Tridesetjednogodišnjoj
Marijani
to
su
jedine
uspomene
na
dan
kada
se,
usred
rata,
rodila
u
improviziranom
porodilištu
u
Novom
Travniku,
gradu
u
Srednjoj
Bosni.

Piše:

Marija
Augustinović

“Ima
ljudi
koji
su
se
rodili
na
putu
do
bolnice,
ili
čak
u
kući.
Ja
sam
ti
se
rodila
u
atomskom
skloništu”,
kaže
ona.

Nekoliko
sati
nakon
njenog
rođenja,
babica
je
u
školsku
svesku
upisala
da
je
u
9.30
sati
rođena
djevojčica
teška
3,7
kilograma.

Taj
podatak
iz
ratnog
protokola
kasnije
joj
je
poslužio
da
i
zvanično
bude
upisana
u
matičnu
knjigu
i
dobije
rodni
list.

“Roditelji
su
mi
pričali
da
taj
dan
nije
bilo
struje,
da
se
taj
dan
pucalo
i
da
su
sijevale
granate.
Dobro
da
imam
i
tu
jednu
fotografiju”,
ispričala
je
Marijana
za
Radio
Slobodna
Evropa
(RSE).

Foto/SlobodnaEvropa

“Zastava’
do
porodilišta

Tokom
rata
devedesetih,
dok
su
se
vodile
borbe
između
Armije
Republike
Bosne
i
Hercegovine
i
Hrvatskog
vijeća
obrane
(HVO),
Novi
Travnik
je
bio
podijeljen
na
bošnjački
i
hrvatski
dio
grada.

Više
od
stotinu
mladih
iz
Marijanine
generacije
rodilo
se
u
improviziranom
porodilištu
koje
je
bilo
prostorijica,
smještena
uz
atomsko
sklonište.

“Kad
sam
saznala
da
sam
trudna,
rat
je
bio
tek
na
pragu
i
naivno
sam
pomislila
da
će
završiti
dok
dođe
vrijeme
za
porod.
No,
rodila
sam
u
najvećem
jeku”,
ispričala
je
za
RSE
Sanja
Fišić,
Marijanina
mama.

Prisjećajući
se
10.
augusta
1993,
kaže
da
u
porodilištu,
osim
stola
i
kreveta,
nije
bilo
više
ničega.

Najbliža
bolnica
bila
je
udaljena
manje
od
deset
kilometara,
u
naselju
Nova
Bila
u
improviziranim
prostorijama,
a
potom
i
u
crkvi,
ali
put
do
nje
bio
je
opasan.

“U
to
vrijeme
imali
smo
Zastavu
GTL
55
i
dva-tri
litra
goriva
koje
smo
čuvali
da
me
muž
doveze
do
rađaone
i
vrati.
Naravno
da
me
je
bilo
strah,
jer
znaš
da
nema
nikakvih
uređaja
i
da
ne
možeš
nigdje”,
kaže
Sanja.

Sve
je
babica
sama
radila
i
vrlo
brzo
sam
se
porodila.
Moja
kćerka,
rođena
u
atomskom
skloništu,
bila
je
spremna
i
obučena,
kao
u
normalnim
okolnostima”,
dodaje.

Porodi
uz
svijeću

Improvizirano
porodilište
bilo
je
smješteno
u
prostoriji
uz
atomsko
sklonište,
a
radilo
je
od
juna
1993.
do
proljeća
1994.
i
njegova
jedina
uposlenica
bila
je
babica
Milosava
Dunđer.

“Mislila
sam
kratko
će
trajati,
ali,
vraga,
ostali
smo
tu
gotovo
godinu.
Bez
struje
i
vode.
Žene
su
se
često
porađale
uz
svijeću,
a
kad
nije
bilo
ni
njih
pravila
sam
one
uljanice”,
prisjeća
se
ova
penzionerka.

U
to
vrijeme
43-godišnjakinja,
s
bogatim
radnim
iskustvom
iz
bolnice
u
Travniku,
u
nedostatku
ginekologa,
bila
je
zadužena
za
sve.

