Sv.
Franjo
je
u
svemu
htio
biti
sličan
Kristu,
pa
je,
prateći
njegov
trag,
hodao
svijetom.
Nije
se
želio
zatvoriti
u
zidove
samostana.
Naprotiv,
izrekom:
„Cijeli
svijet
je
moj
samostan“,
Franjo
se
odriče
sigurnosti,
odbacuje
svaki
strah
te
u
sili
i
snazi
Duha
Svetoga,
čijem
vodstvu
se
sasvim
predaje,
postaje
glasnik
Radosne
vijesti.
Nije
bježao
od
svijeta,
niti
se
ograničavao
predrasudama
prema
nevjernicima,
grješnima
ili
onima
drugih
religija.

Franjo
kreće
na
putovanje.
Kao
Kristov
vitez,
neustrašivo
zalazi
među
nevjernike.
No,
iako
je
zalazio
duboko
u
svijet,
nije
bio
od
ovoga
svijeta.
Ispred
njegovih
očiju
je
konačan
cilj
nebo
–
susret
s
Kristom.
Svoje
tijelo,
riječi
i
djela
sasvim
je
stavio
u
službu
Božje
slave.
Razgovarao
je
s
vitezovima,
dolazio
gubavcima…Tragao
je,
znatiželjno
lutao
svijetom,
neprestano
tražio
Krista,
Boga
koji
je
i
danas
živ,
osobito
prisutan
na
rubovima
svijeta,
u
bolesnima,
slabima,
odbačenima…
Sv.
Bonaventura
za
Franju
kaže:
„Blagost
mu
bijaše
urođena,
a
nadodana
ljubav
Kristova
ju
je
udvostručila.
Zato
mu
se
srce
upravo
rastapalo
prema
siromašnima
i
bolesnima.

Kao
što
je
Krist
slao
učenike
i
Franjo
šalje
svoju
braću,
dvojicu
po
dvojicu,
u
svijet.
Sv.
Bonaventura
piše:
„Pođite
–
rekao
bi
–
jer
su
mala
braća
u
ovo
posljednje
vrijeme
posuđena
svijetu
da
bi
izabrani
među
njima
ispunili
ono
zbog
čega
će
ih
Sudac
pohvaliti,
kada
budu
čuli
onu
nadasve
slatku
riječ:
„Što
god
učiniste
jednom
od
najmanje
braće,
meni
učiniste“.

Bosanski
franjevci
su
uglavnom
vezani
za
svoju
matičnu
provinciju
Bosnu
Srebrenu
na
čijem
području
velika
većina
živi
i
djeluje.
Međutim,
još
od
osnutka
naše
franjevačke
obitelji
sve
do
danas,
bilo
je
i
ima
franjevaca
naše
zajednice
koji
su,
slijedeći
naputak
sv.
Franje
Asiškoga
da
je
cijeli
svijet
naš
samostan,
kao
studenti,
redovnici,
svećenici,
dušobrižnici,
misionari,
djelovali
i
djeluju
izvan
provincijskih
granica.

Danas
su
brojna
braća
Provincije
sv.
Križa
Bosne
Srebrene
raspršena
po
cijelom
svijetu,
gdje
na
različite
načine
žive
svoje
redovništvo
i
svećeništvo
služeći
Božjem
narodu
kojem
su
poslani.
(bosnasrebrena.ba)

U
nastavku
upoznajte
samo
neke
od
mnogih
misionara
Bosne
Srebrene:

