Ako bismo točak povijesti vratili u 2006. godinu, kada je SNSD ponovo s koalicijskim partnerima – Socijalističkom partijom i DNS-om preuzeo vlast, od udarca koji je tada zadat SDS-u ta se stranka nikada nije oporavila. Odlazak Dragana Čavića s mjesta predsjednika stranke, a potom i iz stranke, kome se imputiralo da je zbog izvještaja nezavisne komisije o dešavanjima u i oko Srebrenice u julu 1995. godine SDS poražen na izborima, potom nakon svakih izbora i izbornih poraza smjene stranačkog predsjednika, bez sumnje su oslabile ovu stranku.

I to je jedan dio ove priče.

Sve je počelo s “dva papka”

Drugi, što se SDS-a najviše tiče, a vrijeme je pokazalo da ni ostatak opozicije toga nije bio pošteđen, jesu takozvani politički preletači. Počelo je nakon opštih izbora 2014. godine kada je Vojin Mitrović napustio NDP Dragana Čavića, a potom se SNSD-ovoj koaliciji priklonio i Ilija Stevančević, član Partije ujedinjenih penzionera, koja je imala zajedničku listu sa Srpskom radikalnom strankom i SDS-om.

U presretnutom telefonskom razgovoru Željka Cvijanović, podsjećamo, hvalila se kako su nađena (ili bolje rečeno kupljena) dva papka neophodna za formiranje parlamentarne većine, pa je cijela afera oko trgovine mandatima i dobila naziv „Dva papka“. No njen epilog nikada javnost nije vidjela.

Bio je to uvod u eroziju u opozicionim redovima; nakon „dva papka“ njihovim stopama u narednim godinama krenuli su: Ognjen Tadić, Nenad Stevandić, Ljubo Ninkovića, Predrag Vulin, Kostadin Vasić, Nebojša Marić, Milan Tubin, Danijel Jošić, Željko Babić i Darko Mitri, Davor Šešić, Darko Banjac, Obren Petrović, Boris Jerinić, pokojni Mićo Mićić…

Unatoč tome, navodi Tanja Topić, opozicija je u djelovanju godinama primjenjivala koncept jedinstvenog nastupa na izborima.

– Istovremeno se odvijao proces udara vlasti sa frontalne strane, na pojedine dijelove nekih od opozicionih stranaka, razvijajući koncept preletača i papaka. Sve to pratila je prešutna saglasnost nadležnih institucija koje se zaklopile oči pred političkom korupcijom, služeći vladajućima, i blagosloveći kupovinu narodnih poslanika, što je s jedne strane ohrabrilo opozicione političare da se izbore za sopstveni dio političkog kolača, i pređu zvanično iz opozicionog u vladajući tabor –  zaključuje Topić.

No, jedan od težih udaraca opoziciji, ali i građanima koji su bili opoziciono raspoloženi, zadao je prelazak Dragana Čavića, najvećeg kritičara vlasti, na drugu stranu, onu koju je žestoko kritikovao. To je dovelo do definitivnog gubitka povjerenja građana u vjerodostojnost dojučerašnjih perjanica opozicije.

Pravo lice politike

Mišljenje Tanje Topić dijeli i psiholog i analitičar Srđan Puhalo. Prema njegovim riječima, najveću udarac opoziciji bila je izdaja Dragana Čavića, koji je bio najžešći opozicionar i neko ko je kao takav bio omiljen u RS-u.

– I ne samo da je izdao sve, nego što je i neprihvatljivo obrazloženje da je to uradio da bi njegova partija opstala. U konačnici, on više nema ni partiju, ali to je bila jasna poruka da je sve na podaju. I da nije važno kako građani glasaju koliko je važno ono što se dešava iza zatvorenih vrata i ko će se bolje prodati –  kaže Puhalo.

Time su, podvlači naš sugovornik, ubijeni svi ideali i to je ona tačka koja je pokazala pravo lice politike.

Ideologija u pet deka 

Od drugog dolaska na vlast 2006. godine Milorad Dodik od socijaldemokratskih vrijednosti nije zadržao ništa do imena stranke koju vodi. Tako je primat preuzeo bučni i nametljivi srpski nacionalizam, kojim glasačko tijelo mobilizira uspješno već godinama.

Iako su sve te priče o zaštiti RS-a i srpskih nacionalnih interesa puka fasada iza koje stoji ogromna kleptokratija, opozicija nikada nije uspjela da iskorači iz faze da se u kontinuitetu s Dodikom takmiči, dokazujući kako su jednako veliki patrioti. Sve to, uvjerili smo se, bilo je uzaludno trošenje energije i vremena i nije dozvoljavalo ni SDS-u ni PDP-u, a istim stopama ide i Nebojša Vukanović, da svoje političko djelovanje prilagode vremenu u kojem žive.

