Strast, privrženost, identitet i ponos sastavni su dio svakog navijačkog pokreta. Međutim, uz pozitivne aspekte, postoje i mračne strane ovog fenomena, obilježene incidentima, sukobima i nasiljem. Je li moguće spriječiti nasilje na terenu i vratiti ljepotu u sport?

Piše: Kenan HADŽIĆ

Mlađi ne pamte, a stariji se sjećaju s nostalgijom kad je odlazak na utakmice bio proslava sporta. Kad se navijalo srcem i dušom, a pobjeda omiljenog kluba pamtila i prepričavala godinama.

A onda su došla, kazali bi sociolozi, zla vremena, kad je upravo zlo i nasilje sa stadiona najavilo krvave sukobe u našim zemljama, gradovima, među generacijama.

Stigao je mir, potpisani razni dejtoni, a na stadionima i dvoranama nije se previše promijenilo.

Ko je navijač, a ko nije

U Bosni i Hercegovini nismo, ma šta mi mislili, drugačiji. Jednostavno, mi smo komplikovaniji. I kod nas se dobro promisli pred neku utakmicu.

Navijanje tako postaje dvosjekli mač – za jedne predstavlja ljubav prema sportu i društvenom angažmanu. Drugi će reći, navijači samo streme nasilju, predstavljaju ozbiljan problem i za sport i za istinske zaljubljenike u sport.

Ako ćemo o generalnim podjelama, treba reći – s jedne strane tu su tzv. “ultrasi”, istinski posvećeni članovi navijačkih grupa koji klub prate i podržavaju bez obzira na rezultate ili udaljenost. S druge strane, brojniji su ljubitelji koji dolaze na utakmice kako bi uživali u atmosferi i bodrili svoje timove, bez obaveze stalne prisutnosti.

Ova raznolikost odražava slojevitost fenomena navijačke kulture, ali čak ni kao takva ne odgovara na pitanje ko zapravo navijač jeste, a ko nije.

„Ultrasi“ – koreografija nasilja

Organizovane navijačke grupe, poznate po koreografijama i gromoglasnom bodrenju svojih timova tokom čitavog trajanja utakmice, igraju jednu od najvažnijih uloga u očuvanju klupske tradicije i identiteta.

Osim strasti za sportom, koristeći vid autonomije u sklopu kluba, navijačke grupe angažuju se i u humanitarnim akcijama i pokretima.

Konkretno u BiH, gotovo uvijek i prvi prisutni u akcijama prikupljanja pomoći za lokalne zajednice, organizaciji dobrovoljnog darivanja krvi te među prvima u brojnim drugim inicijativama kojima pokušavaju pomoći. I tako pokazuju kako navijačka energija može biti usmjerena u pozitivan kontekst, društveno odgovoran do mjere da navijačima niko nije ravan.

Međutim, kada strast pređe u agresiju, a ljubav prema klubu postaje opsesija da je povod za nasilje bilo kakve vrste, zasjenjuju se svi pozitivni aspekti koje organizovani navijači donose.

Ko je taj navijač, da prostiš?!

Dugogodišnji sportski radnik i proslavljeni fudbaler i trener s inostranim iskustvom Kemal Alispahić, navodi šta bi navijači zapravo trebali biti.  

– Navijači moraju biti pokretači filozofije kluba, oni koji prenose vrijednosti kluba na tribine i u zajednicu. Njihova energija treba biti usmjerena na podršku ekipi, na kreiranje atmosfere koja daje snagu igračima, a ne na sukobe i tučnjave po ulicama. Ako navijači shvate da su ambasadori kluba, a ne njegovi problematični predstavnici, i klubovi i društvo u cjelini mogu imati koristi – kaže Alispahić.

On smatra da su za ponašanja navijača isključivo odgovorni klubovi.