FRA
VJEKO
ĆURIĆ

Rodio
se
u
Lupoglavu,
mjestu
u
župi
Osova,
26.
travnja
1957.
godine.
U
rodnom
kraju
stekao
je
osnovno
obrazovanje
nakon
čega
je
upisao
Franjevačku
klasičnu
gimnaziju
u
Visokom,
gdje
je
proveo
i
godinu
novicijata.
Nakon
studija
na
Franjevačkoj
teologiji
u
Sarajevu
i
svećeničkog
ređenja
1982.
godine
otputovao
je
u
Francusku,
kako
bi
učio
jezik
i
pripremio
se
za
misijsku
djelatnost.
Već
sljedeće
godine
otišao
je
u
Ruandu
u
mjesto
Kivumu,
nastojeći
naučiti
mjesne
običaje
i
plemenske
jezike.
Htio
je
pomoći
lokalnom
stanovništvu
u
duhovnim
i
materijalnim
potrebama
izgradivši
školu,
ambulantu,
vodovod
i
silose.
Na
području
Ruande
1994.
počeo
je
rat
između
pripadnika
plemena
Hutu
i
Tutsi.
Gotovo
svi
svećenici
misionari
u
strahu
su
napustili
zemlju,
a
fra
Vjeko
je
odlučio
ostati.
Skupljao
je
i
dovozio
pomoć
u
hrani
iz
Burundija,
pomažući
pripadnicima
oba
zaraćena
plemena.
Nakon
rata
organizirao
je
popravke
razorenih
kuća
te
uspio
popraviti
i
sagraditi
oko
14
000
kuća.
Više
puta
za
vrijeme
i
nakon
rata
razbojnici
su
ga
napadali
želeći
ga
usmrtiti.
Posljednji
napad
nije
preživio;
31.
siječnja
1998.
ubijen
je
u
Kigaliju.
Pokopan
je
u
župnoj
crk­vi
u
Kivumuu,
koju
je
sagradio
s
vjernicima.
Dan
nakon
njegove
smrti
papa
Ivan
Pavao
II.
spomenuo
ga
je
u
govoru
na
Trgu
sv.
Petra
rekavši:
„Fra
Vjeko
je
još
jedna
žrtva
dodana
dugom
nizu
misionara
koji
su
svoju
ljubav
prema
Kristu
i
afričkim
narodima
potvrdili
žrtvujući
vlastiti
život.”

FRA
LOVRO
GAVRAN

Rodio
se
u
Velikom
Prnjavoru
u
župi
Foča
18.
veljače
1954.
godine.
Osnovnu
školu
završio
je
u
Foči
i
na
Ceru
nakon
čega
je
upisao
Franjevačku
klasičnu
gimnaziju
u
Visokom.
Filozofsko-teološki
studij
pohađao
je
u
Sarajevu
i
Ljubljani.
Za
svećenika
je
zaređen
1981.
godine
u
Đakovici
na
Kosovu.
Nakon
ređenja
ostao
je
u
Đakovici
vršeći
službe
župnog
vikara,
župnika
i
gvardijana.
Od
1991.
do
1995.
bio
je
vicedelegat
Franjevačkog
reda
za
Albansku
provinciju,
nakon
čega
je
službovao
kao
župnik
u
četirima
albanskim
župama.
Fra
Lovro
je
tijekom
pet
godina
bio
i
predavač
dogmatike
na
Katehetskom
institutu
u
Skadru.
Godine
2001.
vratio
se
na
Kosovo,
služeći
u
Đakovici
kao
župni
i
samostanski
vikar.
Odatle
je
pastorizirao
i
župe
Raja
i
Fierza.
Od
2006.
do
2009.
bio
je
član
Uprave
provincije
Bosne
Srebrene
da
bi
na
provincijskom
kapitulu
2009.
godine
bio
izabran
za
provincijalnog
ministra.
Službu
provincijala
vršio
je
do
2016.
godine
kada
se,
po
vlastitoj
želji
vraća
u
Đakovicu
(Kosovo).

FRA
MARKO
BANDULAVIĆ rođen
je
u
Donjem
Vakufu
krajem
16.
stoljeća.
O
njegovu
djetinjstvu
i
školovanju
malo
se
što
zna,
ali
se
može
pretpostaviti
da
je
osnovno
obrazovanje
stekao
u
nekom
od
franjevačkih
samostana
u
Bosni.
Filozofsko-teološki
studij
završio
je
u
Italiji.
Godine
1626.
počelo
je
njegovo
misionarsko
djelovanje
–
otišao
je
u
Vlašku
i
Moldavsku,
a
organizirao
je
misijski
rad
franjevaca
u
Krašovu,
Lipi,
Temišvaru
i
Karanšebešu.
Njegovo
poslanje
bilo
je
posebno
izraženo
u
gradnji
crkava
i
škola.
Izgarao
je
od
želje
za
sjedinjenjem
crkava
i
ulagao
je
velik
trud
da
se
to
dogodi.
Uspjesi
misionarskog
djelovanja
doprinijeli
su
odluci
Svete
Stolice
da
ga
imenuje
naslovnim
nadbiskupom
Preslavske
nadbiskupije
i
upraviteljem
moldavskim.
Zaređen
je
za
biskupa
u
Kreševu
21.
kolovoza
1644.
Bio
je
izuzetno
naobražen
čovjek,
oboružan
znanjem
i
voljom
da
svoj
život
posveti
pastoralnom
i
misijskom
radu
u
tuđini.
Zbog
časnog
vršenja
poslanja
bio
je
vrlo
cijenjen
u
narodu.
Pretpostavlja
se
da
je
umro
u
Bacau
1655.
godine
gdje
je
i
pokopan
daleko
od
svoje
domovine.

