Glupo je čitati ovakve knjige. Ali morao sam zbog fra Lea, fra Joze, fra Rafe, fra Bernardina, fra Grge, fra Kažimira i fra Nenada. Svijetli su to likovi bogoljubne i domoljubne hrvatske povijesti. Nasuprot njima Dragan Markovina stavlja svoje likove, likove internacionalnoga komunizma kojega Europski parlament uvrsti među tri suvremena zlosilja, uz bok nacionalsocijalizma i fašizma.

Radnja ovoga djela, koje bi se htjelo nazvati romanom a zapravo je loš pamflet, započinje s fra Leom Petrovićem. Iako je istaknut taj zlosretni »14. februar 1945.«, ili po Markovini »oslobođenje« Mostara, prava tema je zapravo fra Leo. Prikazan je u potpuno negativnom svjetlu. »To je valjda to, sada.« (str. 5.) Sjedi fra Leo u krugu samostana i razmišlja što je napravio proteklih godina. Spaljene su Bjelušine i pravoslavna crkva, odvedeni su mnogi u nepoznato, spaljena je i sinagoga, kraj dolazi. »Sutra kad se otpor na Bijelom brijegu slomije, a slomit će se, zna i sam da hoće, oni će doći da ga vode.« (str. 7.)

Nabacao je Markovina na početnih 10-ak stranica mnogo toga o fra Leu da bi mu to poslužilo kao odskočna daska za njegovo kasnije blaćenje i za uzdizanje svijetlog lika »drugova« koji se vraćaju u »oslobođeni« grad ili su tu unatoč svemu uspjeli preživjeti. No, povijesne činjenice izgledaju sasvim drukčije. Fra Leo i skupina franjevaca u Mostaru, a fra Dominik Mandić u Rimu, štitili su u ta zla vremena svakoga onoga koga su mogli ili tko je kod njih zatražio pomoć. Pa su tako štitili i Olgu Humo, kćer dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije Momčila Ninčića, a suprugu poznatog komuniste Avde Hume. Govori Markovina o njoj na nekoliko stranica, ali ne spominje sve ovo. Štitili su spomenuti i Židove, Srbe, štitili su komuniste, svakoga ako se prema njemu postupalo mimo zakona i pravde. Da ne bismo ovaj osvrt pretvorili u povijesno izlaganje, uzmimo u ruke doktorsku disertaciju ili knjigu dr. Hrvoja Mandića »Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću« te čitajmo. E da, dolazili su komunisti nekoliko puta fra Leu da ga izvedu na »oslobođeni« teritorij, ali on nije htio napustiti svoj narod i svoju braću. Zadnji put su to učinili kuriri Vase Miškina Crnog onu noć kada, po Markovini, fra Leo razmišlja o krahu svoga vjerovanja i o svojim grijesima.

Zaprepašćuje kako Markovina ne može izgovoriti ni jednu riječ osude jugokomunističkog zlosilja toga »14. februara«. »A Avdo je samo pogledao onu dvojicu bez tavle u uglu i kroz polustisnute usne rekao: “Sve je to reakcija, a zna se što s reakcijom treba napraviti.”« (str. 66.) Umjesto osude Markovina je ushićen, raznježio se nad sudbinom svojih »drugova«. Naravno, ne spominje njihove zločine, komunizam kojemu oni služe svjetlo je čovječanstvu. A zapravo sve je to okvir za mržnju, kako bi rekao Ivan Aralica, vječnu mržnju prema drugima, pa i prema »drugovima kada skrenu s propisane crte«. Sve već davno viđeno.

»Mislio sam o Jovanu kad smo ušli u Sabornu crkvu i baš u momentu u kojem je Ksenija krenula da zvoni, čuo se prvi pucanj dole, tačno ispod Donje Mahale. Pa još šest njih, nisam trebao ni brojati, ali jesam da budem siguran.« (str. 134.) Ovakav je opis ubojstva fra Lea i ostalih šestorice franjevaca u Mostaru. Nema Markovinine osude toga ubojstva bez suda, pa taman i da su bili krivi, a nisu. Njemu je prirodno da se »drugovi« tako ponašaju, ali mu nije prirodno da i druga strana tako čini, nju bez milosti napada zbog sličnoga.

Uz loš pamfletizam ni stil nije na visini. Pionirski. Sjećamo se toga iz zlosretnoga vremena jugokomunizma. »Sentiš« koji bi trebao privući »omladinu«. A i jezik djela je prikladan, onaj jugoslavenski, kao nekada. E moj Markovina, osta ti i bez Boga i bez čovjeka u sebi!

Miljenko Stojić