Dok su u samostanu gledali utakmicu i krcati stadion, fra Franc je rekao: E, da je ovdje pokupiti milostinju
Hercegovački franjevac, bibličar i umirovljeni profesor zagrebačkog KBF-a fra Ivan Dugandžić napisao je knjigu “Fratri se smiju i šale” u kojima opisuje dogodovštine samostanske braće – piše Darko Pavičić za
Večernji list BiH.
Mnogi ljudi misle da je život iza samostanskih zidova smrtno ozbiljan, bez imalo šale i smijeha. Istina je posve suprotna, veli poznati hercegovački franjevac, bibličar i umirovljeni profesor zagrebačkog KBF-a fra Ivan Dugandžić, koji je ovih dana objavio knjigu “Fratri se smiju i šale”, a u kojoj prikupio na desetke duhovitih situacija iz fratarskog života te putem likova svoje braće fratara opisuje njihove stvarne zgode i nezgode.
– Rijetko gdje ima toliko bezazlene šale i radosnoga smijeha kao upravo po samostanima i redovničkim kućama, u ovom slučaju među fratrima. A predmet i povod međusobnog zadirkivanja, smijeha i šale može biti vrlo različit. Jednom su to braća koja svojim nespretnim ponašanjem stvaraju smiješne zgode koje ne mogu proći bez komentara i smijeha onih koji se, s njima, nađu u takvim zgodama. Drugi put je to neki zaboravljivi brat koji svojom zaboravljivosti i sebe i druga znade dovesti u nezavidnu priliku koju je opet najbolje okrenuti na šalu – veli fra Ivan, dodajući kako su tu i fratri koji imaju potrebu dugoga i opetovanoga pripovijedanja neznatnih stvari, što drugima nije lako uvijek iznova slušati.
– Takvi su među fratrima poznati kao gnjavatori, a od njihove se gnjavaže treba znati zaštititi. To najbolje uspijeva zdravim humorom onoj braći koja za to imaju smisla. Ne smijemo zaboraviti ni one fratre koji sve uzimaju odveć ozbiljno ili previše drže do sebe, zbog čega su također nerijetko predmet šale i smijeha drugih. I napokon, u samostanu ne manjka ni onih koji se svjesno znaju našaliti na svoj račun i druge slatko nasmijati. Takvi su pravi dar Božji i svi uživaju u njihovu društvu – priča fra Ivan o fratarskom životu, dodajući kako je u njegovih više od šezdeset godina franjevačkog života imao prigodu živjeti i raditi s mnogima od tih zanimljivih i originalnih fratara koji su ostali upamćeni najviše po svojim vlastitim šalama na njihov račun.
– Dobar dio pošalica koje su našle mjesta na stranicama knjige nastao je upravo u to vrijeme. Svjedočio sam im osobno iz neposredne blizine, nekada kao izravan sudionik u razgovoru koji je urodio šalom za pamćenje, a nekada kao promatrač sa strane kojemu ta šala nije promaknula. Manji broj tih zanimljivih priča čuo sam od drugih fratara, upamtio ih i potom tko zna koliko puta u različitim prigodama pripovijedao, kako bih nasmijao slušatelje. Zahvalan sam Bogu što mi je dao dar zanimljiva pripovijedanja, a ja sam se tim darom rado i često služio. Zato su neke od tih zgoda i ostale upamćene – kaže fra Ivan, navodeći kao svjedoka fra Svetozara Kraljevića, donedavnog gvardijana samostana u zagrebačkoj Dubravi, a sada župnog vikara i bolničkog kapelana u Mostaru, za kojega se veže priličan broj šaljivih zgoda.
– Fra Svetozar Kraljević među fratrima je posebno poznat kao zaboravljiv čovjek, čega je on sam itekako svjestan i spreman prihvatiti šalu na tu temu. Iz te njegove zaboravljivosti nerijetko su nastajale bezazlene šaljive zgode kojima su se fratri od srca smijali, a fra Svetozar se nije ljutio. Meni je to bio poticaj da ih upamtim i u zgodnim prigodama drugima pripovijedam. Upitan jednom od njegova prijatelja fra Slavka Solde, je li istinito sve to što se o njemu priča, fra Svetozar iskreno je odgovorio: ‘Bilo je tu nešto, a onda to ode na doradu fra Ivanu Dugandžiću i on to pusti u opticaj’, kaže fra Ivan Dugandžić i navodi zgodu kada je fra Svetozar išao s fra Lukom Sušcem u blagoslov kuća u Gornjim Radišićima, jer su dobili dionice jedan do drugoga.
