Rad,
koji
je
već
privukao
pažnju
i
uskoro
će
biti
objavljen
u
studentskim
časopisima,
donosi
prikaz
srednjobosanskog
identiteta
i
mladenačkog
pogleda
na
život.
Njegova
poruka
nadilazi
generacijske
granice,
otvarajući
nova
pitanja
i
potičući
razmišljanja
o
budućnosti
ovog
podneblja,
piše
n24.ba.

Ivin
rad
koji
je
posvetila
baki
i
djedu
svjedoči
o
važnosti
obiteljskih
vrijednosti
i
nasljeđa
koje
oblikuje
identitet
mladih
ljudi.

“U
srednjobosanskom
identitetu
ogleda
se
čarolija
raznolikosti
koja
prožima
taj
kraj.
Iako
se
suočava
s
brojnim
izazovima,
ipak,
postoji
velika
snaga
u
tom
identitetu.
Duh
zajedništva,
duboko
ukorijenjen
u
kulturne
tradicije
i
međusobno
poštovanje,
pruža
temelj
za
izgradnju
bolje
budućnosti.

Doista
se
često
bavim
problematikom
i
razmišljanjem
o
mladim
ljudima.
Kao
studentica
politologije
i
osoba
koja
vrlo
lako
ostvaruje
kontakt
s
ljudima,
osobito
mojim
vršnjacima,
nailazila
sam
na
situacije
u
kojima
sam
mogla
biti
submisivna
u
toj
mjeri
da
zaboravim
svoje
korijene
i
podrijetlo.

Odrastajući
uz
baku
i
djeda
u
malenom
mjestu
koje
se
utkalo
u
srcu
Središnje
Bosne,
Novoj
Biloj,
svoje
prve
korake
napravila
sam
u
njihovu
domu.
Topla,
malena,
skromna
kuća
puna
vrijednosti,
tradicije
i
običaja
oblikovala
me
u
djevojku
koja
svu
naučenu
kulturu
iz
takvog
doma
i
mjesta
nosi
sa
sobom
gdje
god
bila
i
u
kakvom
se
god
društvu
nalazila.
Moja
istinska
ljubav
prema
rodnom
kraju,
mojim
ljudima,
mojoj
župi
se
nije
javila
u
adolescentnim
godinama
mog
života.
Dok
čovjek
provodi
školske
dane
u
mjestu
odakle
dolazi,
nije
svjestan
duhovnih
usađenih
vrijednosti.
Osjećaj
privrženosti
jednoj
kući,
jednom
zajedništvu,
jednoj
grupi
ljudi
i
jednim
običajima
se
javila
kada
sam
napustila
rodnu
grudu.
Istinski
osjećaj
pripadnosti
korijenima
javljao
se
putovanjem
kroz
život
u
ranim
dvadesetim.

Sezonski
rad
u
Njemačkoj
već
četiri
sezone
uveo
me
u
zapadnjački
materijalni
svijet
i
podsjetio
na
značenje
toplog
doma
punog
ljubavi,
male
sredine
pune
zajedništva,
iščekivanje
vikenda
kao
vremena
za
odmor
mladima
i
starima,
jutarnje
i
večernje
kave
u
obližnjim
kafićima
u
kojima
dijelimo
dobro
i
loše.
Ponekad
smijeh,
ponekad
problem
ali
kako
god,
naši
su.
Rješenje
je
uvijek
zajedničko.
Volim
tu
privrženost
rodnom
mjestu
koju
čovjek
sa
sobom
nosi
bez
obzira
odakle
je.

U
srednjobosanskom
identitetu
ogleda
se
čarolija
raznolikosti
koja
prožima
taj
kraj.
Iako
se
suočava
s
brojnim
izazovima,
ipak,
postoji
velika
snaga
u
tom
identitetu.
Duh
zajedništva,
duboko
ukorijenjen
u
kulturne
tradicije
i
međusobno
poštovanje,
pruža
temelj
za
izgradnju
bolje
budućnosti.

