Računa se da izvan granica RH živi blizu 4 milijuna Hrvata i njihovih potomaka. Činjenica da sve njih u Hrvatskom državnom saboru (navodno) zastupaju samo tri osobe gromko govori koliko vladajuća šljahta RH drži do Hrvata u svijetu. (Ne zaboravimo, nacionalne manjine imaju osam zastupnika!)

Vlastodršci jednostavno ne žele sudjelovanje hrvatskoga iseljeništva u političkom, gospodarskom i kulturnom životu RH. Ovo što danas imamo mrvice su sa stola u odnosu na ono što bi moglo i trebalo biti. Oni prosuđuju da bi mogući „iseljenički faktor” postojeću hijerarhiju snaga ne samo prodrmao, nego i ugrozio strukture moći koje su oni uglavnom naslijedili još iz jugo-komunističkoga vremena ili ih se dočepali (čast iznimkama) prividno demokratskom igrom. Učinkovita iseljenička uloga u domovinskoj politici bila bi neovisan čimbenik koji oni na vlasti danas ne bi mogli kooptirati i kontrolirati. Očekivati je da moćnici u RH na sve načine pokušaju spriječiti iseljenički politički utjecaj u Hrvatskoj jer bi to za njih bilo „opasno”.

Današnji temeljni odnosi države s iseljeništvom slični su onima iz bivše države. I danas su mnogi u RH zadržali pojam „neprijateljske emigracije”. Identificirali su sebe i/ili svoju stranku s državom pa drže da je svaka kritika koja stiže iz iseljeništva ne samo opasna nego i neprijateljska. Nadalje, i današnje vlasti žele da odnosi s iseljenom Hrvatskom (dijasporom) ostanu na „folkloraškoj” razini. Svaka čast folkloru. I sam sam nekoć organizirao dvije folklorne skupine, ali to u praksi znači: neka vas tamo gdje jeste, pjevajte i plešite, ponekad ćemo vas posjetiti i s vama se fotografirati, nekima ćemo dodijeliti i nešto novca (kao da je to njihov novac; ne pitajte koliko daju zna se komu!). Koliko se sjećam, od iseljenika u RH pristigne više od dvije milijarde eura godišnje, a oni se hvale kako dijele mrvice. Vi šaljite novac, dođite u posjet, organizirajte i pokoji folk-festival ili dane poezije i uživajte u ljepotama domovine koju toliko volite, a mi ćemo od Hrvatske napraviti ono što hoćemo – bit će najmanje hrvatska.

Hrvati u svijetu nikad nisu bili složniji u svom domoljublju kao nakon 1990., ali danas su zbunjeni kad vide koje su snage zavladale i koji (zlo)dusi kruže Hrvatskom. Tu nije riječ o demokratskim procesima koji pokreću kotač naprijed, nego se događa povijesna otmica. Domoljubi, u prvom redu branitelji svojom krvlju, osigurali su državu i slobodu, a onda su „napredne” snage koje su se izlegle u prljavom gnijezdu nedavne prošlosti i jugo-ljubitelji napravili svojevrstan puzajući preokret.

Nekih vidljivih znakova za promjene postojećega stanja na vidiku nema. Jedino je ideja predsjedničkoga kandidata dr. Tomislava Jonjića o uspostavi Drugoga saborskoga doma jedna od trideset točaka njegova političkoga programa. Ovo bi mogao biti dobar početak u radu na ustavnim reformama koje bi bile na dobrobit svih Hrvata, u domovini i iseljeništvu. Zato g. Jonjić ima podršku hrvatskoga iseljeništva.

Nek se priča

(Pre)često se i naveliko govori i piše o ovodobnom masovnom iseljavanju, o povratku iseljenika i njihovih potomaka u domovinu, o demografskoj crnoj rupi u koju svi gledamo. Održavaju se seminari i simpoziji o iseljeništvu općenito. Ali sve skupa, nažalost, to ne vodi nikamo jer vladajuća vrhuška ne poduzima nikakve konkretne korake da bi se nešto znatnije u ovim tako važnim poljima promijenilo.

Zanimljivo je da moćnici novčano pomognu i čak pošalju svoje predstavnike na skupove koji se tiču iseljavanja, demografije, povratka, useljavanja, suradnje s dijasporom, znajući dobro da ne će ništa bitno mijenjati u svojim odnosima prema Hrvatima u svijetu ili poduzeti da bi se napravio demografski zaokret. Ali nek se priča, nek se piše, nek se objave knjižurine koje ne će imati nikakva utjecaja na konkretne odluke onih koji drže sve konce….

Prvi koraci

Premda svjestan da su svi konkretni prijedlozi u svezi s iseljeništvom unaprijed otpisani, ipak ponavljam ono što je već bilo „onima gore” predlagano. Dakle, nek današnji saziv Sabora izmijeni postojeći izborni zakon, povisi broj iseljeničkih saborskih zastupnika (na način da svi Hrvati u svijetu zaista budu zastupljeni) i uvede elektroničko glasovanje. Obmana je i uvrjeda da netko satima mora putovati do najbližega konzulata da bi sudjelovao u domovinskim izborima. Drugo, izdavanje domovnice i drugih osobnih dokumenata Hrvatima i njihovim potomcima u predstavništvima RH u svijetu treba teći puno brže i „prijateljskije”. Nažalost, prečesto doznajemo za slaba iskustva s kojima se susreću povratnici i potomci Hrvata u svijetu koji se žele doseliti u RH.

Nadalje, ako se zaista želi pomoći povratnicima s djecom, odgojne ustanove (od vrtića pa dalje) trebaju biti „otvorena uma i srca” da bi omogućile novodošloj djeci upise i što više olakšale tranziciju koja nije laka ni za djecu ni za roditelje. Na primjer, ako povratnička obitelj želi još prije povratka upisati dijete u vrtić ili školu, treba imati razne potvrde, od rodnoga lista, prebivališta, zdravstvenih pregleda, iskaznicu imunizacije, potvrde o radnom odnosu obaju roditelja… Ukratko, ne mogu upisati dijete/djecu dok se ne dosele, obnove (dobiju) osobne dokumente, nađu posao itd. Dakle, ako se želi pomoći mladima da se vrate, treba olakšati, a ne ogorčavati povratak u domovinu u kojoj su rođeni ili su potomci onih koji su ju milom ili silom napustili. Nije lako preseliti se ni u susjedno selo, a kamoli se doseliti iz „bijeloga svijeta” u novu sredinu i k tomu osjetiti da nisi ni poželjan. Nadam se da će povratnika biti sve više i, ako su poželjni, onda vlasti na svim razinama i ustanove trebaju pokazati da zaista žele da se Hrvati vraćaju u domovinu u kojoj hrvatski narod izumire.

Ili će sve ostati po starome? Neka vas tamo i šaljite eure i dolare, a nemojte se pačati u tuđe, odnosno naše, poslove! 

Objava Dr. Ante Čuvalo: Odnosi iseljeništva/dijaspore s Republikom Hrvatskom pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.