“Na današnji dan prije 10 godina u Sočiju sam osvojio svoju četvrtu olimpijsku medalju. U to sam vrijeme stalno uzimao lijekove protiv bolova u koljenu i bolovi su polako, ali sigurno potkopavali moju skijašku tehniku, ali i odlučnost. Bez obzira na sve lijekove, bol je bila prisutna svakodnevno i u svakom zavoju.

Stojeći tog dana na startu, znao sam da mi je to posljednja prilika za medalju i posljednja prilika da osvojim to dugo željeno zlato. Znao sam da mi za četiri godine zdravstveno stanje neće dopustiti da skijam na vrhunskoj razini. To je bilo to. Posljednja prilika.

Bio sam jako nervozan. Taj dan nisam bio jedan od top-favorita za medalju. Bio je to jedan od najtežih spusteva, leden, s ogromnim skokovima i tvrdim doskocima. Ta me je staza još 2012. koštala ozljede koljena, koja me je pak koštala i Velikog kristalnog globusa. Ta staza nazvana “Rosa Khutor” imala je tako lošu reputaciju da ju je moja ekipa nazvala “Rosa egzeKhutor”.

“Posljednja šansa, stisni!”

Stvarno sam izvukao iz sebe sve što sam mogao tog dana. Sjećam se da sam ušao u kompresiju odmah nakon doskoka sa 50 metara dugačkog i nekoliko metara visokog “Lake jumpa”. I da – bilo je to zavoj na desnoj nozi – i da, boljelo me desno koljeno – i da, jako me zaboljelo baš tamo. Ali pomislio sam u tom trenutku: “Posljednja šansa. Stisni!”

Niti jedan od najvećih favorita nije završio na postolju tog dana. Zasluženi pobjednik je bio Sandro Viletta, tih i miran dečko, jedan od najmanje očekivanih kandidata za zlato tog dana. Broncu je osvojio moj prijatelj Christoph Innerhofer.

Stajao sam na tom olimpijskom postolju četvrti put od 2006 godine. Bilo je neke simbolike kada sam odšepao s njega. Od sve te četiri medalje, ova je stečena s najviše boli”, napisao je Ivica Kostelić.

Dnevnik.ba