CVJETNICA: Prijenos svete mise iz Novog Travnika
Na
Maslinskoj
gori,
dok
je
Isus
molio
a
učenici
od
pospanosti
i
zemaljskih
briga
ne
shvaćaju
što
se
događa,
dolaze
vlasti
i
uz
pomoć
zalutalog
učenika
hvataju
Isusa.
On
se
međutim
dragovoljno
predaje.
„Isus
je
znao
da
je
došao
njegov
čas!“
(Iv
13,1).
Prvo
su
ga
odveli
u
odaje
svećeničkog
glavara Ane,
koji
nije
imao
vlast,
ali
je
imao
ugled
veći
od
najvećih
židovskih
vjerskih
vođa.
Bio
je
istaknuti
kolovođa
cijelog
pokreta
protiv
Isusa.
Ana
nije
imao
ovlasti
pa
je
samo
neslužbeno
ispitivao
Isusa
i
tražio
razlog
zbog
kojeg
bi
ga
se
moglo
optužiti
i
osuditi
na
smrtnu
kaznu.
Zato
je
Isus
šutio
i
uglavnom
nije
odgovarao
na
Anina
pitanja.
Jedan
od
sluga
udara
Isusa
po
obrazu,
vrijeđajući
ga
što
mu
ne
odgovara.
Isus
je
to
strpljivo
podnio,
imajući
u
vidu
sve
one
koji
će
kroz
toliku
povijest
nedužni
trpjeti.
Ana
neobavljena
posla
šalje
Isusa
pred
Veliko
vijeće
–
tada
najviši
sud
za
Židove.
U
njemu
je
71
član,
dijele
se
na velike
svećenike, pismoznance istarješine. Predsjedatelj
je
veliki
svećenik,
u
ovom
slučaju Kajfa.
Ana
i
Kajfa
živjeli
su
u
velikoj
zgradi,
svaki
na
jednoj
strani
pa
je
Isus
preko
dvorišta
prešao
od
Ane
do
Kajfe,
koji
su
bili
zet
i
tast.
U
međuvremenu
je Petar tri
puta
zatajio
Isusa.
Prvi
put
u
dvorištu
Ane,
a
poslije
u
dvorištu
Kajfe.
Tko
je
osudio
Isusa?
Svrha
sastanka
bila
je
da
Isusa
predaju
Rimljanima
kao
zločinca
s
čvrstim
optužbama
i
dokazima.
Tražili
su
lažno
svjedočanstvo
protiv
njega,
da
ga
mogu
pogubiti.
Pristupili
su
mnogi
lažni
svjedoci,
ali
bez
nekog
uspjeha
(vidi
Mk
14,57).
Ispunilo
se
starozavjetno
proročanstvo:
„Ustadoše
protiv
mene
svjedoci
lažni“
(Ps
27,12).
Nisu
se
slagala
svjedočenja
lažnih
svjedoka
pa
se
nisu
mogla
uvažiti
ni
kao
valjana.
Nije
im
pomogla
ni
optužba
da
je
Isus
rekao
da
će
razvaliti
Božji
Hram
i
u
tri
dana
ga
sagraditi.
Isus
je
pod
Hramom
mislio
na
sebe
kako
će
uskrsnuti
nakon
smrti.
Kajfa,
ljut
što
svjedočenje
lažnih
svjedoka
nije
urodilo
plodom,
uzalud
je
želio
isprovocirati
Isusa
i
iz
njegova
odgovora
doći
do
optužbe.
Rekao
je
Isusu:
„Zar
ništa
ne
odgovaraš?
Što
to
ovi
protiv
tebe
svjedoče?“
(Mk 14,60).
Budući,
da
je
Isus
šutio,
Kajfa
mu
postavi
pitanje:
„Zaklinjem
te
Bogom
živim:
Kaži
nam
jesi
li
ti
Krist,
Sin
Božji?“
(Mt
26,63).
Isus
nije
mogao
šutjeti
na
zaziv
imena
Božjeg.
