Emir
Hadžihafizbegović
pružio
je
podršku
srbijanskoj
novinarki
Snežani
Čongradin
koja
je
kritikovala
Aleksandra
Vučića
zato
što
tvrdi
da
se
usvajanjem
rezolucije
o
genocidu
u
Srebrenici
građanima
Srbije
želi
pokazati
da
su
“genocidan
narod”.Njegov
tekst,
koji
je
objavljen
na Danas.rs,
prenosimo
u
cijelosti:

Iako
sam
zauzet
snimanjima
i
to
daleko
od
Sarajeva,
iako
živim
skoro
godinu
sa
čvrstom
odlukom
da
se
na
duži
period
javno
ne
oglašavam,
iako
sam
osvijestio
svu
grotesku
nažalost
mračnog
i
nimalo
smiješnog
balkanoidnog
Montyja
Pythona,
koji
se
s
malih
ekrana
i
u
životima
našim
ne
gasi
evo
već
35
godina,
nisam
mogao
ostati
ravnodušan
na
tekst
u
listu
Danas
– “Bošnjaci
su
naša
braća”(bar
je
tako
prenijet
na
bosanskim
portalima)
novinarke
Snežane
Čongradin.

Šta
reći
osim
da
stavovi,
mišljenja,
poruke
i
zaključci
ove
posebne
i
vrsne
novinarke
u
spomenutom
tekstu
bude
u
meni
daleku
asocijaciju
na
Williama
Faulknera,
čuvenog
američkog
pisca,
koji
je
prilikom
svog
obraćanja
u
Švedskoj
akademiji,
a
prilikom
primanja
Nobelove
nagrade
svoj
govor
završio
rečenicom:
“Ne
pristajem
na
kraj
čovjeka.”Istu
rečenicu
33
godine
kasnije
s
istog
mjesta,
primajući
također
Nobelovu
nagradu
za
književnost,
1982.
godine
izgovorio
je
Gabriel
Garcia
Marquez
s
umjetnom
didaskalijom,
kako
citira
Faulknera.

Oglas

I
zaista
kad
pomisliš
da
đavoli
dobijaju
još
jednu
bitku
nad
anđelima,
da
tama
mijenja
svjetlo,
da
zlo
nadvladava
dobro,
da
zdrav
razum
nestaje
pod
pritiskom
“zakržljale
zločinačke
psihologije”,
pojavi
se
ovaj
tekst,
ova
velika
Snežana,
ova
novina,
ovi
ljudi
koji
u
toj
novini
rade.
Hvala
vam
svima,
dragi
danasovci,
Snežani
posebno.Mi,
vaša
braća
Bošnjaci,
nismo
i
nećemo
nikada
izgovoriti
tu
morbidnu
i
blasfemičnu
rečenicu
o
genocidnom
narodu.
To
nikada
nisu
izgovorile
ni
Majke
Srebrenice
ni
Alija
Izetbegović
ni
Bakir
sin
mu,
nijedan
pripadnik
Armije
BiH
u
kojoj
su
herojski
ginuli
i
naša
braća
Srbi
niti
će
to
izgovoriti
ijedan
stanovnik
Bosne
i
Hercegovine
koji
nije
Srbin.
Nikad,
nikad
i
nikad.

Mi
dobro
znamo
ko
su
počinioci
genocida
i
da
to
sa
narodom
nema
veze.Jedino
k’o
srbijanskom
narodu,
domaćinu
i
dobroj
seljačkoj
duši
u
srcu
Šumadije,
jedino
k’o
Novaku
Đokoviću,
Mihajlu
Pupinu,
Svetozaru
Markoviću,
Draganu
Džajiću,
časnom
i
ponosnom
solunskom
ratniku
pokopanom
negdje
u
vrletima
srbijanskih
planina,
mom
velikom
bratu
Radovanu
Bigoviću,
tom
moralnom
svetioniku
Srpske
pravoslavne
crkve,
Nikoli
Jokiću,
Divcu,
Tanji
Peternek,
Lanetu
Gutoviću,
Anici
Dobroj,
generalu
Mišiću,
kralju
Aleksandru,
Draganu
Nikoliću,
Mileni
Dravić,
Bori
Todoroviću,
Ljubi
Tadiću,
Dadi
Vujasinović,
Đorđu
Balaševiću,
Peri
Lukoviću,
Rambu
Amadeusu,
Nenadu
Čanku,
Miri
Trailović,
Tozovcu,
Čkalji,
Sonji
Savić,
Dušku
Kovačeviću,
Dragoslavu
Mihajloviću,
Miliću
od
Mačve,
Latinki
Perović,
Crnjanskom,
Kokanu
Mladenoviću,
Zoranu
Radmiloviću,
Bogdanu
Bogdanoviću,
Radomiru
Konstantinoviću,
Slavku
Ćuruviji,
Borki
Pavićević,
Bori
Spužiću
Kvaki,
Tomi
Zdravkoviću,
Goranu
Markoviću,
Mikiju
Jevremoviću,
Nenadu
Bjekoviću,
Kići,
Moki,
Obradoviću,
Olji
Ivanjicki,
Miji
Aleksiću,
Dušku
Radoviću
i
još
stotinama
hiljada
i
miliona
ljudi
jednog
ponosnog
naroda
“prišiva”
termin
genocidni
i
stavlja
povijesnu
stigmu
jednoj
zemlji
i
njenom
plemenitom
narodu
jeste
Aleksandar
Vučić.I
jeste
Srpska
pravoslavna
crkva.
I
jeste
Dačić,
jeste
Brnabić,
jeste
Šešelj,
jeste
Bokan,
jeste
Marić
Milomir,
jeste
Vulin,
jeste
Vučićević,
jeste
Kusturica,
jeste
Pink…
Jesu
tabloidi
srbijanski,
jeste
Mile
Dodik,
jesu
ona
dvojica
giliptera
četnika
Mandić
i
Knežević
iz
Crne
Gore.
Nađite
mi
jednog
Bošnjaka
koji
je
javno
ikada
rekao
da
su
Srbi
genocidan
narod,
polit
ću
se
benzinom
i
zapaliti.

