Sjećanje
na
ubijene
Fojničke
fratre…

13.
studenog,
ratne
1993.
godine
dok
bjesni
rat
Fojnicom,
srednjobosankom
općinom
koja
ja
ljeta
iste
godine
proglašena
zaštićenom
sanitetskom
zonom,
fojnički
franjevci
spremaju
se
za
malu
ali
skromnu
proslavu
kako
bi
na
trenutak
zaboravili
mržnju
koja
je
razarala
sve
oko
njih.
Fra
Leon
Migić,
tadašnji
vikar
par
dana
ranije
imao
je
imendan,
a
fra
Nikica
Miličević,
gvardijan
trebao
ga
je
slaviti
14.
studenog,
na
blagdan
sv.
Nikole
Tavelića.
Umjesto
slavlja
dvojicu
franjevaca
njihova
subraća
tog
13.
studenog
ispraćaju
na
vječni
počinak
nakon
što
ih
je
na
pragu
samostana
hladnokrvno
ubio
pripadnik
302.
Motorizirane
brigade
Armije
R
BiH
iz
Visokog,
Miralem
Čengić.

Tog
kobnog
13.
studenog,
kako
je
sudski
potvrđeno,
Miralem
Čengić,
pripadnik
302.
motorizirane
brigade
Armije
RBiH
iz
Visokog,
zajedno
sa
još
tri
pripadnika
ove
jedinice,
Nedimom
Zerdom,
Saminom
Mušinbegovićem
i
Vahidom
Begićem,
izvršio
je
zločin
zbog
kojeg
treba
tugovati
svaki
istinski
bosanskohercegovački
patriota,
nadasve
svaki
čovjek.

Iako
su
Čengić
i
ostali
osuđeni,
nažalost,
i
poslije
toliko
godina,
rodbina
ubijenih
i
fojnički
franjevci
i
dalje
upozoravaju
da
naredbodavci
ovog
zločina,
nikada
nisu
pronađeni
i
sankcionirani.

Vrhovni
vojni
sud
u
Sarajevu
i
Vrhovni
sud
Bosne
i
Hercegovine
za
ovo
su
bestijalno
kazneno
djelo
procesuirali
Miralema
Čengića
i
osudili
ga
na
15
godina
zatvora,
te
sudionike
Nedima
Zerdu,
Samina
Mušinbegovića
i
Vahida
Begića
na
po
šest
mjeseci
zatvora.
Međutim,
samo
nekoliko
mjeseci
nakon
presude
tadašnji
je
predsjednik
BiH
Alija
Izetbegović
ubojicu
čak
tri
puta
pomilovao.
A
nakon
četvrtog
pomilovanja
ondašnjeg
predsjednika
Federacije
BiH
Ejupa
Ganića,
ubojica
je
bio
na
slobodi

Svake
godine
na
godišnjicu
zločina
u
Fojnici
obilježi
sjećanje
na
dvojicu
nedužnih
fratara.
Tužna
godišnjica
protekne
u
znaku
mise
zadušnice
i
prigodnog
kulturnog
programa,
a
“u
sjećanju
subraće
i
puka
fra
Nikica
Miličević
i
fra
Leon
Migić
žive
svakodnevno
jer
vrijeme
ne
može
izbrisati
ni
tragičan
događaj
ni
plemenitost
dvojice
ubijenih
svećenika”.

Ono
što
se
tog
kobnog
dana
dogodilo
najbolje
je
opisao
ondašnji
samostanski
hroničar
fra
Miroslav
Krajinović
Carko,
koji
je
zapisao
slijedeće:

“U
subotu,
13.
11.
1993.,
u
12.55
sati
čuo
sam
neku
galamu.
Pogledao
sam
kroz
prozor.
Vidim
četvoricu,
trojica
u
vojničkoj
uniformi,
četvrti
u
crnom
kaputu.
Jedan
tjera
pred
sobom
fra
Leona
i
reče
mu:
‘Stoj
tude
na
stepenicama!’,
koje
vode
u
samostan.
Fra
Leon
je
sišao
sa
stepenica
i
stao.
Uto
se
pojavi
fra
Nikica.
K
njemu
pristupi
vojnik.
Udari
ga
šakom
u
lice,
nogom
u
mošnje,
opsuje
mu
ustašku
majku
i
potjera
ga
u
samostan.
Ubrzo,
čuo
se
pucanj
rafala
od
kojeg
je
ubijen
fra
Nikica,
a
fra
Leon
ranjen,
i
pao
pred
vratima
blagovaonice.
Ubojica
je
pristupio
fra
Leonu,
udario
ga
nogom
uz
riječi:
‘Diži
se!’
Kad
se
podigao,
sasuo
mu
je
rafal
u
zatiljak.
Zadnje
riječi
fra
Leona
bile
su:
‘Nisam
ništa
kriv’,
a
fra
Nikice,
kad
mu
je
ubojica
govorio
da
će
ga
ubiti:
‘Ubij’’
Zločinac
je
izvršio
svoj
naum”.