“Bilo
je
teških
poroda,
ali
žene
su
mi
bezgranično
vjerovale.
Pregledam
ih,
imam
samo
svoje
ruke
i
drvenu
slušalicu.
Vješto
sam
skrivala
strah,
znajući
da
ga
ne
smijem
prenijeti
na
njih.
Kad
sve
završi,
ponekad
tri
dana
nisam
mogla
doći
sebi”,
kaže
Milosava.

U
porodilištu
je
danonoćno
boravila.
U
svesci,
koju
i
danas
čuva,
ubilježeno
je
oko
290
poroda
u
ratnom
periodu,
od
kojih
je
oko
polovice
bilo
u
porodilištu
u
blizini
atomskog
skloništa.

“Žene
sam
tu
nakon
poroda
zadržavala
par
sati,
a
onda
im
dam
injekciju
i
idu
kući.
Uzimala
sam
im
adresu
i
poslije
obilazila,
tako
da
sam
ih
imala
pod
kontrolom”,
priča
ona.

Prisjeća
se
da
je
početkom
oktobra
1993.
imala
šest
poroda
za
24
sata.
Samo
u
izuzetno
rizičnim
situacijama
pacijentice
su,
kako
kaže,
bile
prevožene
u
bolnicu
u
Novu
Bilu.

“Sjećam
se
jednog,
u
pola
tri
ujutro.
Suprug
je
držao
svijeću,
jer
struje
nije
bilo,
a
nije
imao
ko
drugi.
Pitam
ga:
‘Smiješ
li’,
a
on
kaže:
‘Šta
ću,
ako
moram’.
I
držao
je”,
kaže
Milosava.

Atomsko
rock
sklonište

Atomsko
sklonište,
u
čijem
kompleksu
su
bile
prostorije
s
ambulantom
i
porodilištem,
izgrađeno
je
1984.,
u
vrijeme
kada
su
se
slična
skloništa
gradila
širom
bivše
Jugoslavije.

Smješteno
je
iza
velikih
prozora
i
staklenih
vrata,
tako
da
izvana
ništa
ne
upućuje
da
se
nalazi
u
zgradi,
dok
u
projektu
za
izgradnju
stoji
da
se
radi
o
skloništu
i
disco
klubu.“Kao
može
se
koristi
kao
sklonište,
a
naziv
mu
je
disco
klub
da
ne
bi
kazali
da
je
to
atomsko
sklonište,
jer
se
to
čuvalo
u
tajnosti.
U
to
vrijeme
Hladnog
rata”,
objašnjava
kroz
smijeh
Josip
Mlakić,
predsjednik
Mjesne
zajednice
Bare.

Nakon
90-ih,
sklonište
je
bilo
decenijama
potpuno
zaboravljeno
i
zapušteno,
a
lokalna
vlast
ga
je
prije
dvije
godine
ustupila
za
Mjesnoj
zajednici.

Mlakić
ističe
da
je
prostor
bio
potpuno
devastiran,
a
uslijedili
su
mjeseci
volonterskog
čišćenja.

“Prljavo,
zapušteno
i
smrdljivo.
Problemi
s
kanalizacijom,
voda,
štakori.
Ovaj
prostor
je
bio
zaboravljen,
a
sad
je
on
ponovo
oživio”,
ističe
on
za
RSE.

Zajedno
s
grupom
entuzijasta
pokrenuo
je
uređenje,
s
ciljem
da
napravi
prostor
za
koncerte,
druženja,
izložbe
i
predstave.Prvi
bend
koji
je
u
maju
nastupio
bio
je,
simbolično,
hrvatski
rock
bend
Atomsko
sklonište,
s
frontmenom
Brunom
Langerom.

“Atomci
su
tad
rekli
da
za
47
godina,
koliko
sviraju,
nikad
nisu
svirali
u
atomskom
skloništu”,
ističe
Mlakić.

Cijeli
članak.pročitajte
na
portalu

Slobodna
Evropa.