Prije
tri
desetljeća
–
u
ožujku
1994.
–
zatvoren
je
najveći
zloglasni
logor
u
Hercegovini,
onaj
u
Jablanici
uz
rijeku
Neretvu,
kroz
koji
je
prošlo
više
od
tri
stotine
Hrvata.

Zatočeništvo,
mučenje,
patnju
i
bol
mjesecima
je
prolazilo
i
sedamdesetak
djece,
a
usred
ratnoga
vihora
i
tragedije
bila
su
i
dvojica
tadašnjih
dječaka
iz
Doljana
– David
Marjanović
i
Pero
Miličević.
Unatoč
okrutnosti
rata
i
logora
kroz
koji
su
prošli,
ta
su
ih
iskustva
oblikovala
u
svećenike
kakvi
su
danas.
David
Marjanović
na
službi
je
u
Dubrovačkoj
biskupiji,
a
Pero
Miličević
župnik
Cima
i
župni
upravitelj
Ilića
u
Mostarsko-duvanjskoj
biskupiji,
prenosi Glas
Koncila.

Pero
Miličević
kao
sedmogodišnjak
je
u
jednom
danu
izgubio
osam
članova
uže
obitelji,
među
kojima
i
oca,
a
svoj
put
od
logora
do
oltara
mladi
svećenik
odlučio
je
podijeliti
za
Glas
Koncila
i
posvjedočiti
kako
se
u
boli
može
pronaći
snaga
za
oprost,
iako
svjedoči
da
nije
lako
govoriti
o
ratu,
prošlosti
i
onomu
kroz
što
je
prošao
osobno,
ali
i
cijeli
hrvatski
narod
početkom
devedesetih
u
Bosni
i
Hercegovini.

Dolazi
iz
mnogočlane
katoličke
obitelji,
koja
je
živjela
u
Doljanima,
selu
kod
Jablanice.
U
obitelji
je
bilo
devetero
djece,
on
je
s
bratom
blizancem
Marinkom
najmlađe
dijete,
rođen
u
lipnju
1986.
godine.
Svake
su
večeri
molili
krunicu,
redovito
išli
na
misu
i
primali
sakramente.
Sve
se
doimalo
normalnim
do
početka
rata
koji
je
donio
nevolju,
patnju
i
bol.
“Godine
1993.,
28.
srpnja,
muslimani
su
napali
moje
rodno
selo
Doljane.
Toga
je
dana
ubijeno
39
Hrvata,
a
među
njima
je
stradalo
osmero
bližih
članova
moje
obitelji:
moj
otac
Andrija,
Pero,
Ivica
i
Jure
Soldo,
trojica
sinova
moje
tete
Kate,
tetka
Pava
Stipanović,
mamina
ujna
Ruža
Čolić
te
Slavko,
sin
mojega
strica
Jure.”

“U
tim
preteškim
trenutcima
vjera
–
koja
je
oduvijek
u
našoj
obitelji
bila
važna
–
hranila
nas
je
i
jačila.
Bog
nam
je
davao
snage
ići
dalje,
osobito
mojoj
majci
Ruži
da
odgaja
devetero
djece,
s
obzirom
na
to
da
je
u
svojoj
44.
godini
postala
udovica.”

No
tu
nije
završila
surovost
rata.
Pero
je
toga
dana
nakon
gubitka
najbližih
zajedno
s
majkom
i
petero
braće
i
sestara
odveden
u
logor
Muzej
Jablanica,
gdje
su
bili
zatvoreni
i
druga
djeca,
starci,
žene,
muškarci
i
vojnici.
Najmlađi
logoraš
bilo
je
djetešce
od
28
dana,
a
kroz
njega
je
prošlo
i
sedamdesetak
djece
mlađe
od
14
godina,
među
kojima
i
naš
sugovornik
Pero
Miličević.
Logoraši
su
bili
smješteni
u
prostorijama
muzeja,
hranu
su
dobivali
dva
puta,
i
to
čaj
i
“ratni
kruh”,
koji
se
rezao
na
12
kriški,
te
leću
i
rižu.
“U
tom
smo
logoru
bili
zarobljeni
i
zatočeni
sedam
mjeseci.
To
je
mjesto
bilo
poznato
i
kao
muzej,
gdje
su
se
nalazile
Titine
slike
kada
je
posjetio
Jablanicu.
Nama
to
nije
bilo
mjesto
oslobođenja,
nego
mjesto
zatočeništva.
Prošli
smo
sedam
mjeseci
torture”,
govori
svećenik
Miličević,
koji
je
u
logoru
bio
sve
do
1.
ožujka
1994.,
kada
su
pušteni
i
razmijenjeni
te
su
došli
u
Mostar
i
nastanili
se
na
području
župe
sv.
Ivana,
gdje
je
bio
ministrant
i
župni
animator.