Oglas

Ova
gore
spomenuta
elita
srbijanskog
društva,
dakle
vlast
i
mediji
njihovi
na
dnevnoj
bazi
izgovaraju
po
pet
puta
da
su
Srbi
genocidan
narod.
O
tempora,
o
mores.
Ko
ovdje
koga
ponižava?
A
znate
zašto
to
izgovaraju?Njihova
formula
je
jednostavna,
pragmatična
i
zove
se
“spasimo
se,
je-eš
cijenu”,
znajući
da
je
kraj
blizu,
njima
treba
haos,
novi
sukob,
krv,
granate,
jauk
majki
svakojakih.

Njima
trebaju
mržnja
i
strah,
ponovo
razrušeni
gradovi
i
ljudske
duše.
Treba
im
magla
od
isparavanja
srbijanske,
bošnjačke
i
krvi
inih
dječaka,
krvi
nad
tijelima
mrtvih
vojnika.Kroz
tu
maglu
od
krvi
nekih
novih
“Košara”
i
djece
poslane
u
rat
lakše
se
bježi
van
svoje
zemlje,
kroz
tu
krvavu
maglu
lakše
se
dižu
avioni
iz
Laktaša
i
sa
Surčina,
jedni
prema
Moskvi,
drugi
za
Bahrein
i
Emirate.

Kroz
tu
krvavu
maglu
teško
se
vide
milijarde
pokradenih
eura
od
naraštaja
svog,
a
kojeg
oni
brižno
uče
i
na
dnevnoj
bazi
edukuju
da
pripadaju
genocidnom
narodu.Osim
njih
“ološa
iz
čitanke”,
niko
i
nikad
tu
blasfemiju
nije
izgovorio
ni
u
Bosni
ni
u
Hrvatskoj
ni
na
Kosovu
niti
igdje
u
Evropi,
niti
igdje
u
svijetu.
Jedino
je
Vladimir
Putin
rekao
s
početka
rata
u
Ukrajini
da
je
u
Srebrenici
počinjen
genocid.
Izjava
se
vrlo
lako
može
pronaći.
Izrečena
je
u
kontekstu
nadolazećeg
pakla
i
rata
između
Rusije
i
Ukrajine,
naravno
ni
ruski
predsjednik
nije
spominjao
narod
nego
zlikovce.

Oglas

Zato,
sestro
naša
Snežana
i
hrabri
danasovci,
završavam.
Jednom
su
me
pitali
u
nekim
novinama
šta
smatram
najvećim
izumom
na
svijetu.
Odgovorio
sam:
“Ogledalo.”“Zašto?”,
pitala
me
novinarka.
–
“Zato”,
rekao
sam,
“što
nema
većeg
meraka
i
satisfakcije
u
ljudskom
životu
nego
prije
pranja
zuba
ujutro
u
toaletu
sam
sebi
u
ogledalo
reći:
‘Đe
si,
majstore?’”.

Snežana,
sestro,
ti
i
tvoje
kolege
u
Danasu
prolazite
teške
kušnje,
napade,
pritiske,
ali
kad
god
vam
je
teško,
sjetite
se
da
ima
ogledalo
u
vašem
kupatilu.
Ogledalo
i
tri
magične
riječi:
“Đe
si,
majstore?”.Zbog
te
tri
magične
riječi
život
ima
smisao.
I
zato
Faulkner
i
Marquez
i
svi
mi
s
“planete
Malog
princa”,
svi
mi
spušteni
iz
Ujevićevog
“pobratimstva
ljudi
u
svemiru”,
ne
pristajemo
na
kraj
čovjeka.
Volim
te,
draga
sestro
Snežana,
jako
i
iskreno.
Manje
“peku
rane”
poslije
tvog
teksta.
Hvala
ti
u
ime
svih
nevino
poubijanih
ljudi
u
Srebrenici.
Hvala
tvojoj
novini
Danasu
jer
Danas
nije
samo
novina,
to
je
štampani
dokument
o
jednom
zlom
vremenu
i
odvažnim
i
hrabrim
ljudima
u
njemu.