Međunarodni dan žena na selu obilježava se svake godine 15. listopada. Prilika je to da ih se osnaži i ohrabri u svemu što rade za svoju, ali i dobrobit cijele obitelji. O tome, ali i o drugim bitnim pitanjima koja se tiču pokretačica pozitivnih promjena u društvenoj zajednici, razgovarali smo s integrativnom terapeutkinjom Dubravkom Mijatović.

Međunarodni dan žena na selu obilježava se organiziranjem raznih aktivnosti i događaja koji ukazuju na nezavidan položaj žena u ruralnim područjima. Je li danas položaj žena bolji u odnosu na prije i kako ga možemo unaprijediti?

Zasigurno jest i to za nekoliko nijansi fine crvene boje zemlje od koje svi živimo, rastemo i razvijamo se. Mnoge žene su osvještenije po pitanju šire percepcije svijeta koji ih okružuje te načina na koji on funkcionira pa tako i u onome čime se bave. Žene sve više uče stavljati fokus na sebe, lagano shvaćajući da bezrezervno davanje u bilo kojem poslu kojim se bave, pogotovo u ruralnim sredinama, gdje su pravi težački poslovi, treba „ukinuti“. To je spor proces, ali se odvija. Bolji je jer su žene samostalnije, svaka od njih vozi automobil, poljoprivredna mehanizacija je olakšala i ubrzala proces proizvodnje, a i mnoge od njih koriste usluge dječjih vrtića kako bi sačuvale svoju energiju, ali i traže sudjelovanje svoga partnera ili supruga u kućanskim poslovima. Shvatile su moć edukacije o apsolutno svemu te se udružuju s drugim ženama u cilju razmjenjivanja iskustava s ciljem poboljšanja u svakom segmentu života. Ipak, ovo su samo nijanse koje sam na samom početku spomenula. Unaprijediti se može i mora isključivo vlastitom željom za poboljšanjem kvalitete svog života ili promjenom, a kad iz tog dijela krene akcija, počinju se otvarati putevi do cilja. Ako osoba sama ne poželi promjenu, ona se neće ni dogoditi.

Osim što su žene na selu opterećene brojnim poslovima, često ih se tretira kao kućanice kojima je mjesto isključivo u kuhinji. Zašto je to tako?

Preuzeti obrazac življenja koji se nasljeđuje s generacije na generaciju. Žene smatraju da je to njihova uloga, vidjevši svoju mamu ili baku kako svakodnevno spremaju obroke. Ipak, uloga nije ista od našeg izvornog JA, a izvorno JA zna što je to što mi volimo ili ne volimo i jesmo li, uopće, u toj svojoj izvornosti prave kuharice. Ovdje moram naglasiti naše kolektivno uvjerenje, pogotovo ovog podneblja, a to je da isključivo ženu vežemo uz kuhinju. Naravno, imamo primjera gdje i muškarci rado pokazuju svoje umijeće u kuhinji i to je dobar znak.

Domaćice nemaju radno vrijeme, plaću, godišnji odmor, bez obzira na obim poslova koje svakodnevno obavljaju. Koliko patrijarhalno društvo ima utjecaja na to?

Kakvim ga god nazivali, društvo u cjelini nije dalo naglasak na težak položaj žena na način da pored tolikog njenog angažmana se nije zapitalo, je li ovo ovako u redu i što je tu potrebno mijenjati na svim mogućim razinama vlasti i na svim mogućim područjima života jedne žene u ovakvim „uvjetima“. Potrebno je krenuti od sagledavanja životne situacije, o bilo čemu da je riječ, kako ona „utječe“, u kojem smjeru vodi, je li uravnotežena po principu davanja i primanja, a ne žrtvovanja i izrabljivanja, iz koje bi se iznjedrila ideja koja vodi do realizacije dobrobiti prema kojoj uvijek valja stremiti.

Na koji način lokalna samouprava može doprinijeti poboljšanju položaja žena na selu? Potrebno je skrenuti pažnju na njihovo obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, kao i na probleme nasilja u obitelji.

