Domaći ljubitelji filma i sporta u iščekivanju su premijere igranog filma o Draženu Petroviću “Nešto je jače od mene”, i to u godini u kojoj bi, da je živ, jedan od najvećih hrvatskih sportaša proslavio 60. rođendan. A u to će se ime u zagrebačkoj Areni 5. rujna odigrati memorijalna utakmica između Hrvatske i selekcije ponajboljih euroligaških igrača. A s obzirom na najavljene goste bit će to veliki organizacijski izazov baš kao što je bio velik i izazov snimiti igrani film o košarkaškom Mozartu. A tog velikog izazova prihvatio se dvojac iz produkcijske kuće Kinoteka Ljubo Zdjelarević i Ivor Šiber, koji su za redatelja angažirali Danila Šerbedžiju (53).

Projekt počeo 2017.

A iskusni filmaš ujedno je i istinski košarkaški fan koji je još kao klinac upijao poteze Dražena Petrovića i ne sanjajući da će jednog dana baš njemu biti povjereno da o svom idolu režira igrani film. Lik košarkaškoga Mozarta utjelovio je pak Domagoj Nižić, mladi glumac rođen u Zagrebu, podrijetlom iz ljubuškog sela Lisice. Nižić kaže kako je uvijek dolazio u Hercegovinu jer mu tu pripadaju glava i srce.

– Mi smo ovaj projekt počeli 2017., četiri godine prije no što nam se Danilo priključio – počinje priču Ljubo Zdjelarević, jedan od dvojice producenata. – Mama Petrović odradila je lavovski posao. Mi smo se bojali jer Petrovići su pregovarali o mogućoj seriji s jednom američkom produkcijom, što je nama bilo nedostižno, no Biserka je to odbila.

Ljubo nam je ispričao i nešto doista fascinantno.

– Imat ćemo 7800 sati rada na vizualnim efektima. Čak 15 ljudi brisalo je komadiće sadašnjosti, recimo PVC prozore na staroj zgradi u Šibeniku ili pak parkirališna mjesta. Primjerice, imamo jedan kadar Šibenika s tvrđave Barone, total starog grada, i tu smo morali provjeriti koliko je PVC prozora primjetno. Morali smo brisati ogroman šoping-centar, koji je sada oko Meadowlands Arene u New Jerseyu. Zapravo, s te strane gledano, ovo je idealno vrijeme da se napravi film o Draženu jer u neko drugo vrijeme, bez ovakvih kompjutorskih mogućnosti u obradi filma, možda bi snimanje ovakvog filma za nas bilo odveć skupo otkriva nam.

Nakon uspjeha s filmom “ZG80”, najboljeg hrvatskog filma 2016, Zdjelarević i Šiber kazali su si da bi bilo zanimljivo složiti nešto o Draženu Petroviću, kojeg su obojica obožavali.

– Nismo tada imali obrise bi li to bila serija ili samo film. Mamu Petrović prvi put kontaktirao sam 2016. da bih joj izložio našu ideju – prisjeća se Zdjelarević.

Nakon Biserkina pristanka prvi korak bio je angažman scenarista.

– Angažirali smo Ivana Turkovića Krnjaka, scenarista s Akademije dramskih umjetnosti – dodaje.

A kako u igrani film ne može sve stati, filmaška ekipa okupljena oko ovog projekta morala se nečega odreći. – Ključno je bilo koje elemente iz Draženova života uzeti, a da možemo napraviti neku dramaturgiju. U startu smo htjeli sve, i klupske i reprezentativne uspjehe, pa NBA i privatnu priču, a na kraju smo reprezentaciju stavili u stranu. Scenarist se tako odlučio pozabaviti djetinjstvom, uspjesima s Cibonom, životom u NBA ligi, ali i osobom koja ga je podržavala, a to je bila njegova djevojka Renata Čajić. Ona ga je pratila u Madridu, Portlandu i New Jerseyu i to je bila zanimljiva ljubavna priča. Vi u filmu ne možete sve afirmativno napraviti, morate stvoriti problem, a njegov problem isprva je bila Amerika. Upravo nam je Renata dala zgodnih uvida u Draženova depresivna stanja u Portlandu zbog neigranja. Dakle, nismo se odlučili za neku preciznu utakmicu ni neki konkretan uspjeh jer se o njegovim uspjesima sve zna, napisane su knjige, snimljeni dokumentarci. Mi smo odlučili formirati film o Draženovu privatnom “ja” – govori Zdjelarević. Scenarij se pisao godinu dana. – Onda je krenula epidemija koronavirusa, a mi smo 2020. još uvijek bili u potrazi za redateljem. Znajući da je njegova ljubav prema košarci velika, nama je bilo važno raditi s osobom kojoj ta priča o Draženu nešto znači – napominje.

A Danilu Šerbedžiji očito je itekako značila pa je iz prve pristao na kavicu kako bismo porazgovarali o svemu.

– Košarku sam trenirao cijelo djetinjstvo i od tada je igram, pa tako i u današnje vrijeme. Kao klinac išao sam s pokojnom mamom na utakmice jer ona je bila velika cibonašica. Meni je uvijek Dražen bio najdraži, a mami Aco – kaže Šerbedžija.