Suzama
vratio
unutrašnju
snagu 

Ne
zadržavajući
se
pretjerano
na
detaljima
sedmomjesečnoga
logoraškoga
života,
ipak
kaže
na
koji
ga
je
način
oblikovalo
to
iskustvo:
“Sve
nas
koji
smo
prošli
logor
Muzej
Jablanica
–
pogotovo
djeca
i
žene
koje
su
doživjele
trpljenje
i
patnju
te
vojnici
koji
su
bili
mučeni
–
oblikovalo
nas
je
da
budemo
svjesni
da
je
naš
život
krhak,
da
je
naš
život
u
Božjim
rukama
i
da
trebamo
prihvatiti
da
smo
na
ovom
svijetu
ne
da
bismo
mrzili,
nego
da
bismo
pomagali
i
opraštali
drugima.
Mnogi
se
sjećaju
da
smo
u
muzeju
svaku
večer
molili
krunicu,
vjera
nas
je
držala
kroz
tih
sedam
mjeseci.
Vodili
smo
se
mišlju:
‘Ne
samo
da
trebam
preživjeti
dan,
nego
trebam
živjeti
u
vjeri
taj
dan.’
To
nas
je
malo-pomalo
izgrađivalo,
a
u
mojem
slučaju
vjerojatno
i
utjecalo
na
rađanje
klice
mojega
svećeničkoga
poziva.
Naime,
vjerujem
da
je
moje
zvanje
rođeno
i
u
mojoj
obitelji,
ali
i
uz
sve
ono
što
se
događalo
tijekom
rata.
Sve
sam
to
prepoznao
kao
Božji
plan
za
moj
život.
On
je
postavio
planove
za
moj
život,
a
ja
sam
ispunjavao
njegove
planove
u
svojem
životu”,
rekao
je
Pero
Miličević.

Tek
dvadeset
godina
nakon
izlaska
iz
logora,
2014.
godine,
kada
je
već
postao
svećenik,
odlučio
se
vratiti
na
mjesto
gdje
je
doživio
patnju
i
bol,
u
logor
Muzej
Jablanica.
Od
tada
je
počeo
slobodnije
govoriti
o
boravku
u
logoru.
I
lani
je
ponovno
posjetio
logor
te
o
tom
iskustvu
kaže:
“Teško
je
vratiti
se
na
mjesto
gdje
je
čovjek
doživio
bol,
no
morao
sam
spoznati
težinu
boli,
ali
i
istrpjeti
tu
bol
da
bih
pomogao
drugima.
Logor
Muzej
Jablanica
za
mene
i
druge
logoraše
pojam
je
zla,
onoga
što
se
loše
dogodilo,
ali
bio
sam
svjestan
da
to
zlo
trebam
pobijediti.
To
je
ono
što
me
2014.
godine
vuklo
na
to
mjesto.
Nisam
želio
ostati
osoba
koja
trpi,
koja
nosi
tu
bol,
nego
sam
odlučio
poći
onamo.
Isplakao
sam
se
i
tim
suzama
vratio
vlastiti
mir,
svoju
unutrašnju
snagu
da
mogu
poći
dalje.
To
je
bilo
emocionalno
vraćanje
sebi,
ali
i
trenutak
pomirenja
s
Bogom
i
bližnjima.
To
je
prijelomni
događaj
koji
me
od
zamjeranja
drugima
doveo
do
svijesti
da
trebam
oprostiti.
Čovjek
može
naštetiti
čovjeku,
učiniti
zlo
drugomu,
ali
svi
smo
pozvani
biti
slični
Bogu.
Isus
nam
i
u
samom
Očenašu
kaže:
‘Otpusti
nama
duge
naše
kako
i
mi
otpuštamo
dužnicima
našim.’
To
me
vodilo
i
osjetio
sam
pomirenje
–
prema
sebi,
ali
i
prema
onima
koji
su
zlo
učinili.
Shvatio
sam
da
nema
ništa
od
osvete.”