Priznao
je,
da
je
Sin
Božji
i
dodao:
„Odsad
ćete
gledati
Sina
Čovječjega
gdje
sjedi
zdesna
Sile
i
dolazi
na
oblacima
nebeskim“
(Mt
26,64).
Židovi
su
razumjeli
što
im
je
rekao.
To
je
značilo,
da
vlada
zajedno
s
Bogom
Ocem
na
nebu
i
da
će
na
kraju
vremena
doći
suditi
žive
i
mrtve.
Kajfa
je
razderao
svoju
haljinu
da
pokaže
kako
se
zgraža
nad
Isusovom
izjavom
i
dodao:
„Pohulio
je!
Što
nam
još
trebaju
svjedoci?
Evo,
sada
ste
čuli
hulu!
Što
vam
se
čini?“
(Mk
14,63).
Veliko
vijeće
konstatira
da
Isus
zaslužuje
smrt.
Svjedoka
obrane
nije
bilo.
Znamo
da
se
takvom
postupku
usprotivio Nikodem.
Kojeg
li
apsurda:
grješnici
osuđuju
Pravednika!
Tada
su
ga
pljuvali
u
lice,
vrijeđali
i
udarali.
To
je
bilo
u
tri
sata
u
noći.
Isusa
su
odveli
u
pritvor,
a
u
pet
ujutro
zakazali
novu
sjednicu.
Po
židovskom
zakonu
nije
se
smjela
izreći
smrtna
kazna
isti
dan
kada
se
vodila
rasprava.
Stoga
su
zakazali
novu
sjednicu,
da
naoko
udovolje
zakonu,
iako
je
to
bio
isti
dan.
Cilj
je
bio
pogubiti
ga
na
najsramotniji
način
–
na
križu,
a
to
je
bilo
moguće
samo
uz
dozvolu
rimskog
namjesnika.
„Evo
čovjeka“
Druga
sjednica
bila
je
kratka.
Tražili
su
od
Isusa,
da
potvrdi
svoju
izjavu,
da
je
Sin
Božji,
što
je
i
učinio.
Službeno
su
ga
prema
propisima
svoga
zakona
osudili
na
smrtnu
kaznu.
Presudu
Isusu
morao
je
potvrditi
rimski
namjesnik,
koji
je
tada
bio Poncije
Pilat (od
26.
do
36.
godine)
Pilat
izvodi
Isusa
pred
narod
i
govori:
„Evo
čovjeka!“
(lat. Ecce
homo!)
Svezana
su
ga
doveli
pred
Pilata,
koji
je
Isusa
pitao
je
li
on
kralj
židovski,
a
Isus
mu
je
odgovorio:
„Ti
kažeš“
(Mt
27,11).
Prije
toga
su
glavari
svećenički
rekli
Pilatu
kako
Isus
zavodi
narod,
ne
dopušta
da
se
rimskom
caru
daje
porez
i
kako
za
sebe
tvrdi,
da
je
kralj
židovski.
Svećenici
i
pismoznanci
su
i
dalje
žestoko
optuživali
Isusa,
koji
je
šutio,
a
Pilat
se
tomu
čudio
i
optužbe
su
mu
njihove
bile
neuvjerljive:
„Nikakve
krivice
ne
nalazim
na
ovom
čovjeku!“
(Lk
23,4).
Kako
nisu
odustajali
Pilat
Isusa
šalje
židovskom
tetrarhu Herodu jer
je
čuo
da
je
Isus
iz
Galileje,
koja
je
bila
Herodovo
područje.
Herod
je
baš
tih
dana
bio
u
Jeruzalemu.
Razveselio
se
što
vidi
Isusa
i
očekivao
je
da
će
vidjeti
koje
Isusovo
čudo
o
kojima
je
čuo.
Postavljao
mu
je
mnoga
pitanja,
ali
nije
dobio
odgovore.
Glavari
svećenički
i
pismoznanci
žestoko
su
optuživali
Isusa.