– Navijački neredi su često samo refleksija šireg socijalnog stanja u kojem se nalazi društvo. Nezadovoljstvo i frustracije zbog ekonomskih problema, nezaposlenosti i opće nesigurnosti pronalaze izlaz na tribinama. Kada nema perspektive, mladi traže grupu kojoj će pripadati, a navijačke grupe su često jedino mjesto gdje mogu pronaći taj osjećaj pripadnosti i identiteta. Međutim, najveći problem je što zbog tih incidenata pravi navijači, oni koji žive za svoj klub, ne mogu doći do izražaja. Na stadionima, umjesto pjesme i podrške, često svjedočimo nasilju koje nema veze sa sportom. Takvo ponašanje šteti sportu i udaljava porodice i ljubitelje sporta od stadiona. Smatram da su klubovi isključivo odgovorni za takvo ponašanje – navodi on.

Historija sukoba

Kroz protekle dvije decenije svjedočili smo nizu nasilnih okršaja u kojem su učestvovale navijačke grupe.

Ova duga historija sukoba započinje smrtnim ishodom 2005. godine, kada je navijač Željezničara Aner Kasapović izgubio život u sukobu s policijom u Zenici. Od tada, incidenti su se nizali na tragičnoj traci: od teških povreda na utakmici između Zrinjskog i Partizana u Mostaru 2007. godine, do upadljivih napada poput paljenja autobusa Slobodinih navijača u Mostaru 2009. godine i ubistva navijača Sarajeva Vedrana Puljića iste godine u Širokom Brijegu.

Navijači klubova iz Bosne i Hercegovine bili su akteri različitih incidenata, često s obračunima na stadionu i u gradovima širom zemlje, uključujući Banju Luku, Sarajevo, i Mostar. Skorašnji sukobi, poput masovne tučnjave navijača Veleža i Zrinjskog u Mostaru, ukazuju na to da ova historija sukoba, iako djelomično kontrolisana, i dalje predstavlja značajan problem sigurnosnim službama i zajednici.

U grupama je sigurnije

Mostarski psiholog Marko Romić ističe kako mladi ljudi žele potvrdu i najlakše je nalaze kad su u grupama. 

– Utjecaj grupe je izuzetno velik i posebno dolazi do izražaja u mlađi godinama. Imamo puno primjera kako članstvo u grupi može utjecati pozitivno i negativno. Negativni primjeri su, nažalost, svježi i u našoj zemlji gdje mlade osobe ili oni malo stariji pod utjecajem grupe ili zajedno s grupom naprave nevjerovatno ružne stvari, budu dio nekakvog većeg incidenta ili razbojstva. U Evropi čak i imamo neke drastičnije primjere koje završavaju smrću. Kod nas, od tragičnog slučaja Puljić, nismo imali nijedan takav drastičan primjer. To je bio primjer kako pojedinac, koji je u svakodnevnom okruženju normalan čovjek, pristojan, učenik ili student, kada je u grupi ili pod utjecajem grupe, može doživjeti ružne stvari. Isto tako je i s lijepim stvarima. Evo, imamo primjer kako su navijači nakon poplava u Jablanici pokazali da mogu normalizirati život i odnose među njima. Grupa ima nevjerovatnu moć – objašnjava Romić.

Generacije žive rat

Kad ga pitamo da li je i po čemu naša zemlja specifična kad je u pitanju nasilje na terenima ili huliganstvo, on ističe kako ne možemo govoriti o posebnostima.

– Huliganstvo je prisutno svugdje u svijetu, posebno kod tinejdžera ili mladih ljudi punih energije, u ovom slučaju negativne. Sukobi su im “odlična” prilika za kanaliziranje negativne energije. Bitna je identifikacija, djeca sa pet godina oponašaju roditelje, nastoje se identificirati s njima. Ali, kada odrastu, ne ugledaju se na roditelje, već prije svega na vršnjake ili grupu kojoj pripadaju. Mi na ovom području imamo nesreću da svakih 30 do 50 godina imamo rat i nekako sve naše generacije žive na ovaj ili taj način rat – objašnjava doktor Romić.

Normaliziranje agresije

Sociolog, prof. Amer Osmić sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu dodaje kako je navijačka subkultura važan izraz lokalnih identiteta i pripadnosti i da je treba posebno analizirati upravo u tom kontekstu.