Kad je fra Luka završio svoje i upravo kanio poći na Humac, zovu ga iz jedne kuće koja je pripadala fra Svetozaru da dođe blagosloviti. Fra Luka pomalo nervozno pita: “Zar nije fra Svetozar bio u vas?”
“Jest, velečasni, bio je, ali nije blagoslovio”, uzvraća žena koja ga je zvala. O čemu je riječ? Kada je fra Svetozar došao, ponudili su mu da malo sjedne i s njima popije kavu, što je on i prihvatio. Tako su se, uz kavu zapričali, a onda se fra Svetozar sjetio da ima još dosta kuća za posjetiti, ustao pozdravio se s ukućanima i otišao dalje. Ni oni se nisu odmah sjetili da kuću nije blagoslovio, već tek kasnije.
Poznato je da fra Sveto svakog sugovornika pažljivo i zamišljeno sluša, ma koliko on dugo govorio. Tako je jednom zgodom razgovarao sa svojim školskim kolegom i dobrim prijateljem fra Jozom Grubišićem, koji mu pripovijeda o svome zetu i njegovim problemima. Fra Svetozar, zadubljen u svoje misli, dugo sluša fra Jozinu priču, ubacujući po koje kratko potpitanje, a onda nakon nekog vremena posve ozbiljno pita: “Fra Jozo, je li taj tvoj zet oženjen?”
No jedna od najpoznatijih fra Svetinih zgoda sigurno je ona s guranjem automobila koji nije htio upaliti.
Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća fra Svetozar bio je kapelan na Humcu. U to su vrijeme u samostanu bila samo četiri automobila, a svake nedjelje desetak misa na filijalama. Zato se moralo kombinirati s prijevozom. Primjerice, onaj tko je imao misu na Zvirićima povezao bi onoga tko je imao misu u Hardomilju. Ostavio bi ga tamo i produžio dalje. Te nedjelje fra Svetozar je trebao ići Fićom na Zviriće i povesti fra Ivana Landeku (Brku) na Hardomilje. No, na samom startu ispriječio se problem. Fićo neće nikako upaliti. Treba ga gurati, ne bi li upalio. Brko i fra Ivan Dugandžić preuzimaju ulogu guranja, a fra Svetozar je za upravljačem. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, Fićo je ipak upalio. I umjesto da stane i poveze Brku, fra Svetozar je sav usmjeren samo na svoj cilj i nastavlja voziti. Fra Ivan i Brko uzalud su mu mahali rukama, on ništa nije vidio, pa je Brko morao potražiti drugi prijevoz.
Također, među fratrima, a i mnogim vjernicima, poznat je slučaj kad se fra Svetozar zatekao usred noći ispred zaključana samostana u Konjicu. Naime, dok je bio ondje na službi, rado bi dolazio u Međugorje pomoći fratrima u ispovjedaonici ili slaveći misu. Jednom je zaboravio ponijeti ključ od konjičkog samostana i kada se prilično kasno u noć vratio, a fratri već bili pozaspali, nije mu ostalo ništa drugo nego buditi nekoga od njih bacajući kamenčiće u prozor. Ali nevolja je bila u tome što je dugo bacao kamenčiće i čudio se kako ne može probuditi fratra za kojega je mislio da je u toj sobi, dok konačno nije shvatio da gađa prozor vlastite sobe!
A iz vremena fra Svetozarova službovanja u Konjicu, fra Ivan Dugandžić navodi još jedan njegov “biser”. Naime, trebalo je nekoga odvesti na željeznički kolodvor. Fra Svetozar je pošao autom, parkirao ga pred kolodvorom, uzeo stvari i putnika ispratio do perona s kojeg je vlak polazio. Kada je vlak otišao, pošao je natrag pješice, zaboravivši da je došao autom. Budući da je auto trebao i drugim fratrima u samostanu, uzalud su ga tražili na mjestu gdje je obično stajao parkiran. Pobojali su se da nije možda ukraden i već pomišljali da prijave policiji. No kada su vidjeli da nema ni ključa od njega na mjestu gdje je redovito visio, potraga je krenula u pravome smjeru. Ključ je nađen u fra Svetozara, a doskora i auto tamo gdje ga je ostavio.