FRA
PERO
VREBAC

Rođen
je
27.
siječnja
1952.
u
Travniku.
Nakon
osnovnog
obrazovanja
stečenog
u
Staroj
Biloj,
pohađao
je
Franjevačku
klasičnu
gimnaziju
i
novicijat
u
Visokom
te
filozofsko-teološki
studij
u
Sarajevu.
Za
svećenika
je
zaređen
1981.
godine
u
Sarajevu.
Pastoralno
je
djelovao
kao
župni
vikar
na
Petrićevcu
i
Zenici
nakon
čega
je
otišao
u
misije
u
Afriku.
U
Ruandi
je
tijekom
pet
godina
obnašao
službu
meštra
postulanata
i
novaka.
Fra
Pero
je
zatim
djelovao
pet
godina
u
Ugandi
i
tri
godine
u
Keniji,
gdje
je
bio
zadužen
i
za
formaciju
mladih
franjevaca
u
novicijatu
i
bogosloviji.
U
međuvremenu
je
u
Rimu
na
Antonianumu
postigao
licencijat
iz
duhovne
teologije,
a
magistrirao
je
2004.
iz
franjevačkih
studija
na
Sveučilištu
svetog
Bonaventure
u
New
Yorku.
Bio
je
koordinator
programa
Franjevačke
misijske
priprave
u
Bruxellesu
od
2004.
do
2007.,
nakon
čega
se
vratio
u
domovinu.
Dugogodišnji
afrički
misionar
fra
Pero
sada
je
u
franjevačkom
samostanu
u
Gučoj
Gori.

FRA
LOVRO
MIHAČEVIĆ

Rođen
je
u
Kreševu
23.
srpnja
1856.
godine.
Osnovno
obrazovanje
stekao
je
u
Kreševu
nakon
čega
je
upisao
gimnaziju,
koju
je
pohađao
u
Sarajevu
i
u
rodnom
mjestu,
a
u
Kreševu
je
proveo
i
godinu
novicijata.
Teologiju
je
studirao
u
Đakovu
i
Ostrogonu,
a
za
svećenika
je
zaređen
1880.
Pastoralno
je
djelovao
u
Osovi,
Kreševu,
Novom
Šeheru
te
Podhumu
kod
Konjica.
Svoje
misionarsko
djelovanje
započeo
je
u
Albaniji
1883.,
vršeći
službu
učitelja
mladeži
u
probandatu,
a
kasnije
je
postao
župnik
i
ravnatelj
Franjevačkog
kolegija
u
Troshanu.
Predavao
je
latinski,
talijanski
i
albanski
jezik.
Generalni
ministar
Franjevačkog
reda
postavio
ga
je
1906.
za
provincijala
obnovljene
Albanske
provincije,
a
nakon
nekoliko
godina
izabran
je
i
za
provincijala
Bosne
Srebrene.
Fra
Lovro
se
bavio
i
književnošću.
Objavio
je
nekoliko
djela
asketsko-pastoralnog
i
povijesnog
sadržaja
među
kojima
su Liber
sapientiae, Po
Albaniji:
dojmovi
s
puta te Crtice
iz
albanske
povijesti.
Odlikovao
se
marljivim
zalaganjem,
uzornim
redovničkim
životom
i
širokom
naobrazbom.
Umro
je
u
Kreševu
25.
svibnja
1920.
godine.