– Na žalost, navijačke grupe često koriste sportske događaje kao platformu za izražavanje grupnog identiteta i neprijateljstva prema suprotstavljenim grupama. To proizilazi iz potrebe za pripadanjem i moći te jasno pokazuje kako grupa dominira prostorom – navodi on.

Prof. Osmić dodaje da se ova dinamika često pojačava društvenim okruženjem u kojem su navijači percipirani kao subkulturna zajednica, odnosno da se od njih očekuje ovakav vid ponašanja.

– Mediji, svojim naglašavanjem konflikata nasilja dodatno potiču popularizaciju i legitimizaciju ovakvih ponašanja i tako stvaraju atmosferu u kojem se agresivno ponašanje normalizira – zaključuje.

No, svi će se stručnjaci složiti kako spriječavanje ili prevencija nasilja na sportskim terenima traži ozbiljan pristup, dijalog između sigurnosne agencije, navijače, klubove.

Ogroman broj sukoba u posljednjih 20-ak godina ukazuje na potrebu za jasnijom regulacijom i saradnjom svih uključenih strana, od saveza preko kluba kao organizatora, policije i navijača, zajedniči je stav.

Englezi kao primjer: Margaret Thatcher

Kad se desi sukob na domaćim terenima i počne rasprava kako to zaustaviti, mnogi navode primjer Engleske.

Ta je država bila suočena s ozbiljnim problemom huliganizma i nasilja na stadionima više od dvije decenije – od 1970-ih do 1990-ih i uz pomoć niza reformi postala primjer kako uspješno riješiti problem.

Nakon tragičnog incidenta na Heysel stadionu 1985. godine, kada je stradalo 39 navijača, engleska Vlada, predvođena tadašnjom premijerkom Margaret Thatcher donijela je niz mjera, a među njima i Zakon o navijačima, koji je zabranio prisustvovanja utakmicama svim osobama koje su prethodno imale dosije nasilnog ponašanja na sportskim događajima.

Dalje, postavljene su kamere na stadionima, što je omogućilo precizno identificiranje i nadgledanje pojedinaca. Stadioni su obnovljeni i modernizirani, pri čemu su u potpunosti uklonjeni “stojeći” sektori. Tako su spriječeni masovni incidenti u gustom prostoru. Mnogi su stadioni tako prešli na “all-seater” format, što je doprinijelo smanjenju prenatrpanosti i agresivne atmosfere.

Engleski klubovi su uz podršku države uveli striktne procedure za ulazak na stadione, uključujući identifikaciju i evidenciju posjetilaca. Policija i privatne zaštitne agencije su tijesno surađivale, dok su klubovi započeli intenzivnu kampanju edukacije navijača, potičući ih na sportsko ponašanje i odgovornost.

Jedna od najvažnijih mjera bila je rad na unapređenju odnosa između klubova i njihovih navijača  – klubovi su formirali navijačke savjete i pružali navijačima priliku da postanu dio zajednice, čime se smanjio otpor prema autoritetima. Ove promjene, uz visoke i teške kazne, smanjile su nasilje i pretvorile engleske stadione u sigurna mjesta za sve generacije ljubitelja fudbala.

Primjer Borussije Dortmund

Kemal Alispahić podsjeća nas na još jedan dobar primjer – Borussije Dortmund. 

– To je klub koji je uspio transformisati navijačku kulturu kroz edukaciju. Svakodnevno rade sa navijačima. Zajedništvo i rad rezuliraju činjenicom da prodaju 83.000 godišnjih ulaznica, što je u konačnici gotovo čitav stadion. To pokazuje da je moguće stvoriti zajednicu navijača koja istinski podržava klub i njeguje pozitivne vrijednosti. Ali, promjene ne dolaze same od sebe. Klubovi, sportski savezi, pa i društvo u cjelini, moraju preuzeti odgovornost i ulagati u edukaciju navijača. Edukacija nije samo rješenje za navijačke nerede, već i ključ za stvaranje pozitivne sportske kulture u kojoj će se prepoznati vrijednosti kao što su fair-play, poštovanje protivnika i solidarnost – objašnjava naš sagovornik.