Također, iz fra Svetinih konjičkih dana potječe i priča o vožnji fra Martina Planinića koji je također bio član samostana u Konjicu. Fra Svetozar išao je nekim poslom u Bijelo Polje, a Martin je trebao nekim svojim poslom u Jablanicu koja je na pola puta do Bijelog Polja. Dakle, povest će ga i ostaviti u Jablanici, a on će produžiti u Bijelo Polje. Fra Martin poznat je po tome što kao suvozač brzo zaspi. Tako se dogodilo i ovaj put, a budući da je fra Svetozar zaboravio da Martin treba izaći u Jablanici, dovezao ga je do Bijeloga Polja. Kada je zaustavio automobil i Martin se probudio, nastao je problem. Nakon što je shvatio gdje se nalazi, Martin je odlučno tražio da ga fra Svetozar vrati u Jablanicu. Fra Svetozar je, osjećajući se krivim, pristao na to, ali scenarij se ponovio. Fra Martin je opet zaspao, a fra Svetozar se zaustavio tek pred samostanom u Konjicu. Tako su obojica, nakon nekoliko sati vožnje, bili na početku svojega puta.
U knjizi “Fratri se šale i smiju”, fra Ivan Dugandžić uz vlastite šaljive zgode, niže one četrnaestorice braće fratara. Prisjeća se tako fra Zlatka Sivrića (ili fra Zlate, kako su ga zvali), koji je bio veseo čovjek i društvene naravi, a osobito je volio pjevati gange i imao je društvo svojih gangaša, koji bi zapjevali u svakoj prigodi, pa čak i nakon sprovoda. Vjernici su ga jako voljeli.
Fra Zlatko imao je tako vrlo širok krug prijatelja, i to ne samo među katolicima nego i među inovjercima. Jedan od njih bio je i vozač kamiona u boksitnom poduzeću iz Mostara, Hasa Duranić, koji je fra Zlatu češće posjećivao. Kada je umro papa Ivan Pavao XXIII., dugo su mrtvački zvonila sva crkvena zvona, pa tako i ona na Širokome Brijegu. Hasa je upravo tada svojim kamionom vozio iz Mostara prema Crnim Lokvama i slušao tu zvonjavu koja ne prestaje.
Zaustavi kamion i pita nekog čovjeka tko je umro. Ovaj, znajući da je Hasa musliman, ne želi mu pobliže objašnjavati, već jednostavno kaže: “Najvažniji čovjek u našoj Crkvi.” Hasa zaključio da to mora biti fra Zlato koji je za njega bio pojam katoličkog svećenika. Stigavši kamionom do Kočerina, zaustavlja se i oprezno ide prema crkvi, pred kojom susreće župnika Radovana. Nakon prilično suzdržanog pozdraPomagao va, pita oprezno gdje je fra Zlato. Nakon što mu je fra Radovan rekao da je u svojoj sobi i da će se obradovati njegovu dolasku, Hasa s neskrivenim izrazom olakšice govori: “Hvala Alahu da nije njemu zvonilo!” Fra Vojislav Mikulić ili fra Vojo, kako su ga zvali, bio je, veli Dugandžić, u svoje vrijeme utjelovljenje rastresena i zaboravljiva fratra. Pedesetih godina prošlog stoljeća fra Vojo je živio u samostanu u Mostaru, gdje je uređivao samostansku knjižnicu. Sobu je imao na dugome samostanskom hodniku s desetak soba, od kojih je svaka imala svoj broj. No zaboravljiv, kakav je bio, fra Vojislav nikako nije mogao upamtiti broj svoje sobe, pa je na svoja vrata stavio neku pločicu kao znak raspoznavanja. No fratri, željni šale i smijeha, nerijetko bi tu pločicu premjestili na vrata nekog drugog fratra. Ulazeći bez kucanja na vrata na kojima je bila pločica, fra Vojislav ostao bi zatečen kad bi vidio toga fratra unutar i obično bi ljutito reagirao: “Što ti radiš u mojoj sobi?”
A kad je u poratno vrijeme bio župnik u Grljevićima, na vjenčanje mu je došao mladi par. Kako tada još nije bilo crkve, svi su se obredi održavali u maloj kapelici. U taj mali prostor, uz mladence i njihove kumove, natiskala se rodbina i prijatelji. U toj gužvi zamijenili su mjesto mladoženja i kum. Kad je došao trenutak izricanja vjenčane privole, fra Vojo je zaboravio tko je mladoženja, a tko kum, pa pita kuma: “Uzimaš li ovdje nazočnu I. za svoju zakonitu ženu…?” Ovaj zbunjen, želi objasniti da nije on mladoženja, međutim fra Vojo ga odmah prekida: “Nema nikakva suvišna razgovora, samo odgovaraj s da ili ne!” Malo je nedostajalo da se dogodi neželjeno vjenčanje, zahvaljujući fra Vojinoj zaboravljivosti.