Herod
ga
je
ismijao,
obukao
u
bijelu
haljinu
i
poslao
Pilatu
ne
našavši
nikakve
dokaze
za
optužbu.
Pilat
je
opet
ponavljao
da
na
Isusu
ne
nalazi
nikakve
krivice
i
da
ne
zaslužuje
smrt.
Glavari
svećenički
i
narod
uporno
su
tražili
da
se
Isusa
smakne,
a
Pilat
je
tražio
izlaz:
sjetio
se
njihova
običaja
da
se
o
blagdanu
pusti
zarobljenik.
Dao
im
je
da
biraju
između
Isusa
i Barabe,
koji
je
bio
u
zatvoru
zbog
ubojstava.
Smatrao
je
da
će
odabrati
Isusa,
no
glavari
su
huškali
narod
da
traže
puštanje
Barabe.
Pilat
ga
je
pustio,
a
Isusa
dao
izbičevati.
Nakon
bičevanja,
rimski
vojnici
narugali
su
se
Isusu
i
okrunili
ga
trnovom
krunom.
Budući
da
su
Židovi
i
dalje
navaljivali,
pojavio
se
Isus
pred
Pilatom
i
treći
put.
Imao
je
trnovu
krunu
oko
glave
i
grimizni
plašt
(crvenu
vojničku
kabanicu).
Tada
Pilat
ponovo
kaže
Židovima:
„Evo
čovjeka!“
(Iv
19,5).
Time
je
želio
reći
kako
je
Isus
puno
pretrpio
bičevanjem,
izrugivanjem
i
trnovom
krunom
pa
on
smatra
da
bi
to
bilo
dosta,
jer
ionako
nije
našao
dovoljno
razloga
da
ga
osudi,
ali
je
bio
u
strahu
jer
su
Židovi
smatrali
da
po
njihovom
Zakonu
mora
umrijeti,
budući
da
je
rekao
da
je
Sin
Božji.
Ispitivao
je
Isusa,
ali
Isus
je
opet
šutio.
Pilat
mu
reče:
„Zar
meni
ne
odgovaraš?
Ne
znaš
li
da
imam
vlast
da
te
pustim
i
da
imam
vlast
da
te
razapnem?“
(Iv
19,10).
Isus
mu
je
odgovorio,
da
ne
bi
imao
nikakve
vlasti,
da
mu
nije
dana
odozgor.
Pilat
ga
je
očito
želio
pustiti,
no
protivnici
su
i
dalje
vikali:
„Ako
ovoga
pustiš,
nisi
prijatelj
caru.
Tko
god
se
pravi
kraljem,
protivi
se
caru“
(Iv
19,12).
Kada
je
čuo
te
riječi,
već
dobrano
kompromitirani
Pilat
izveo
je
Isusa
i
smjestio
ga
„na
sudačku
stolicu
na
mjestu
koje
se
zove
Litostrotos
–
Pločnik,
hebrejski
Gabata“
(Iv
19,13)
govoreći
Židovima:
„Evo
kralja
vašega“
(Iv
19,14).
Oni
su
vikali,
da
ga
se
ukloni
i
razapne.
Pilat
se
čudio,
kako
to
da
žele,
da
im
razapne
kralja,
a
oni
odgovoriše,
da
im
je
rimski
car
jedini
kralj.
Znao
je
Pilat
da
taj
truli
kompromis
nije
iskren,
ali
unatoč
kolebljive
savjesti
i
upozorenja
vlastite
žene,
perući
ruke
predaje
im
Isusa
da
se
razapne.
Zbog
svoje
prljave
savjesti
i
stalnog
očijukanja
sa
zlom
sam
će
završiti
kao
Juda.
Učimo
na
pogreškama
drugih!
Stoga
je
pravo
pitanje
za
naš
duhovni
život
Tko
je
zapravo
osudio
Isusa,
tko
ga
je
okrunio
trnovom
krunom
i
tko
to
i
danas
čini?