FRA
IVICA
PERIĆ

Rođen
je
1.
siječnja
1960.
u
selu
Čubren
u
župi
Lepenica
kod
Kiseljaka.
Osnovno
obrazovanje
stekao
je
u
Lepenici.
Završivši
srednju
trgovačku
školu
u
Kiseljaku,
upisao
je
Ekonomski
fakultet
u
Sarajevu.
Studij
je
napustio
1981.
na
trećoj
godini,
sa
željom
da
postane
bosanski
franjevac.
Godinu
novicijata
proveo
je
u
Visokom,
a
filozofsko-teološki
studij
završio
je
u
Sarajevu.
Za
svećenika
je
zaređen
29.
lipnja
1988.
godine,
a
dvije
godine
kasnije
odazvao
se
misionarskom
pozivu
i
otišao
u
Ugandu,
gdje
je
tijekom
13
godina
pastoralno
djelovao
u
župama
Kashekuro
i
Rushooku.
Iz
Ugande
2003.
godine
odlazi
u
Ruandu,
u
župu
Kivumu
gdje
je
svojevremeno
djelovao
i
fra
Vjeko
Ćurić.
Tamo
je
vršio
službe
župnika
i
gvardijana
u
župi
s
preko
20
000
vjernika.
Fra
Ivica
je
uz
to
ravnatelj
Centra Otac
Vjeko koji
je
osnovan
1999.
i
tehničke
škole
koju
pohađa
oko
500
đaka
kojima
je
svakodnevno
uz
nastavu
osiguran
jedan
topli
obrok,
a
mnogima
je
i
jedini
u
danu.
Uz
školu,
izgrađen
je
i
internat
u
kojem
stanuje
oko
150
đaka.
Sada
živi
i
radi
u
Zambiji.

FRA
AUGUSTIN
AUGUSTINOVIĆ

Rođen
je
20.
ožujka
1917.
godine
u
Gornjoj
Skakavi
u
župi
Dubrave
kraj
Brčkog.
Stekavši
osnovno
obrazovanje
u
rodnom
mjestu
upisuje
sjemenište
i
gimnaziju
u
Visokom.
Godinu
novicijata
proveo
na
Gorici
u
Livnu,
a
studij
je
pohađao
u
Zagrebu
i
Sarajevu.
Svećenikom
postaje
1941.
godine
nakon
čega
ga
je
Uprava
Bosne
Srebrene
poslala
na
studij
biblike
u
Rim
i
Jeruzalem,
a
1947.
postigao
je
doktorat.
Na
Franjevačkom
biblijskom
institutu
u
Jeruzalemu
predavao
je
do
1952.,
kad
je
otkrio
misionarski
poziv
i
odlučio
poći
u
Venezuelu.
Ondje
je
40
godina
djelovao
kao
župnik
u
Capayi,
Caucagui
i
Carrizalu.
Ubraja
se
među
najplodnije
spisatelje
Bosne
Srebrene.
Napisao
je
dvadesetak
teoloških
djela
na
španjolskom
jeziku,
od
kojih
su
na
hrvatski
prevedena
samo
tri: Povijest
Isusova, Od
obale
do
obale i Priče
iz
doline.
Posljednje
dvije
godine
života
strpljivo
je
podnosio
teške
bolesti.
Umro
je
na
glasu
svetosti
u
Carrizalu
24.
srpnja
1998.
godine.
Vjernici
se
utječu
njegovu
zagovoru
u
životnim
nevoljama.
Svake
se
godine
posebno
obilježava
obljetnica
njegove
smrti.
Na
petu
obljetnicu
smrti
2003.
godine
mjesni
biskup
pokrenuo
je
službeni
proces
za
njegovo
proglašenje
blaženim.
Tom
prigodom
otvoren
je
fra
Augustinov
grob
i
tijelo
mu
je
preneseno
u
crk­vu
svetog
Ivana
Krstitelja
u
Carrizalu,
a
otvoren
je
i
mali
muzej
s
njegovim
osobnim
stvarima.

