Makarka Antonija doživjela tri prometne, pala s kuće, pretrpjela višestruke prijelome i onda junački prevalila Camino!
Makarka Antonija Glavina Srzić nedavno se vratila iz Španjolske gdje je prevalila 850 kilometara dug Put sv. Jakova, poznatiji kao Camino de Santiago.
Usprkos mnogim okolnostima koje joj, najblaže rečeno, nisu išle na ruku, nije odustala od putovanja, a video isječke koje je, zbog svoje obitelji, stavljala kao statuse na whatsappu, pratilo je stotine ljudi.
– Već godinama planiram ovo hodočašće, no uvijek bi me nešto spriječilo u naumu. Čvrsto vjerujući da nikakva viša sila neće osujetiti moj plan, čvrsto sam odlučila krenuti 2. travnja jer je na taj dan umro sv. Ivan Pavao, moj omiljeni svetac. Međutim, na Badnjak sam, postavljajući ukrasne svjećice, pala s balkona kuće. Dočekala sam se na željeznu ogradu te slomila dva rebra, a pukao mi je i biceps desne ruke.
Kako sam u to vrijeme imala bronhitis, kašalj je izazivao nesnosnu bol. Mater i sestre su mislile da ću odgoditi putovanje, suprug i djeca su znali da me ništa neće odvratiti od nauma, a ja sam šutjela do kraja ožujka i tada rekla materi da idem.
– Potribnije su ti toplice, tribaš se odmorit, a ne umarat! – pokušala je mater logičnim uvjeravanjima, govori Antonija, pa nadodaje:
– Već sam pješačila u Međugorje i Sinj, a i inače dosta hodam, pa kad uvjeravanja nisu pomagala, mater je pitala mogu li othodat cijeli put u tjedan dana, smije se naša sugovornica.
Pelegrino joj je bio Marin Gojak, pripadnik HGSS-a.
BEZ SMJEŠTAJA
– Počelo je gadno jer smo već prvu noć ostali bez smještaja. Sletjeli smo u Toulouse u 23 sata, a slobodne sobe ni za lijek. Ništa ne radi, niko ne govori ili ne želi govoriti engleski, pa smo tu prvu večer spavali na kolodvoru. Točnije, ja oka nisam sklopila. U narednih trideset dana ukupno sam spavala desetak sati. Naredno jutro smo autobusom došli do Saint-Jeana, prijavili rutu u agenciji gdje su nam dali potrebne informacije i papire prenoćišta, rekli nam koju aplikaciju da ukucamo i upozorili nas na važnost rezervacije unaprijed.
Čuli smo prethodno da su mnoga vrata otvorena čak i onima koji nemaju novaca jer mnoga prenoćišta funkcioniraju po sistemu donacija. U praksi je, naravno, drugačije, opisuje Antonija, napominjući kako su se spremali pregaziti Pireneje i trebala im je soba, koju opet – nisu mogli naći.
– Umorni nakon puta, sve što smo željeli su tuš i krevet. Našli smo jedino smještaj u hotelu i na to spiskali 170 eura. Moj ruksak je težio 13 kilograma, a Marinov nešto više. Od Korejke Lee saznali smo da postoji taksi koji za šest eura stvari prebacuje s destinacije na destinaciju, no za to je trebalo sve unaprijed organizirati jer morate biti sigurni da ćete uspjeti stići do planirane destinacije. Od trećeg dana nadalje, najvažnije je bilo organizirati stvari, smještaj i taksi, za što je bilo potrebno oko sat vremena jer nitko ne govori engleski ni u Španjolskoj. Sa šest kilograma na leđima, hodati je kudikamo lakše…
I nakon početnih problema nije opet sve klizilo kao kroz maslo. Dapače…
– Najveća dnevna kilometraža bila nam je 41 kilometar, a u prosjeku smo radili nešto više od 30 kilometara. Na početku su bile strašne vrućine, nigdje oblačka ni stabla, pa smo stavljali glavu pod kanelu da bi izdržali. Molila sam da se vrijeme promijeni i nakon pola sata Marin je primijetio oblake u daljini. Kao iskusan planinar i znalac, zastao je i rekao da oblačim sve na sebe!
– Za minut će polit!, rekao je. Nismo se dobro ni navukli, a krenula je tuča, krupa i vjetar. Sa 40 stupnjeva do minusa u nepunu minutu. Jedva smo vidjeli metar ispred sebe. Kad smo stigli do odredišta, Marin je samo rekao – pazi za šta moliš! Moj pelegrino slabo podnosi vrućine pa smo svako jutro ustajali u četiri sata da bi veći dio puta hodali po mraku i prije sparine.