Lika fra Bogdana Ćubele fratri se sjećaju kao posebna i neponovljiva, s jedne strane djetinjasto jednostavna i priprosta i vrlo osjetljive savjesti, što je katkad graničilo s pravom skrupuloznosti, a s druge da je katkada u govoru nerijetko znao rabiti vulgarne narodne izraze, koji bi, kako veli fra Ivan, u ustima svakoga drugoga fratra zvučale sablažnjivo, ali ne i u njega, barem ne onima koji su ga dobro poznavali.
Fra Bogdo je nakon Drugoga svjetskog rata kao mlad svećenik bio na službi u Duvnu. U to su vrijeme komunistički žbiri na različite načine izrugivali vjeru i provocirali svećenike, ne bi li ih mogli za nešto optužiti i strpati u zatvor. Fra Bogdo je bio snažne tjelesne građe, što se u duvanjskom kraju posebno cijenilo. Dobro je bacao kamena s ramena i bio jako dobar rvač. U narodu se s ponosom pričalo kako u Duvnu nema jačeg od njega, što komunistima nije bilo pravo i smišljali su kako fratra osramotiti u očima naroda koji ga je volio i poštivao. Jedne nedjelje, upravo pred početak glavne, pučke mise koju je trebao slaviti baš fra Bogdan, pred crkvom se pojavi jedan od njihovih provokatora. Bio je također snažan čovjek i tražio da se po’rva s Ćubelom – kako su ga komunisti zvali – da ga pobijedi i tako pred njegovim pukom izvrgne ruglu. Fra Bogdo je bez oklijevanja prihvatio izazov. Njih dvojica uhvatila su se u koštac i nosaju se pred crkvom dok narod pristiže na misu. Već je vrijeme da počne misa, pa mu oni koji još nisu ušli u crkvu govore: “Velečasni, zakasnit ćete na oltar!” “Hajdete vi u crkvu! Eto i mene, čim se obračunam s ovom kurvom”, uzvraća im fra Bogdan.
Za fra Dragu Stojića pak kaže kako je bio škrt i opor na riječima, ali da je u nekim okolnostima znao reagirati s priličnom dozom humora, čak i sarkazma. Bio je vrlo marljiv pa je, uza svoje svećeničke obveze, rado obrađivao samostanski vrt, u kojemu je posebnu brigu posvećivao uzgoju različitih vrsta povrća koje je uvijek bilo za primjer, a on je bio ponosan na to. I u samostanu na Humcu fra Drago marljivo je radio u samostanskome vrtu, premda je tada bio prevalio sedamdesetu godinu života. mu je brat fra Mijo Križanac, koji je bio tridesetak godina mlađi od njega i nekoliko mladih dvadesetogodišnjaka novaka. Dakle, tri naraštaja na zajedničkom poslu. Naišle dvije gospođe muslimanke iz Ljubuškoga, stale kraj zida od vrta i dive se posebno rajčicama, kako su stabljike visoko izrasle i kako nose velike i zrele plodove. Fra Drago to opazio, pa mu drago i nudi ih da im ubere rajčica da ponesu, što one s oduševljenjem prihvaćaju. Dok on bere rajčice, jedna od njih ga pita: “Molim vas, tko obrađuje tako velik vrt?”
“Sve ja sa svojom braćom”, odgovara s neskrivenim ponosom fra Drago, pokazujući rukom na fra Miju i novake.
“Ćuli braća, a tolika razlika u godinama?”, ne može muslimanka shvatiti kako mogu biti braća tolikom dobnom razlikom.
“Babo mi se dvaput ženio!”, uzvraća fra Drago posve kratko i duhovito, umjesto da im dugo i široko tumači kako su svi fratri međusobno braća, bez obzira na razliku u godinama.
Poznati franjevac i psiholog fra Šito Ćorić ispričao je fra Ivanu Dugandžiću zgodu s fra Lucijanom Kordićem, koji je bio prilično zaboravljiv. Jednom su fra Šito i fra Lucijan bili zajedno na objedu kod zajedničkog prijatelja, no fra Lucijan morao je zbog neke obveze ranije otići. Pozdravio se i izašao. Nije prošla ni minuta, a netko zvoni na vratima. Domaćica istrči otvoriti, a onda se čuje malo tiši razgovor: “Oprosti, gospođo Marija, ali tu mi je ostao šešir.”