FRA
ANĐELKO
KAMENČIĆ

Rođen
je
31.
listopada
1943.
godine
u
Jelaškama.
Osnovnu
školu
pohađao
je
u
Stojčićima,
Carevoj
Ćupriji
i
Varešu,
a
nakon
toga
je
upisao
Franjevačku
klasičnu
gimnaziju
u
Visokom.
Godinu
novicijata
proveo
je
u
Kraljevoj
Sutjesci,
a
bogosloviju
u
Sarajevu.
Za
svećenika
je
zaređen
1967.,
a
potom
je
otišao
u
kosovsku
Đakovicu,
gdje
je
započeo
pastoralno
djelovanje.
Uz
neznatan
prekid,
na
Kosovu
je
djelovao
punih
26
godina,
obnašajući
službe
župnog
vikara,
župnika
i
gvardijana.
Ovaj
bosanski
misionar
1995.
godine
otišao
je
u
Albaniju
i
ondje
kao
župnik
djelovao
17
godina:
9
u
Bajzi
i
8
u
Lacu.
Fra
Anđelko
je
tri
godine
bio
i
član
Uprave
Albanske
franjevačke
provincije.
Od
2009.
do
2012.
bio
je
župni
vikar
u
Lacu
odakle
je
pastorizirao
i
župu
Debbinisht.
U
tom
vremenu
preveo
je
na
albanski
jezik
knjigu Mandaljena
pobjednica Velimira
Deželića
Starijeg.
Fra
Anđelkov
život
obilježen
je
i
graditeljskom
djelatnoš­ću.
Vodio
je
gradnju
nekoliko
sakralnih
objekata
na
Kosovu
i
u
Albaniji.
Od
2012.
bio
je
župnikom
u
Cetinju
u
Crnoj
Gori,
uz
obnašanje
službe
duhovnika
sestara
Franjevki
od
Bezgrešnog
začeća.
Za
to
vrijeme
objavljuje
autobiografiju
na
hrvatskom
i
albanskom
jeziku Život
i
uspomene.
Preveo
je
s
albanskog
jezika
na
hrvatski
knjigu
fra
Zefa
Pllumija Živi
samo
da
ispričaš.
Iznenada
je
preminuo
27.
kolovoza
2014.
godine
u
Cetinju,
a
pokopan
je
na
groblju
Trgoviš­će
u
Kraljevoj
Sutjesci.
Fra
Anđelko
je
bosanski
franjevac
s
najduljim
misionarskim
djelovanjem:
pune
43
godine.

FRA
RAFAEL
LIPOVAC

Rođen
je
13.
ožujka
1925.
godine
u
Budžaku
u
banjolučkoj
župi
Petrićevac.
Na
krštenju
je
dobio
ime
Franjo.
Osnovnu
školu
pohađao
je
u
rodnom
mjestu,
u
samostanu
Klanjateljica
Krvi
Kristove
te
u
trapističkom
samostanu Marija
Zvijezda.
U
Visokom
je
pohađao
Franjevačku
klasičnu
gimnaziju,
a
godinu
novicijata
proveo
je
u
Kraljevoj
Sutjesci.
Studij
bogoslovije
nastavio
je
u
Sarajevu,
a
1949.
zaređen
je
za
svećenika.
Pastoralno
je
djelovao
u
samostanima
i
župama
na
Petrićevcu,
Plehanu,
u
Kraljevoj
Sutjesci,
Bihaću,
Beogradu,
Barlovcima
i
Sanskom
Mostu.
Službu
prvog
meštra
novaka
obavljao
je
od
1961.
do
1964.
u
Kraljevoj
Sutjesci.
U
55.
godini
života
odlučio
je
poći
u
misije
u
Obalu
Bjelokosti
,
gdje
je
djelovao
od
1980.
do
1998.
Za
to
vrijeme
vršio
je
službe
župnika
i
župnog
vikara
u
Abidjanu
te
službe
kancelara
i
arhivara
u
biskupiji
Grand
Bassamo.
Po
povratku
u
domovinu
postaje
duhovnikom
franjevačkih
bogoslova
te
kasnije
ispovjednikom
u
Lateranskoj
bazilici.
Preminuo
je
na
blagdan
Uzvišenja
sv.
Križa
14.
rujna
2015.
Napisao
je
desetak
knjiga
i
drugih
publikacija
objavljenih
na
hrvatskom
i
francuskom
jeziku,
među
kojima
su
tri
s
tematikom
afričkih
misija: U
afričkim
misijama, Moj
dnevnik
iz
afričkih misija tePrepiska
iz
afričkih
misija.