Informiranjem o pravima žena, financijskim poticajima koje će njihovo poduzetništvo unaprijediti, jer četvrtinu svjetske populacije čine žene na selu koje rade kao poljoprivrednice, radnice i poduzetnice, pogotovo jer BiH spada u red najruralnijih zemalja Europe. Informiranjem o raznim razvojnim programima i EU podrškama za financiranjem, edukacijama o psihodinamici življenja, odnosa prema sebi, majčinstvu, zauzimanju za sebe i vrednovanju sebe. Kad je u pitanju nasilje u obitelji, to je zahtjevna tema kojoj se inače malo daje prostora za upućivanje žena koje trpe nasilje od supruga, svekrve, vlastite majke, brata, susjeda i slično, na stručne osobe, ali i grupni rad gdje će dobiti adekvatne odgovore i smjernice. Ničije nasilje ne smijemo trpjeti i ovo se odnosi i na žene i na muškarce.

Prema Vašem mišljenju, jesu li žene na našem području dovoljno informirane o svojim pravima?

Rekla bih da je najvažnije htjeti znati, htjeti promijeniti, htjeti poboljšati, htjeti unaprijediti, htjeti „rasti“. Bez osobnih htijenja i želje nećemo niti doći do znanja ili informacije o bilo čemu, pa tako i o pravima žena.

Žene na selu aktivne su u poljoprivrednim poslovima, no odnos prema njima, kada su u pitanju financijska sredstva za ovu oblast, nije isti kao prema muškarcima. Većinom su muškarci korisnici određenih mjera. Promjene su itekako nužne, zar ne?

Bosna i Hercegovina se obvezala na provođenje međunarodnih dokumenata koji se bave pitanjima žena na selu, među kojima su Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena u članku 14. i Pekinška deklaracija i Platforma za akciju. Ovdje vidimo zakonske osnove o eliminaciji bilo kojih oblika diskriminacije žena na selu. Međutim, jako uvjerenje mnogih žena da je muškarac „gazda“ odvlači ih od onoga na što imaju pravo. Promjene su nužne prvenstveno unutar žene i njene percepcije po ovom pitanju, dajući sebi pravo da u sebi vide istu vrijednost te isto pravo na sebe i svoje, ali i pravo da još više traže i financijsku podršku za ostvarivanje svojih kreativnih, poduzetničkih ideja.

Svakodnevica jedne žene, između ostalog, treba biti ispunjena radošću, slobodnim vremenom, razumijevanjem… Žene su pokretači društva i to uvijek treba imati na umu. Što biste im poručili, pogotovo onima koje se osjećaju diskriminirano?

Tamo gdje se žena osjeća diskriminirano, doživjela je određeno ranjavanje ili traumatsko iskustvo još kao dijete i u tom događaju i događajima gdje se osjetila manje vrijednom, omalovaženo i degradirano, polazište je da se i kasnije u životu tako osjeća sve dok ne iscijeli traumatska iskustva i negativna uvjerenja koja je usvojila i koja je drže zarobljenom u takvom osjećaju. Važno je znati sebi dati ono što je svakom ljudskom biću potrebno, a to je ljubav prema sebi na način da osluškujemo svoje biće, svoje tijelo i da ga poslušamo, da ne prelazimo vlastite granice izdržljivosti i da ne dozvolimo da ih netko drugi prelazi. Čitajte, istražujte sebe i svijet oko sebe, gradite „mostove“ s ljudima koji vas inspiriraju i podržavaju i tamo gdje se želite ostvariti. Počnite s onim unutarnjim porivom koji zna na kojoj poziciji ste vrhunske.

Razgovarala: Antonela Marinović Musa / Dnevni list

Fotografija: Goran Primorac

Objava Dubravka Mijatović: Žene su danas samostalnije, razmjenjuju iskustva, ali i traže pomoć životnog partnera pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.