- DUHOVNOST
- HOMILIJA
(procesija:
Mk
11,1-10
ili
po
volji
Iv
12,12-16;
misa:
Iz
50,4-7;
Fil
2,6-11;
Mk
14,1-15,47
ili
1,1-39)
U
patnji
i
smrti
Isusovoj
naša
čovječnost
dobiva
svoj
puni
smisao.
Na
Maslinskoj
gori,
dok
je
Isus
molio
a
učenici
od
pospanosti
i
zemaljskih
briga
ne
shvaćaju
što
se
događa,
dolaze
vlasti
i
uz
pomoć
zalutalog
učenika
hvataju
Isusa.
On
se
međutim
dragovoljno
predaje.
„Isus
je
znao
da
je
došao
njegov
čas!“
(Iv
13,1).
Foto:
Katolički
tjednik
Piše: Marko
Zubak,
Katolički
tjednik
Uvod
u
misno
slavlje
U
vrijeme
kada
su
naši
djedovi
i
bake
odlazili
„k
misi“,
poglavito
na
Mlade
nedjelje,
svećenici
su
držali
tzv.
„katehetičke
propovijedi“.
Već
na
Prvu
nedjelju
došašća
započinjali
su
prema
tiskanom
katehetskom
priručniku
četvrti
članak
vjere:
„Mučen
pod
Poncijem
Pilatom,
raspet,
umro
i
pokopan“:
Vrlo
zorno
su
dočaravali
Isusovu
muku
i
njegov
spasiteljski
zahvat
u
našim
životima.
Iz
njihovih
riječi
izbijali
su
plodovi
muke
i
smrti
Isusove.
Kao
da
su
htjeli
reći:
ne
smije
Isusova
muka,
smrt
i
uskrsnuće
biti
za
nas
uzaludni.
Danas,
zajedno
s
cijelom
Crkvom
izlazimo
iz
unutarcrkvenih
prostora
i
u
ophodu
kličemo
pobjedonosnom
Kristu
Spasitelju.
Proživljavajući
taj
bitni
dio
Njegova
života
sjedinjujemo
svoju
dušu
s
Njegovom.
Naše
misli
su
u
jeruzalemskom
masliniku
gdje
je
Isusa,
prodao
njegov
učenik
te
je
uhvaćen
i
odveden
na
teatralno
suđenje.
„On
koji
grijeha
ne
učini,
nit
mu
usta
prijevaru
izustiše,
on
koji
na
uvrjedu
nije
uvrjedom
uzvraćao
i
mučen
nije
prijeti,
prepuštajući
to
Sucu
pravednom“
(usp.
1
Pt
2,22-23).
Danas
nam
naša
nutrina,
zajedno
s
glasom
podrhtava
jer
iz
nas
probijaju
grijesi
nevjernosti,
prijevara
i
izdaja.
Prepoznajemo
se
u
svim
akterima
Isusove
muke
i
smrti:
navezivali
smo
se
na
novac
kao
Juda,
zatajivali
smo
Isusa
kao
Petar,
pravili
smo
se
nedužni
kao
Pilat,
izbjegavali
križ
kao
Šimun,
bili
surovi
prema
braći
kao
vojnici,
prepuštali
se
zavodljivosti
mase
kao
rulja,
u
životnim
poteškoćama
sumnjali
u
Isusa
poput
onih
što
vikahu
da
siđe
s
križa
pa
će
mu
vjerovati!
(usp.
Mk
15,31).
Ovaj
tjedan
pred
nama
ima
jedini
privilegij
zvati
se
svetim.
Tim
više
izaziva
u
nama
„sveti
nemir“
kako
je
to
dramatično
doživio
i
naš
sunarodnjak
A.
B.
Šimić
u
pjesmi
Mladić:
…Al
Boga
nema
više/
U
hramu
ni
izvan
hrama/
O
zašto
mi
ubiste
Boga/
I
ostaviste
me
sama!//
O
hoću
li
ikada
moći/
Bar
izreći
taj
očaj?/
Il
vječno/
Usta
mi
ostat
će
nijema?
Kajemo
se,
Gospodine,
smiluj
nam
se!