FRA
MIRO
BABIĆ

Rođen
je
25.
veljače
1975.
u
Bugojnu.
Osnovno
obrazovanje
stekao
je
u
rodnom
mjestu,
a
nakon
toga
upisuje
Franjevačku
klasičnu
gimnaziju
u
Visokom.
Spletom
ratnih
okolnosti,
godinu
novicijata
proveo
je
u
Italiji,
a
filozofsko-teološki
studij
pohađao
je
u
Samoboru
i
Sarajevu.
Za
svećenika
je
zaređen
2002.
godine.
Pastoralno
je
djelovao
kao
župni
vikar
u
Vidošima
kod
Livna.
Budući
da
je
od
bogoslovskih
dana
osjećao
misionarski
žar,
otišao
je
na
pripreme
za
misije
u
Irsku
i
Bruxelles,
da
bi
početkom
2005.
otišao
u
Ugandu.
Nakon
dvije
godine
djelovanja
u
Ugandi,
prelazi
u
središnju
Keniju
u
selo
Subuki
gdje
i
danas
djeluje.
U
Subukiju
s
još
jednim
svećenikom
skrbi
za
prostranu
misiju
s
čak
16
područnih
crkava.
Uz
pastoralni
rad,
fra
Miro
se
posebno
posvetio
odgoju
i
obrazovanju
djece
i
mladih
koji
žive
u
vrlo
teškim
uvjetima.
Vodi
sirotište
za
bolesnu
i
odbačenu
djecu
pod
nazivom Mali
dom,
Srednju
školu Sv.
Franjo te
zdravstveni
centar.
Marljivi
bosanski
misionar
fra
Miro
trenutno
obnaša
i
službu
gvardijana
samostana
u
Subukiju
te
definitora
tamošnje
franjevačke
provincije.

FRA
TOMO
ANĐIĆ

Franjevac
je
Bosne
Srebrene
rođen
22.
studenog
1957.
u
mjestu
Laništa
u
župi
Ulice.
Nakon
stečene
osnovne
i
srednje
naobrazbe
primljen
je
u
Franjevački
red,
a
godinu
novicijata
provodi
u
Visokom.
Filozofski-teološki
studij
pohađao
je
u
Sarajevu.
Za
svećenika
je
zaređen
svećenika
1984.
i
namješten
za
župnog
vikara
u
Varešu.
Budući
da
je
osjećao
misionarski
žar,
odlučuje
se
na
misijsku
pripravu
i
odlazak
u
Afriku.
Najprije
1986.
godine
odlazi
u
Ugandu,
gdje
je
ostao
šest
godina,
obnašajući
i
službu
definitora.
Svoje
misionarsko
poslanje
nastavio
je
u
Zambiji
i
državi
Malawi.
Osim
aktivnog
pastoralnog
služenja
afričkom
narodu,
fra
Tomo
je
djelovao
i
karitativno
te
kao
odgojitelj
franjevaca
s
privremenim
zavjetima.
Nakon
15-godišnjeg
misionarskog
iskustva
vratio
se
u
domovinu
i
obnašao
službu
samostanskog
i
župnog
vikara
u
Tuzli,
odakle
je
premješten
za
župnika
u
zagrebačkoj
župi
Sesvetska
Sopnica,
a
zatim
i
za
gvardijana
franjevačkog
samostana
u
Podsusedu.
Od
2012.
godine
djeluje
u
Bruxellesu
kao
član
tima
za
pripravu
franjevaca
misionara
te
vodi
Hrvatsku
katoličku
misiju.

FRA
ILIJA
KOVAČEVIĆ

Rođen
je
3.
ožujka
1957.
godine
u
mjestu
Kovačevci
u
župi
Plehan.
Nakon
stečenog
osnovnog
obrazovanja
u
rodnom
kraju
upisao
je
Franjevačku
klasičnu
gimnaziju
u
Visokom,
a
ondje
je
proveo
i
godinu
novicijata.
Filozofsko-teološki
studij
pohađao
je
na
Franjevačkoj
teologiji
u
Sarajevu.
Nakon
svećeničkog
ređenja
29.
lipnja
1982.
otišao
je
na
Kosovo
u
župu
Đakovica,
gdje
je
obnašao
službu
župnog
vikara
u
trajanju
od
šest
godina.
Nakratko
se
vraća
u
domovinu,
namješten
u
župi
Gornja
Dubica
kod
Odžaka.
Svoje
misionarsko
djelovanje
nastavio
je
1989.,
kad
je
iznova
otišao
na
Kosovo.
Ondje
ostaje
još
20
godina,
obnašajući
službe
župnog
vikara,
župnika
i
gvardijana
u
Đakovici.
Fra
Ilija
je
s
malobrojnim
kosovskim
katolicima
dijelio
mnoge
lijepe
trenutke,
ali
i
vremena
nemira
i
rata.
Od
2009.
godine
boravio
je
u
franjevačkom
samostanu
na
Plehanu
na
službi
samostanskog
vikara
i
zatim
gvardijana.
Na
posljednjim
provincijskim
promjenama
fra
Ilija
je
namješten
u
župu
Đakovica
(Kosovo).

(Godišnjak
Kalendar
sv.
Ante
2017)