– Naš srednjoškolski profesor vidio je da nas zanima košarka pa smo osnovali klub nazvavši ga Srednjoškolac. Sjećam se dobro da smo igrali i srednjoškolski turnir tri na tri, na Tuškancu, i da smo došli do finala. U to vrijeme Dražen je bio razlog što treniram košarku – prisjeća se naš sugovornik.

Iz te atmosfere, i tog okruženja, proizašla je i ideja za igrani film o Draženu.

– Producenti Ljubo Zdjelarević i Ivor Šiber prišli su mi s tom idejom. Inače obojica haklaju sa mnom pa su mi dali scenarij i pitali bih li ja to radio. Rekao sam da prvo moram pročitati scenarij, no odmah sam pristao. To je tim zaljubljenika u košarku i Dražena u kojem sam ja samo kotačić. Pregledali smo sve materijale. Razgovarali smo s članovima obitelji, mamom Biserkom, bratom Acom i nećakom Markom, koji su nam jako pomogli. To je sjajno koliko se oni trude oko održavanja sjećanja na Dražena. A energija mame Biserke u svemu tome je zadivljujuća. Ona to lavovski gura – kaže Šerbedžija.

S obzirom na to da je Danilov otac Rade istinska glumačka legenda s ovih prostora, ali i s hollywoodskim dometima, je li Šerbedžija junior razmišljao da ocu i ovaj put ponudi ulogu budući da je već glumio u nekim sinovljevim filmovima (“Oslobođenje Skoplja”, “Sedamdeset i dva dana”)?

– Nisam ga vidio kao Draženova oca Joleta, za kojeg nam je trebao netko mlađi. Uostalom, moj otac prilično je zauzet glumac, baš je u to vrijeme snimao seriju s Jeffom Bridgesom. Osim toga, Dragan Mićanović bio je sjajan u toj ulozi. Sve u svemu, mogu reći da smo imali sreće s glumcima. Recimo, Zrinka Cvitešić odlično je napravila ulogu mame Biserke. Pavle Matuško odlično glumi Acu. Osim što je nadaren glumac, on je i košarkaš Broda – napominje.

S obzirom na to da se čuvanjem uspomena na Dražena ipak najviše bavi mama Biserka, zacijelo je bilo ključno da ona bude zadovoljna.

– Odmah je gospođa Biserka Zrinku Cvitešić uzela pod svoje i, koliko znam, i danas se čuju. Da dodam još da Draženovu djevojku Renatu glumi Romina Tonković, nevjerojatno talentirana glumica.

Budući da je riječ o osobi koja je toliko prisutna u kolektivnoj memoriji, koliki je to za redatelja bio izazov?

– Igrani je film uvijek veliki izazov, to je čarolija. To nije dokumentarac, već ti u službi filma neke stvari moraš ispričati na svoj način. To smo objasnili i glavnim protagonistima. Radi vjerodostojnosti držali smo se fakata i zato nam je bilo bitno snimati u Americi. A ondje mi je sjajno bilo steći dojam da i dalje svi znaju tko je bio Petro. Snimili smo i zgradu u kojoj je stanovao, ali i dvoranu koja više nije košarkaška, ali uz pomoć specijalnih efekata to će postati.

Jedna od delikatnijih odluka u pripremi filma zacijelo je bila odluka o tome kome povjeriti glavnu ulogu.

– Optimalno bi bilo imati nekoga tko igra košarku i odlično glumi. Meni osobno bilo je bitno da je glumac sportaš, a Domagoj Nižić donedavno je igrao odbojku. On je znao osnove, no angažiran mu je i privatni trener s kojim je svakodnevno radio mjesecima i to se vidjelo. Važno nam je bilo da je sportaš i da nema neprirodne pokrete u kontaktu s loptom. Što se tiče izgleda, tu uvijek postoje kostim i šminka, premda Domagoj malo i podsjeća na Dražena. Uostalom, on je i po godinama vrlo blizu onima u kojima je bio Dražen kada nas je napustio – kaže redatelj.

Inače, za ovaj biografski film valjalo je pronaći i glumce koji će glumiti šibenski dio priče.

– To su šibenski klinci, Tonko Stošić kao Dražen i Lovre Tanfara kao Aco. Lovre je bitan kotačić u juniorima Šibenke i zaista fizički podsjeća na Acu. Tražili smo nekog klinca kod kojeg će biti nečeg fakinskog. Tonka je pak preporučila obiteljska prijateljica, a nama je bilo najvažnije zna li igrati košarku, jer on ne trenira u klubu.

A za taj šibenski dio priče jako su važni bili razgovori s mamom Biserkom i bratom Acom.

– Naročito s mamom Biserkom. Vi nikad ne znate kada ćete čuti neke sitnice, anegdote, koje nama filmašima znaju biti korisne. Recimo, meni je jako zanimljivo bilo kada su susjedi počeli Acu zvati “ručak”, jer bi ga mama zvala kroz prozor, pa su Dražena prozvali “doručak”.