Biti
malobrojan
narod
u
bilo
kojoj
državi
ne
znači
ne
imati
svoje
obilježje.
Moje
rodno
mjesto
je
bogato
poviješću.
Poviješću
koja
nas
je
oblikovala
i
očuvala
u
dolini
Lašve.
Biljanska
djeca
moraju
znati
što
predstavlja
Nova
Bila
i
kakvo
značenje
nosi
Bijeli
put
devedesetih
godina.
Naši
preci
su
nam
dali
slobodu,
ali
su
nam
ostavili
i
velike
obveze.
Malobrojan
narod
čija
je
povijest
iscrpna
i
nimalo
laka
za
razumjeti,
svoje
je
korijene
sačuvao
u
mjestima
punim
hrabrim
i
dobrim
ljudima.
Povezanost
svih
Hrvata
u
Srednjoj
Bosni
je
ogromna.
Slavlje
svetkovina
i
blagdana
u
susjedskim
gradovima,
koncerti,
ljubavi…
veže
nas
i
drži
zajedno.

Nisam
toga
bila
svjesna
do
polaska
na
studij…
Studiranje
u
Mostaru
me
oblikovalo
u
osobu
sposobnu
za
rad
i
učenje,
ali
je
i
povećalo
moju
žudnju
za
mojim
ljudima.
Ljudima
iz
Srednje
Bosne.
Mentalitet,
energija
i
zajedničke
pošalice
vežu
nas
za
jednu
županiju.
Stoga,
susret
s
mojim
vršnjacima
iz
Srednje
Bosne
u
Mostaru
uvijek
probudi
u
meni
osjećaj
rodoljublja.
Sa
sobom
uvijek
nosim
zajedništvo
koje
dijelim
u
svom
studentskom
gradu
s
ostalim
kolegama
iz
različitih
krajeva
Bosne
i
Hercegovine.
Kroz
promicanje
dijaloga,
razumijevanje
i
poštovanje
međusobnih
različitosti,
srednjobosanski
identitet
može
procvjetati
i
postati
još
snažniji,
ostavljajući
trag
koji
će
trajati
generacijama.

Čašica
razgovora
s
prijateljima,
poznanicima
pa
i
nepoznatim
ljudima
u
nepoznatom
gradu
je
ono
što
nosim
iz
svog
doma.
Valjda
smo
tako
navikli.
Pružena
ruka
mira
i
ljubavi
stvara
od
djevojčice
djevojku
dobre
duše.
Zajednički
rad,
pomoć
i
ohrabrujući
razgovor
mojih
ljudi
odrazio
se
i
na
moj
život
u
mom
studentskom
gradu
Mostaru.
Zajednički
duh
mog
kraja
nije
tako
lako
zamjenjiv
sa
zajedničkim
radom
s
ljudima
širom
svijeta.
Župa
puna
Hrvata
u
Landshutu
otkriva
zajednički
osjećaj
pripadnosti
jednoj
vjeri,
ali
ne
i
zajedničku
povijest
i
isti
osjećaj
kakav
imaju
moji
sugrađani.
Moje
studiranje
u
Mostaru
značilo
je
potpuni
preokret
načina
života.
Upoznavanje
mladih
ljudi
s
cijelog
Balkana
je
dodatni
kulturološki
obrazac
stečen
tijekom
mog
obrazovanja.
Sloboda
koju
mladi
ljudi
imaju
u
gradu
studiranja
je
neupitna.
No,
upitno
je
čemu
se
prilagođavamo
i
kakav
put
biramo.
Na
početku
svog
obrazovanja
u
Mostaru
izabrala
sam
put
življenja
stečenih
vrijednosti
svog
kraja.
Učenje,
pošten
rad,
pružena
ruka
svakom
u
nevolji,
čašica
pića,
osmijeh
i
identitet
Novobiljanke
iz
Lašvanske
doline
me
oblikovao
u
bogatu
osobu
svjesnu
vrijednosnih
i
duhovnih
osobina
koje
nosim
sa
sobom
gdje
god
bila.

