iskusne
sudionike.
Nitko
nije
siguran
jer
je
ogroman
prostor.
Tko
voli
brojeve
i
statistike,
neka
barem
zabilježi
ovo:
do
devetnaest
tisuća
pričesti,
skoro
tri
stotine
autobusa.
Mnogo
tegobe
s
putovanjem
i
tokom
noći,
malo
spavanja,
neprilike
s
kišom,
stiska
pri
obilasku
kipa
svetog
Ive,
nitko
nezadovoljan.
Veliko
mnoštvo
braće
i
sestara,
nahranjenih
kruhom
utjehe
u
ispovijedi,
kruhom
života
u
pričesti
u
ova
dva
sveta
dana,
u
Podmilačju,
u
našem
praprošteništu.

Ladislav
Fišić
(Svjetlo
riječi,
1983)

Oglas