OZEBLINE NA RUKAMA
Prva dva tjedna nisam imala značajnijih problema, no tad su razlike u noćnoj i dnevnoj temperaturi bile po trideset stupnjeva, pa je znalo biti oko nule kad bi krenuli. Počele su mi se na rukama stvarati ranice koje su se zatim pretvorile u grozne ozebline, a u Makarsku sam došla s potpuno crnim rukama. Na rukama sam mjesec dana držala pamučne rukavice jer su se ljudi zgražali, govori uporna Antonija kojoj su otprilike u isto vrijeme počele oticati i noge, pa je ispričala Marinu za tri prometne nesreće koje su rezultirale brojnim lomovima zbog kojih je bila šest tjedana nepokretna.
– Rekla sam mu i za trombozu u koljenu, koju sam izliječila, ali posljedice su ostale, a oteknuće je jedna od njih. Počeo se hvatati za glavu i ponavljati: “A s kim ja idem na put!” Prešutila sam mu još neke sitnice poput one da nemam štitnjaču, smije se naša sugovornica nesalomljivog duha.
Da stvar bude još teža, na putu je uganula i nogu prelazeći preko potoka.
– Nateklo je sve od stopala do koljena i Marin je inzistirao da se prebacim taksijem do odredišta. Nisam htjela pa sam žustro krenula naprijed. On je zastao jer se pokraj njega zaustavio neki auto. Kratko je razgovarao s njima i pozvao me da dođem. Pomislila sam da su ljudi u nevolji i da treba pogurati auto, a kad sam došla, kaže meni Marin – ulazi unutra! Imaš pet kilometara do sela!
Naravno da nisam ušla, pa smo se narednih pet kilometara svađali.
Srećom, u selu joj je vlasnik prenoćišta donio hladne obloge, a molitva je, kaže nam, smanjila bol jer je za nogu molila cijela garda molitelja. I Marin i Antonija su gotovo cijelim putem molili – za one kojima je pomoć potrebna.
– Izmolili smo na tisuće krunica za sve one koji su nam se preporučili znajući da smo na putu. Iz Makarske sam ponijela tridesetak kamenčića i bilo mi je važno da se oporavim jer nas je naredni dan čekao uspon od 1400 metara do križa Svetog Jakova (Cruz de Ferro).
Nisam znala nijednu molitvu sv. Jakovu, niti se kod nas taj svetac posebno slavi, no, po mom mišljenju, Camino je do tog križa koji se nalazi između Astorge i Ponferrade, a ostalo je pješačenje. Kad gledam retrospektivno, za mene je cijelo hodočašće zapravo bilo Put s Marijom. Njoj sam se najviše utjecala i kad sam vidjela da je noga bila relativno dobro, naredno jutro sam u sebi rekla – Marija, idemo! Letjela sam uzbrdo, no što sam bila bliže vrhu, ruksak na mojim leđima je postajao sve teži i teži od problema koje sam nosila, kako tuđih tako i svojih. Kad smo se popeli na vrh i ugledali brda kamenčića, zanijemila sam. Bila sam u svim svetištima: od Izraela, Lourdesa do Međugorja, ali nigdje nisam osjetila što sam osjetila tada. Kleknula sam i počela plakati. Do mene su stajali muž i žena i sve to gledali nakon čega je žena rekla: “Čula sam tvoju bol! Nemoj se brinuti! Bog te voli!”
VRIJEDILO SVAKE MUKE
Nakon što smo predali sve svoje molitve i nakane na tom brdu, više nismo mogli moliti. Osjećali smo samo mir i zahvalnost, prisjeća se.
– U gradovima i naseljima nigdje nije bilo ljudi, samo smo u Burgosu imali dojam da smo uistinu u nekom gradu. Umarala su nas pješačenja kroz predgrađa od pet i više kilometara. Put se računa od table do table pa zapravo nismo prešli 850 kilometara nego, ukupno gledajući, 950.
I na koncu, govori nam kakav je osjećaj bio doći u Santiago.
– Bilo nam je drago, ali istovremeno i krivo što je gotovo. Ja sam za vrijeme cijelog puta bila nedostupna na mobitel, samo bih stavila kratki video, a Marin je snimao i objavljivao. Počeli smo dobivati poruke od poznatih i nepoznatih ljudi kako im je žao što je putovanje završilo jer su nas pratili svaki dan. Putovanje je vrijedilo svake proživljene muke! Kažu da postoje tri vrste hodočašća. Ako želite upoznati Papu, idite u Rim. Ako želite spoznati lsusa, otiđite u lzrael, a ako želite upoznati sebe, otiđite na Camino!, poručuje Antonija.
Objava Makarka Antonija doživjela tri prometne, pala s kuće, pretrpjela višestruke prijelome i onda junački prevalila Camino! pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.