Kada
bi
me
netko
upitao
koja
je
jedna
osobina
koja
opisuje
srednjobosanske
ljude,
rekla
bih
prilagodljivost.
Hrvati
Srednje
Bosne
se
vrlo
lako
naviknu
i
prilagode
drugoj
kulturi
i
načinu
života,
ali
mnogi
znaju
sačuvati
svoj
identitet.
Neki
bi
često,
kako
mi
to
kažemo
„tjerali
po
svom,”
smatrali
da
njihovi
korijeni
znači
puno
više
od
tuđeg.
Ali
ljudi
iz
mog
kraja
ne
ostavljaju
takav
dojam.
Kako
ja
to
volim
reći:
„Dok
sam
u
Mostaru,
Hercegovka
sam,
dok
sam
u
Novoj
Biloj,
Bosanka
sam.”
I
ne,
to
nije
podvojenost
i
dvoličnost.
To
je
prilagodba,
poštivanje
drugoga,
održavanje
dobrih
odnosa
s
onima
koji
te
okružuju
i
otvorena
ruka
mira.
S
ljudima
Srednje
Bosne
nije
teško
funkcionirati.
Povijest
im
je
nanijela
puno
nedaća,
oduzela
vrijednosti,
nametnula
razne
tegobe,
nepravdu,
ali
ih
je
i
ojačala.
Ojačala
do
te
mjere
da
nemaju
potrebe
dokazivati
svoje
vrline
na
silu.
Ljudi
ih
vide.
Prepoznatljivi
smo
i
nije
me
strah
to
reći.
Ne
bojim
se
govoriti
slobodno
i
iskreno
jer
sve
što
kažem
ne
može
se
opovrgnuti.
Srednja
Bosna
ili
kako
je
neki
nazvaju
Srebrena
Bosna,
odlikuje
se
svojom
otvorenošću
prema
svakom
strancu.

Urbanizacija
nije
zastupljena
u
velikoj
mjeri,
ljudi
se
međusobno
poznaju
od
njihovih
prvih
koraka
i
upravo
ih
to
čini
jedinstvenim.
Ta
osobina
međusobne
povezanosti
prenosi
se
u
velike
gradove,
pune
hladnih
izraza
lica,
nedostatka
osmijeha
i
neplaniranog
poziva
na
kavu.
Nemoguće
je
živjeti
u
jednom
dijelu
Srednje
Bosne,
a
ne
poznavati
kako
dišu
ljudi
iz
drugog
dijela.
Držati
se
zajedno,
rame
uz
rame
je
lekcija
naučena
kroz
povijest
i
teške
trenutke
koji
su
visili
u
zraku
Srednje
Bosne.

Razlog
za
slavlje
i
okupljanje
nikada
nije
teško
naći.
Rođendani,
blagdani,
praznici
rada,
dani
neovisnosti,
obilježavanje
nastanka
grada,
diplome,
prvi,
drugi,
treći
dan
Nove
Godine
moraju
naći
svoje
mjesto
i
vrijeme
za
obilježavanje.
Ne
postoji
neradni
dan
u
mojoj
Srednjoj
Bosni
koji
nije
proslavljen.
Upravo
zbog
toga
i
odlikuje
pozitivnom
energijom,
zajedničkom
pjesmom
utjehe,
zdravicom,
duhovitosti.
Volim
taj
mentalitet
opuštenosti
i
spremnosti
za
svaku
prigodu.
Ma
gdje
god
me
put
odvede,
kakvu
god
nedaću
imala,
moje
uspone
i
padove
zaokružim
glazbom,
smijehom
i
druženjem.
Takav
stil
života
nosim
iz
moje
rodne
grude
i
prenosim
ga
na
svakog
pojedinca.