Nogometni savez BiH: Koliko – toliko u granicama

A ko su najodgovorniji kod nas? Nogometni savez BiH ima Pravilnik o sigurnosti od 2017.

– Već desetak godina Nogometni savez je uveo i funkciju komesara za sigurnost, koji odlaze na utakmice kada procijenimo da je utakmica rizična. Oni obavljaju savjetodavni posao i pišu izvještaje, koje zajedno s izvještajem delegata može poslužiti za ocjenu utakmice. Malo je smanjen naboj na utakmicama, ali se incidenti i neredi događaju. Ipak, mislimo da je koliko – toliko u granicama. Neke stvari se ne mogu ni pretpostaviti, pa može biti izazovno  – pojašnjeno nam je iz Komiteta za sigurnost NS BiH.

U Pravilniku je jasno definirano da domaćin utakmice ima ulogu organizatora i da snosi odgovornosti za sve što se dešava na stadionu. S druge strane, za probleme van stadiona zaduženo je Ministarstvo unutrašnjih poslova.

Za sada, poručuju iz Komiteta, nema u planu edukacija za navijače. Ali, ima za komesare, prije i na početku polusezone.

– Oni se nerijetko sastaju sa predstavnicima navijačkih grupa, onima koji imaju autoritete, lakše provode neke stvari. Iako garancije ne postoje – navode iz Komiteta.

Kad smo kod kazni Zakon je jasan i rigidan kad je nasilje i huliganstvo u pitanju. No, to nije dovoljno. Struka dodaje, represija daje rezultate, ali potrebni su i prevencija, edukacija, saradnja s navijačima, infrastrukture na stadionima.

MUP HNK: Ima stvari, ima pojava

Sve ovo dobro zvuči na papiru. Baš kao i odgovori glasnogovornika MUP-a Hercegovačko – neretvanskog kantona Ljudevita Marića.

Na naše pitanje da nabroji koliko je incidenata povezanih s navijačima zabilježeno u posljednjih pet godina, kako se taj broj promijenio iz godine u godinu, koliko je privedenih u navijačkim sukobima, koje su najčešće pravne sankcije za takve incidente, dobijamo odgovor:

– MUP ima redovite incidente koje uspješno rješava. Broj je isti svake godine, nema odstupanja. Sankcije su krivične i prekršajne.

Marić nam na pitanje na koji način MUP HNK koordinira s klubovima i organizatorima sportskih događaja u prevenciji sukoba na stadionima, odgovara:

– MUP dobiva dopise od klubova, ima redovite sastanke putem komesara za sigurnost kluba.

Za kraj, upitan da procijeni efikasnost postojećih mjera sigurnosti na stadionima u BiH, odnosno odgovori postoje li planovi za njihovo unapređenje, dobijamo odgovor.

– Za svaki taj javni skup tj. utakmicu MUP pravi planove, ovisno o normi rizika.

Navijačke grupe: Važan je kodeks

A upravo smo o ovim pitanjima htjeli razgovarati i sa predstavnicima navijačkih grupa.

Nismo uspjeli. Jednostavno, oni „najvažniji“, lideri ili vođe grupa ne žele javno istupati i govoriti o sukobima na stadionima. Ako hoćemo o humanitarnim akcijama, može. O sukobima, ne može.  

– To što ne želim govoriti o tome je stvar kodeksa  – kazao nam je jedan od navijača.

A kodeks kako nam je pojasnio znači i izbjegavanje medija, ali i dokazivanje ko je jači i ko je hrabriji. A o tome se ne priča javno.

Potrebna nam je promjena u načinu razmišljanja, zaključuje Kemal Alispahić.  

– A prvi korak je prepoznati da navijači mogu biti snaga dobra, a ne destruktivni element – dodaje.

Možda to prije svega trebaju prepoznati sami navijači.

The post TEŠKO BREME TRIBINA: Navijačko nasilje u sjeni frustracije, siromaštva i rata appeared first on Interview.ba.