– Rekla bih da postoje dva bitna politička trenutka, koja su trajno opredijelila stanje opozicije u Republici Srpskoj. Jedna je strategija vlasti koja je stigmatizovala opoziciju na jedan paradoksalan način, lijepeći joj etiketu izdajničke. To je opozicione stranke zacementiralo u defanzivnoj poziciji, stalnim opravdanjima te dokazivanjem patriotizma. Dok su vladajući sarađivali sa zapadnim zvaničnicima, ili pak sa SDA, što je bilo normalno i predstavljeno u interesu entiteta. Na drugoj strani, povod za stalnu verbalnu paljbu prema opoziciji bili su i uobičajeni sastanci sa ambasadorima pojedinih država, koji su u ovdašnjoj javnosti prikazivani kao rušenje Republike Srpske. Pitanje je kako su samo naivno na ovo nasjeli, ne samo opozicioni čelnici, već i dobar dio građana – ističe Topić.

Na pitanje postoji li politički pluralizam u RS-u, Puhalo navodi da, “ako ćemo knjiški gledati, u principu imamo neke koji jesu i neke koji nisu na vlasti, i ti koji nisu hoće da dođu na vlast“.

Istina, dodaje, čak i oponiraju u nekim bitnim stvarima, kao što je izborni zakon RS i neki drug zakoni – i tu sve staje.

– S druge strane, ono što je problematično i što zbunjuje javnost je pitanje koliko se oni ideološki razlikuju, ili šta je to što jedni nude u odnosu na druge, i tu imamo problem. Odnosno ne vidimo razlike da je neko konzervativac, socijaldemokrata… jednom riječju, ne vide se te vododjelnice. Tu je također i činjenica da nema tih razlika kada je u pitanju odnos prema RS i BiH, događajima iz devedesetih godina, oni su tu jednaki i ne može se očekivati da će se drastično razlikovati po tim pitanjima – pojašnjava Puhalo.

„Žrtvovanje” za narod 

Najglasniji opozicionar u RS-u u ovom trenutku je bez sumnje Nebojša Vukanović. Ali njegovo djelovanje, navodi Puhalo, puno je buke i bijesa i teško je iza svega toga razaznati šta nudi.

Druga je Jelena Trivić, koja je nezadovoljna odnosom PDP-a nakon posljednjih opštih izbora, kao i tretmanom u stranci te nemogućnošću da i dalje gura pod tepih netrpeljivost između sebe i aktuelnog gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića, stranku napustila. Sa sobom je odvela i dio članstva. Trivić važi za jednu od najtvrđih oponentica aktuelnoj vlasti, no pitanje je koliku podršku u javnosti ima.

I ono što je jednako bitno u ideološkom smislu – ona je zagovornica najdesnije orijentirane nacionalističke politike i onom dijelu građana koji traže alternativu od takve vrste retorike nije opcija koju bi podržali.

Završni udarac opoziciji, navodi Topić, bez obzira da li je riječ o spinu, ili stvarnom partnerstvu između aktuelne vlasti u RS-u i aktuelnog gradonačelnika Banjaluke, upravo jeste to razumijevanje, tobožnje “žrtvovanje” za dobrobit građana i iznevjeravanje svih onih principa i vrijednosti na čijim krilima je Stanivuković pobijedio u Banjaluci.

– Opozicione stranke su u nekoliko navrata obećavale i predvodile građane na protestima koji su trebali da traju dok se ne ispune njihovi zahtjevi. Protesti su bili kratkog daha, baš kao i podrška Jeleni Trivić u njenoj borbi dokazivanja izbornih prevara i malverzacija. U međuvremenu su neki od kritičara javnog RTV servisa postali glavne zvijezde tog servisa, a samim tim i njihova oštrica kritike je nestala. Oni koji su ostali glasni u redovima opozicije su usamljeni, iznevjereni od dojučerašnjih saboraca, koji su otišli linijom manjeg otpora, pa prešli u vlast. Zbog njih su građani izgubili povjerenje u političare, simbioze se praštaju zarad viših nacionalnih (uglavnom tajkunskih) interesa, pa je politički pluralizam (pitanje je u kojoj mjeri ga je uopšte i bilo) u stalnom odumiranju – zaključuje Tanja Topić.

(Valter portal)