Nažalost,
uvijek
postoje
oni
koji
svoju
prilagodljivot
upotrijebe
na
negativan
način.
Zaborave
odakle
potječu
i
kako
su
živjeli
dok
nisu
započeli
svoj
novi
način
života
u
nekom
drugom
gradu,
udaljenom
tisućama
kilometara
od
rodnog
doma.
To
je
najuočljivije
zadnjih
pet
do
deset
godina
kada
su
mnogi
spletom
različitih
okolnosti
napustili
svoje
domove
i
zaputili
se
u
strane
države.
Taj
primjer
se
može
odnositi
i
na
studente
čiji
su
životi
bili
ukalupljeni
u
njihovom
rodnom
selu
ili
gradu
Srednje
Bosne.
Veliki
je
broj
onih
koji
su
zaboravili
svoje
prve
korake,
prva
prijateljstva,
prve
ljubavi,
rođendane
i
sve
bitno
što
stavlja
pečat
na
čovjekov
početak
življenja…
Sasvim
je
jasno
da
kao
dijete
ponekad
osjećaš
sram
i
imaš
malu
dozu
neugodnosti
zbog
stečenih
odrednica
tijekom
odrastanja
u
malenoj
sredini,
odgojem
bake
i
djeda
i
zatvorenosti
koja
vlada
u
takvim
sredinama
kao
što
je
Srednja
Bosna.
Ali
moje
pitanje
je
zašto
osjećaš
sram
u
zrelim
godinama?
Zašto
ne
vidiš
vrijednosti
svoga
identiteta
u
mjestu
na
kojem
si
stvoren?
Zašto
bježiš
od
svog
naglaska,
svoje
rutine,
svojih
ljudi,
svojih
običaja?
Jednostavno,
zašto
se
sramiš?
Stoga
mnogi
žele
tuđi
indetitet,
tuđu
povijest,
tuđu
kulturu,
tuđi
način
života,
tuđe
bogatsvo…
Zar
su
svjetla
velikih
gradova,
buka,
brzina
i
savršeni
životi
na
društvenim
mrežama
zamijenili
bogatu
povijest,
zajedništvo,
životna
prijateljstva
stečena
u
dolini
Lašve?

Doista
vjerujem
da
nema
ništa
teže
nego
biti
ono
što
nisi.
Smiješno
je
kada
čujem
izvrnute
naglaske
onih
koji
su
sa
mnom
sjedili
u
školskoj
klupi
i
pričali
štokavskim
narječjem.
Smiješno
je
kada
vidim
da
je
njihovo
omiljeno
jelo
sushi,
a
iščekivali
smo
zajedno
bakinu
pitu.
Smiješno
je
kada
vidim
nedjeljni
dan
proveden
pored
velikih
rijeka
i
jezera,
a
prirodnu
ljepotu
u
Dolini
nisu
vidjeli.
Smiješno
je
kada
nova
poznanstva
zamjene
životnim
prijateljstvima
koja
su
trajala
od
školskih
klupa.
Smiješno
je
mnogo
toga,
ali
tko
sam
ja
da
sudim?
Važno
je
znati
da
čovjek
svoje
pravo
lice
ne
može
skriti,
svoj
identitet
ne
može
zamijeniti
i
svoje
korijene
ne
može
promijeniti.
Ne
budimo
smiješni
nego
ponosni.

Ne
trebamo
dozvoliti
da
nam
osjećaj
slobode
zamijeni
rodni
obrazac
ubrzanim
i
globalizacijskim
pravilima.
Meni
samo
preostaje
reći:
hvala
ti,
Dolino,
za
prve
korake,
školske
dane,
dobre
ljude,
zajedništvo,
miroljubivost,
obrazovanje,
kulturu,
čuvanje
tradicije,
običaje
i
bogati
duh
biljanske
djevojke
prepoznat
u
svakom
društvu.
Moja
obveza
je
da
opravdam
kućni
i
narodni
odgoj
kroz
životne
izazove.”