Prvo
su
ga
odveli
u
odaje
svećeničkog
glavara Ane,
koji
nije
imao
vlast,
ali
je
imao
ugled
veći
od
najvećih
židovskih
vjerskih
vođa.
Bio
je
istaknuti
kolovođa
cijelog
pokreta
protiv
Isusa.
Ana
nije
imao
ovlasti
pa
je
samo
neslužbeno
ispitivao
Isusa
i
tražio
razlog
zbog
kojeg
bi
ga
se
moglo
optužiti
i
osuditi
na
smrtnu
kaznu.
Zato
je
Isus
šutio
i
uglavnom
nije
odgovarao
na
Anina
pitanja.
Jedan
od
sluga
udara
Isusa
po
obrazu,
vrijeđajući
ga
što
mu
ne
odgovara.
Isus
je
to
strpljivo
podnio,
imajući
u
vidu
sve
one
koji
će
kroz
toliku
povijest
nedužni
trpjeti.
Ana
neobavljena
posla
šalje
Isusa
pred
Veliko
vijeće
–
tada
najviši
sud
za
Židove.
U
njemu
je
71
član,
dijele
se
na velike
svećenike, pismoznance istarješine. Predsjedatelj
je
veliki
svećenik,
u
ovom
slučaju Kajfa.
Ana
i
Kajfa
živjeli
su
u
velikoj
zgradi,
svaki
na
jednoj
strani
pa
je
Isus
preko
dvorišta
prešao
od
Ane
do
Kajfe,
koji
su
bili
zet
i
tast.
U
međuvremenu
je Petar tri
puta
zatajio
Isusa.
Prvi
put
u
dvorištu
Ane,
a
poslije
u
dvorištu
Kajfe.
Tko
je
osudio
Isusa?
Svrha
sastanka
bila
je
da
Isusa
predaju
Rimljanima
kao
zločinca
s
čvrstim
optužbama
i
dokazima.
Tražili
su
lažno
svjedočanstvo
protiv
njega,
da
ga
mogu
pogubiti.
Pristupili
su
mnogi
lažni
svjedoci,
ali
bez
nekog
uspjeha
(vidi
Mk
14,57).
Ispunilo
se
starozavjetno
proročanstvo:
„Ustadoše
protiv
mene
svjedoci
lažni“
(Ps
27,12).
Nisu
se
slagala
svjedočenja
lažnih
svjedoka
pa
se
nisu
mogla
uvažiti
ni
kao
valjana.
Nije
im
pomogla
ni
optužba
da
je
Isus
rekao
da
će
razvaliti
Božji
Hram
i
u
tri
dana
ga
sagraditi.
Isus
je
pod
Hramom
mislio
na
sebe
kako
će
uskrsnuti
nakon
smrti.
Kajfa,
ljut
što
svjedočenje
lažnih
svjedoka
nije
urodilo
plodom,
uzalud
je
želio
isprovocirati
Isusa
i
iz
njegova
odgovora
doći
do
optužbe.
Rekao
je
Isusu:
„Zar
ništa
ne
odgovaraš?
Što
to
ovi
protiv
tebe
svjedoče?“
(Mk 14,60).
Budući,
da
je
Isus
šutio,
Kajfa
mu
postavi
pitanje:
„Zaklinjem
te
Bogom
živim:
Kaži
nam
jesi
li
ti
Krist,
Sin
Božji?“
(Mt
26,63).
Isus
nije
mogao
šutjeti
na
zaziv
imena
Božjeg.
Priznao
je,
da
je
Sin
Božji
i
dodao:
„Odsad
ćete
gledati
Sina
Čovječjega
gdje
sjedi
zdesna
Sile
i
dolazi
na
oblacima
nebeskim“
(Mt
26,64).
Židovi
su
razumjeli
što
im
je
rekao.
To
je
značilo,
da
vlada
zajedno
s
Bogom
Ocem
na
nebu
i
da
će
na
kraju
vremena
doći
suditi
žive
i
mrtve.