Na koliko se stvarnih lokacija iz Draženove karijere snimalo?

– Snimali smo u Šibeniku, Zagrebu i Americi, a u Madridu jako malo jer se ondje Dražen nije dugo zadržao. Nažalost, film ne može pratiti sve. Dramaturgija bi patila kada bismo htjeli strpati sve iz tako blistave karijere. Mogli smo napraviti film samo sa Šibenkom, da kraj bude ona utakmica s Bosnom za naslov prvaka SFRJ, no nismo se za to odlučili.

Koliko u filmu ima Amerike, odnosno Portlanda i New Jerseya?

– Ima je dosta. Jedna od linija filma je ta da u NBA stiže europsko košarkaško božanstvo koje sjedi na klupi. Ta njegova samoća na Portlandovoj klupi nama je dramaturški izuzetno bitna. Šibenik, Zagreb i Amerika velika su poglavlja.

Pretpostavljamo da su filmaši na najviše ljubavi prema Draženu naišli u njegovu rodnom Šibeniku, jer on je za Šibenčane “naš mali”?

– To je nevjerojatno. Znam iz iskustva da ljudi najviše mrze kada zbog potreba snimanja zatražiš da se isprazni ulica, da se maknu parkirani automobili. Nismo mogli u kadru imati moderne automobile, a morali smo i repliku koša staviti točno ondje gdje je bio. Sve to tražili smo u Šibeniku i nismo doživjeli nijednu ružnu riječ i po tome smo vidjeli koliko je taj grad ponosan na Dražena. I zbog svega toga mene je najviše mučila odgovornost prema liku i djelu. Ne samo mene, nego sve nas.

Filmski tim više se usmjerio na Draženov život i njegove slojeve.

– Da, više smo se bavili životnom dramaturgijom. Zapravo, ovo nije tipičan sportski film. Nije to film koji prati najvažnije Draženove utakmice, jer to bi bilo nemoguće. Naime, ako želiš tu vrstu dramaturgije, onda moraš obraditi pripremu utakmice, samu utakmicu i događanja poslije nje. Naravno da u ovom filmu ima dosta košarke, ali mi nismo bili vođeni tom linijom, već smo se više bavili Draženovim promišljanjima, odnosima, strahovima i životnim odlukama.

A jedna takva, ona da uđe u automobil svoje djevojke umjesto da se u Hrvatsku vrati sa svojim reprezentativnim suigračima, stajala ga je života. Stoga se može očekivati da u filmu ima i fatalne Klare.

– Da, ima i nje, pratili smo i taj dio priče, no ne bih htio previše otkrivati zbog dramaturgije.

Kako su Draženove romantične veze najmanje obrađen dio njegova života u svim dokumentarnim sadržajima, koliko se s njima bavi ovaj film?

– Apsolutno smo popratili i taj dio njegova života. No filmska logika ne dozvoljava vam da pratite sve jer biste za svaku vezu morali obraditi fazu upoznavanja, trajanje veze i trenutke prekida, a za to nema mjesta.

Kada i gdje će biti premijera filma?
– Naša je želja da to bude u Šibeniku 22. listopada, na Draženov rođendan.

Potkraj ove novinske priče vratili smo se razgovoru s producentom Zdjelarevićem, koji nam je predočio još ponešto logističke problematike.

– Košarkaške kadrove snimali smo u Hrvatskoj, a tamnopute igrače dovodili smo iz nekoliko zemalja, od Austrije do Bugarske.

Evo kako je potraga za protagonistima nekih od najvažnijih uloga izgledala iz kuta producenta.

– Negdje oko Uskrsa 2023. nazvala nas je Biserka i pitala jesmo li našli glumicu koja će glumiti nju. Kad smo kazali da je još tražimo, ona nas je pitala jesmo li možda razmišljali o Zrinki Cvitešić. Mi kažemo da jesmo, nazovemo Zrinku i ona pristane. Bili smo sretni zbog toga što smo znali da je mama Petrović zadovoljna tim izborom. Biserka nam je rekla i da smo njezina supruga Joleta, kroz Dragana Mićanovića, skroz pogodili, a to isto rekao nam je i Draženov nećak Marko. A razmišljali smo mi i o Marku, čak je to bila i neka početna ideja. U međuvremenu smo vidjeli Domagoja Nižića, bivšeg odbojkaša visokog koliko i Dražen, i njemu dodijelili glavnu ulogu. Nismo računali na to da ćemo naići na sportaša i glumca koji je lako odradio audicije i kojem smo, na koncu, pridružili individualnog trenera.

Glumi i Draženov nećak

A što je na kraju bilo s Draženovim nećakom Markom Petrovićem?

– Marku smo ipak našli ulogu, dakako manju, i on glumi Nakića.

Nije lako bilo pronaći ni filmskog Mirka Novosela.

– Kolegica iz make-upa Asja Novaković predložila je glazbenika Milu Kekina kazavši da on čak i pomalo sliči na Novosela. Nazvali smo ga i nakon što je pročitao tekst, javio je da je spreman – otkrio je Zdjelarević.