“Pater Lucijane, oprostite, ali eto vam ga na glavi.”
“O hvala, hvala. Ipak, dakle, nisam zaboravan. Doviđenja, ‘đenja!”, odgovori fra Lucijan.
Dugandžić se prisjetio i kako je sredinom sedamdesetih fra Berislav Kutle s Humca premješten u Basel u Švicarskoj, a Fićo koji je dotad vozio pripao je fra Mariofilu Periću koji je bio vrlo loš vozač. Kad god bi se odnekud vratio, na Fići je bila neka nova ogrebotina. Upitan, zašto to, odgovorio bi: “Kutle ga rašćova (razmazio), pa ne možeš na kraj s njim.”
Samostan i župa na Humcu dobili su novog kapelana u osobi vrlo simpatičnoga mladomisnika fra Ante Bašića koji je bio sitna rasta i još k tomu mršav. Bio je prava suprotnost fra Mariofilu koji je bio kao od brda odvaljen. Fra Ante trebao je upravo od njega preuzeti skrb za najveću filijalu u župi, Gornje Radišiće. U nedjelju fra Mariofil povede fra Antu u Radišiće i na kraju mise će ga malo pobliže predstaviti vjernicima. Stane uza nj ispred oltara i veli: “Dragi vjernici, dok su vaši stari davali redovinu, vidite kakve ste fratre imali” – pokazuje na sebe. “A evo vidite šta vam je sada došlo. Ako želite imati pravoga fratra, znate što vam je činiti.” U selu gdje je držao vjeronauk fra Mariofil bi, poslije vjeronauka, često navraćao u jednu obitelj gdje je bilo dobra pršuta i vina. Redovito bi mu se u tome pridružila domaćica iz te kuće. Zajedno bi mezili i pili. No jednom dođe fra Mariofil, ona po običaju posluži pršut i vino, ali samo gleda sa strane, dok Mariofil sam jede i pije.
“Što je s tobom pa ništa ni ne jedeš i ne piješ”, pita je pomalo zabrinuto.
“Moj fra Mariofile, zaboli me nedavno pa odoh dokturu, a on mi zabrani i pršut i vino. Što sam mezila, mezila sam. S time je gotovo”, odgovara tugaljivo žena.
“Dobro, ti si, eto, nadrljala, nemoj ti po đavlu kazat’ za mene!”, uzvratio joj je u svojemu stilu fra Mariofil.
Osim svećenika, fra Ivan Dugandžić prisjetio se i dogodovština fratara braće laika, poput fra Franje Ćavara – Franca, koji je bio prava legenda mostarskog samostana, gdje je proveo kudikamo najveći dio svojega života. Prije dolaska u franjevački red, bio je profesionalni brijač u Posušju. Postavši brat laik, nije prestao raditi ni svoj prijašnji brijački posao. U samostanu je imao svoju malu frizersku radnju, gdje bi rado šišao fratre koji bi ga to zamolili. No njegovo glavno radno mjesto bila je sakristija. U svako doba dana i noći bio je spreman ministrirati na misi, ako je koji fratar došao s putovanja, a još nije slavio svetu misu. Upravo je uživao u tome.
Kao sakristan na svakoj je misi kupio milostinju i kasnije razvrstavao i brojio taj novac. Imao je takvo iskustvo s tim poslom da je znao, dok je novac bio još na hrpi na stolu, vrlo precizno procijeniti koliko ga ima. Zato nije nikakvo čudo da mu je milostinja često bila na pameti. Jednom je, s drugim fratrima, na televiziji gledao neku važnu nogometnu utakmicu. Golem nogometni stadion bio je dupkom pun gledatelja. Dok drugi fratri komentiraju sastave momčadi i predviđaju ishod utakmice, Franc u svome stilu govori: “E, da je ovdje pokupiti milostinju!” Knjiga “Fratri se šale i smiju” izašla je ovih dana u nakladi Naših ognjišta iz Tomislavgrada i sigurno će vrlo brzo postati bestseler, nasmijavajući fratre, vjernike i sve koji će je čitati.
Objava Dok su u samostanu gledali utakmicu i krcati stadion, fra Franc je rekao: E, da je ovdje pokupiti milostinju pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.