Kajfa
je
razderao
svoju
haljinu
da
pokaže
kako
se
zgraža
nad
Isusovom
izjavom
i
dodao:
„Pohulio
je!
Što
nam
još
trebaju
svjedoci?
Evo,
sada
ste
čuli
hulu!
Što
vam
se
čini?“
(Mk
14,63).
Veliko
vijeće
konstatira
da
Isus
zaslužuje
smrt.
Svjedoka
obrane
nije
bilo.
Znamo
da
se
takvom
postupku
usprotivio Nikodem.
Kojeg
li
apsurda:
grješnici
osuđuju
Pravednika!
Tada
su
ga
pljuvali
u
lice,
vrijeđali
i
udarali.
To
je
bilo
u
tri
sata
u
noći.
Isusa
su
odveli
u
pritvor,
a
u
pet
ujutro
zakazali
novu
sjednicu.
Po
židovskom
zakonu
nije
se
smjela
izreći
smrtna
kazna
isti
dan
kada
se
vodila
rasprava.
Stoga
su
zakazali
novu
sjednicu,
da
naoko
udovolje
zakonu,
iako
je
to
bio
isti
dan.
Cilj
je
bio
pogubiti
ga
na
najsramotniji
način
–
na
križu,
a
to
je
bilo
moguće
samo
uz
dozvolu
rimskog
namjesnika.
„Evo
čovjeka“
Druga
sjednica
bila
je
kratka.
Tražili
su
od
Isusa,
da
potvrdi
svoju
izjavu,
da
je
Sin
Božji,
što
je
i
učinio.
Službeno
su
ga
prema
propisima
svoga
zakona
osudili
na
smrtnu
kaznu.
Presudu
Isusu
morao
je
potvrditi
rimski
namjesnik,
koji
je
tada
bio Poncije
Pilat (od
26.
do
36.
godine)
Pilat
izvodi
Isusa
pred
narod
i
govori:
„Evo
čovjeka!“
(lat. Ecce
homo!)
Svezana
su
ga
doveli
pred
Pilata,
koji
je
Isusa
pitao
je
li
on
kralj
židovski,
a
Isus
mu
je
odgovorio:
„Ti
kažeš“
(Mt
27,11).
Prije
toga
su
glavari
svećenički
rekli
Pilatu
kako
Isus
zavodi
narod,
ne
dopušta
da
se
rimskom
caru
daje
porez
i
kako
za
sebe
tvrdi,
da
je
kralj
židovski.
Svećenici
i
pismoznanci
su
i
dalje
žestoko
optuživali
Isusa,
koji
je
šutio,
a
Pilat
se
tomu
čudio
i
optužbe
su
mu
njihove
bile
neuvjerljive:
„Nikakve
krivice
ne
nalazim
na
ovom
čovjeku!“
(Lk
23,4).
Kako
nisu
odustajali
Pilat
Isusa
šalje
židovskom
tetrarhu Herodu jer
je
čuo
da
je
Isus
iz
Galileje,
koja
je
bila
Herodovo
područje.
Herod
je
baš
tih
dana
bio
u
Jeruzalemu.
Razveselio
se
što
vidi
Isusa
i
očekivao
je
da
će
vidjeti
koje
Isusovo
čudo
o
kojima
je
čuo.
Postavljao
mu
je
mnoga
pitanja,
ali
nije
dobio
odgovore.
Glavari
svećenički
i
pismoznanci
žestoko
su
optuživali
Isusa.
Herod
ga
je
ismijao,
obukao
u
bijelu
haljinu
i
poslao
Pilatu
ne
našavši
nikakve
dokaze
za
optužbu.
Pilat
je
opet
ponavljao
da
na
Isusu
ne
nalazi
nikakve
krivice
i
da
ne
zaslužuje
smrt.
Glavari
svećenički
i
narod
uporno
su
tražili
da
se
Isusa
smakne,
a
Pilat
je
tražio
izlaz:
sjetio
se
njihova
običaja
da
se
o
blagdanu
pusti
zarobljenik.