Srce
koje
se
otvara
praštanju 

Iz
njegovih
riječi
proizlazi
naviještanje
dobra,
poziv
na
pomirenje
i
oprost,
a
ne
zvuk
osvete.
Susret
s
Božjom
ljubavlju
u
njemu
je
donio
promjenu
srca
koje
se
otvara
praštanju.
“S
obzirom
na
to
da
sam
svećenik
i
da
se
susrećem
s
velikim
brojem
ljudi,
doznao
sam
tko
je
ubio
mojega
oca,
ali
ne
mogu
živjeti
od
osvete.
Kao
svećenik
pozvan
sam
naviještati
mir,
oproštenje,
ljubav.
Svjestan
sam
da
čovjek
ne
može
pobijediti
zlo
bez
Boga
i
zato
sam
kao
svećenik
uvijek
upućen
na
to
da
Boga
stavljam
na
prvo
mjesto.
Bog
mi
je
dao
snagu,
bez
njegove
pomoći
i
snage
ne
bih
mogao
ništa,
ne
bih
mogao
ni
oprostiti
ni
nastaviti
dalje”,
govori
svećenik
Miličević
o
velikoj
pouci
koju
je
bol
donijela
u
njegov
život.

Svjedočeći
kako
kao
svećenik
u
ispovjedaonici
susreće
mnoge
osobe
koje
dolaze
da
bi
se
pomirile
s
Bogom,
ali
još
uvijek
im
je
teško
oprostiti
ratne
strahote,
kaže:
“Ljubav
zaboravlja,
ali
se
ljubav
ne
zaboravlja.
Ne
smijemo
zaboraviti
da
ljudi
drugima
čine
dobro,
to
znači
ljubav
se
ne
zaboravlja.
Mnogi
su
ljudi
iskazali
ljubav
prema
nama,
sada
mi
ne
smijemo
zaboraviti
tu
ljubav,
nego
tu
ljubav
koju
smo
primili
treba
pokazivati
drugima.
Rat
je
suprotnost
ljubavi,
mnogima
je
donio
nevolje,
patnje
i
boli,
no
ne
smijemo
forsirati
zlo,
nego
ga
dapače
trebamo
ništiti
svojom
dobrotom,
poniznošću,
jednostavnošću,
vjerom
u
Boga,
vjerom
u
život
vječni.
Pokažimo
se
ljudima,
pokažimo
se
kršćanima,
na
taj
način
pokažimo
i
dokažimo
da
se
rat
ne
isplati,
a
da
se
mir
uvijek
isplati,
da
se
uvijek
isplati
biti
onaj
koji
ljubi”,
svjedoči
naš
sugovornik
Miličević.

Kratak,
ali
blagotvoran
odmak
od
ratne
svakidašnjice
danas
svećenik
Mostarsko-duvanjske
biskupije,
a
za
vrijeme
rata
u
devedesetima
dječak
Pero
Miličević
doživio
je
u
talijanskom
gradu
Termoliju.
Naime,
moliški
Hrvat
svećenik
Benito
Giorgetta
20-ak
je
djece
iz
Mostara
doveo
u
obitelji
u
svojoj
župi
sv.
Marije
Anđeoske,
gdje
su
proveli
20-ak
dana
s
prijelaza
1995.
na
1996.
godinu.
»Bili
smo
smješteni
po
obiteljima.
Tako
je
htio
don
Benito,
da
osjetimo
toplinu
i
blizinu
doma,
da
nam
se
vrati
ono
što
smo
izgubili,
da
se
osjeti
blizina
čovjeka.
Osim
što
su
te
obitelji
nama
pomogle,
mi
smo
na
neki
način
bili
njihovi
evangelizatori
kroz
svoju
patnju
i
bol,
jer
oni
nisu
prošli
to
što
smo
mi
prošli«,
kaže
svećenik
Pero
Miličević,
koji
je
bio
smješten
kod
supružnika
Michelle
i
Antoneta
Castriotta.

Kasnije
ga
je
kao
svećenika
život
odveo
u
Rim
na
studij.
Jednom
je
prilikom
prolazio
pokraj
Termolija
te
su
mu
se
probudila
sjećanja.
Preko
Facebooka
je
uspio
doći
do
obitelji
Castriotta
i
sve
ga
je
to
potaknulo
da
organizira
susret
don
Benita
i
djece
koja
su
provela
dane
u
Termoliju.
»Zahvalni
smo
ljudima
koji
su
tijekom
rata
pomagali
mnogim
obiteljima,
djeci
da
vrate
povjerenje
u
čovjeka
i
na
taj
način
dožive
evanđeosku
blizinu
drugih«,
kaže
Miličević.

Izvor:vecernji.ba