Dao
im
je
da
biraju
između
Isusa
i Barabe,
koji
je
bio
u
zatvoru
zbog
ubojstava.
Smatrao
je
da
će
odabrati
Isusa,
no
glavari
su
huškali
narod
da
traže
puštanje
Barabe.
Pilat
ga
je
pustio,
a
Isusa
dao
izbičevati.
Nakon
bičevanja,
rimski
vojnici
narugali
su
se
Isusu
i
okrunili
ga
trnovom
krunom.
Budući
da
su
Židovi
i
dalje
navaljivali,
pojavio
se
Isus
pred
Pilatom
i
treći
put.
Imao
je
trnovu
krunu
oko
glave
i
grimizni
plašt
(crvenu
vojničku
kabanicu).
Tada
Pilat
ponovo
kaže
Židovima:
„Evo
čovjeka!“
(Iv
19,5).
Time
je
želio
reći
kako
je
Isus
puno
pretrpio
bičevanjem,
izrugivanjem
i
trnovom
krunom
pa
on
smatra
da
bi
to
bilo
dosta,
jer
ionako
nije
našao
dovoljno
razloga
da
ga
osudi,
ali
je
bio
u
strahu
jer
su
Židovi
smatrali
da
po
njihovom
Zakonu
mora
umrijeti,
budući
da
je
rekao
da
je
Sin
Božji.
Ispitivao
je
Isusa,
ali
Isus
je
opet
šutio.
Pilat
mu
reče:
„Zar
meni
ne
odgovaraš?
Ne
znaš
li
da
imam
vlast
da
te
pustim
i
da
imam
vlast
da
te
razapnem?“
(Iv
19,10).
Isus
mu
je
odgovorio,
da
ne
bi
imao
nikakve
vlasti,
da
mu
nije
dana
odozgor.
Pilat
ga
je
očito
želio
pustiti,
no
protivnici
su
i
dalje
vikali:
„Ako
ovoga
pustiš,
nisi
prijatelj
caru.
Tko
god
se
pravi
kraljem,
protivi
se
caru“
(Iv
19,12).
Kada
je
čuo
te
riječi,
već
dobrano
kompromitirani
Pilat
izveo
je
Isusa
i
smjestio
ga
„na
sudačku
stolicu
na
mjestu
koje
se
zove
Litostrotos
–
Pločnik,
hebrejski
Gabata“
(Iv
19,13)
govoreći
Židovima:
„Evo
kralja
vašega“
(Iv
19,14).
Oni
su
vikali,
da
ga
se
ukloni
i
razapne.
Pilat
se
čudio,
kako
to
da
žele,
da
im
razapne
kralja,
a
oni
odgovoriše,
da
im
je
rimski
car
jedini
kralj.
Znao
je
Pilat
da
taj
truli
kompromis
nije
iskren,
ali
unatoč
kolebljive
savjesti
i
upozorenja
vlastite
žene,
perući
ruke
predaje
im
Isusa
da
se
razapne.
Zbog
svoje
prljave
savjesti
i
stalnog
očijukanja
sa
zlom
sam
će
završiti
kao
Juda.
Učimo
na
pogreškama
drugih!
Stoga
je
pravo
pitanje
za
naš
duhovni
život
Tko
je
zapravo
osudio
Isusa,
tko
ga
je
okrunio
trnovom
krunom
i
tko
to
i
danas
čini?
Trn
u
kruni
Neka
nam
na
to
odgovori
mali
dječak
koji
je
od
svojih
roditelja
dobio
mali
kip
Isusov.
Slušajući
u
crkvi
o
Isusovoj
muci
i
trnovoj
kruni
njegovoj,
te
kako
i
mi
žalostimo
Isusa
i
zabadamo
mu
udarce
u
srce.
Vraćajući
se
kući
dječak
je
ubrao
trnovo
šiblje
pa
ga
sve
trn
po
trn
u
obliku
krune
zabode
u
glavu
svoga
kipa
Isusova.
Svako
bi
jutro
kleknuo
pred
taj
kip
pa
bi
obećao
svom
Prijatelju
da
će
se
toga
dana
čuvati
grijeha,
a
uvečer
bi
pomno
ispitao
svoju
savjest,
pa
ako
je
toga
dana
učinio
koji
grijeh
zabo
bi
novi
trn
u
Isusovu
glavu,
a
ako
nije
učinio
grijeh
izvadio
bi
ga
iz
Isusove
glave.
Vježbajući
se
tako
i
marljivo
se
trudeći
da
u
Isusovoj
glavi
bude
što
manje
trnja,
sve
mu
je
više
to
i
uspijevalo.Što
reći
nego
učimo
od
djece
ili
recimo
to
na
Isusov
način:
Budimo
kao
djeca!
Ne
shvaćajmo
sebe
preozbiljno
nego
Boga.
Kardinal
Hume u
svojoj
knjizi Tražeći
Bogaupozorava:
„Nemojte
sebe
smatrati
preozbiljno.
Shvaćajte
život
preozbiljno.
Uzmite
Boga
preozbiljno.
Ali
nemojte,
molim
vas,
nemojte
sebe
shvaćati
preozbiljno.“
Možda
i
mi
prečesto,
već
od
malih
nogu,
gradimo
sebi
neko
lažno
prijestolje
i
lažne
kipiće,
pa
se
onda
bojimo
da
ćemo
ga
izgubiti
ili
da
će
nam
ih
porušiti.
Isus
nas
svojom
mukom
upozorava
da
se
ne
trebamo
bojati.
Štoviše,
trebamo
što
prije
svoje
kipiće
porušiti,
a
ostaviti
samo
onaj
Isusov,
ne
kip
nego
lik.
Ne
trebamo
se
bojati
kritike
i
smijeha
na
svoj
račun
koje
u
drugima
izazivamo
svojom
samodopadnošću.
Isus
nije
gradio
utvrdu
prije
nego
je
bio
uhvaćen
kako
bi
se
obranio.
Zašto
su
tako
često
u
nama
i
oko
nas
prisutne
kule
babilonske
pa
se
ljudi
godinama
penju
kako
bi
dohvatili
smisao
našeg
nerazumijevanja?
Isus
se
dostojanstveno
držao
na
sudu.
Božanski
je
šutio
kada
je
šutnja
govorila
više
od
riječi,
ali
nije
htio
zanijekati
svoje
božansko
porijeklo.
Jednostavnom
potvrdom:
„Ti
kaza!“,i
u
najtežem
trenutku
ostao
je
povezan
s
Ocem.
Ako
smo
s
Bogom
povezani
tada
drugi
smiju
reći
sve
što
žele.
Naše
riječi
su
tada
suvišne.
Isus
nije
reagirao
na
uhićenje
kako
bismo
to
mi
očekivali.
Nije
se
branio,
iako
je
mogao
reći
da
je
riječ
o
nesporazumu
jer
je
on
Božji
Sin.
Ne,
Isus
ih
radije
pušta
da
sami
dođu
do
toga.
Istina
će
pronaći
svoj
put.
Ne
moramo
svu
pravdu
uzimati
u
svoje
ruke.
Dopustimo
Bogu
da
se
On
proslavlja
i
u
našim
tjeskobama.
U
patnji
i
smrti
Isusovoj
naša
čovječnost
dobiva
svoj
puni
smisao.
Isusov
krik
je
prosvjed
protiv
postojećeg
stanja
u
svijetu.
Budimo
i
mi
danas
taj
Isusov
krik
s
križa
za
spasenje
posrnulog
čovječanstva
jer
zora
je
blizu,
vječnost
je
pred
nama.
Sve
patnje
sadašnjeg
vremena
nisu
ništa
prema
budućoj
slavi
koja
se
ima
očitovati
u
nama
po
Kristovoj
muci,
smrti
i
uskrsnuću
(usp.
Rim
8,18).
Po
njemu
naša
čovječnost
dobiva
svoj
puni
smisao.
Nemojmo
to
zaboraviti!