Danas
se
navršava
punih
četrnaest
godina
od
smrti
našeg
fra
Franje
Grebenara
–
Grebe.
Bio
je
zacijelo
jedan
od
najpoznatijih
i
puku
najdražih
fratara
u
Lašvanskoj
dolini
odakle
je
rodom
i
gdje
je,
pastoralno
djelujući,
proveo
najviše
godina.
Prepoznatljiv
po
svojem
originalnom
humoru,
bio
je
rado
viđen
u
društvu
mladih.

Rođen
u
Malom
Mošunju,
svečane
zavjete
položio
u
Sarajevu.

Fra
Franjo
Grebenar,
sin
Joze
i
Slavke
r.
Gudelj,
rođen
je
u
Malom
Mošunju,
župa
Vitez,
12.
11.
1951.
Osnovnu
je
školu
završio
u
rodnom
mjestu,
a
Franjevačku
klasičnu
gimnaziju
u
Visokom.
Franjevački
habit
obukao
je
u
Visokom
14.
7.
1970.
Godinu
novicijat
proveo
je
u
Kraljevoj
Sutjesci,
gdje
je
položio
i
prve
zavjete.
Teologiju
je
studirao
na
Franjevačkoj
teologiji
u
Sarajevu.
Svečane
zavjete
položio
je
19.
10.
1977.
u
Sarajevu.
Za
đakona
je
zaređen
7.
5.
1979.
u
Münsteru
(Njemačka),
a
za
svećenika
12.
5.
1979.
također
u
Münsteru
(Njemačka).

Vršio
je
službu
župnog
vikara
u
Tolisi
(1979-1980),
Podhumu/Livno
(1980-1982),
Breškama
(1982-1984),
Podmilačju
(1984-1985),
Novoj
Biloj
(1994-2000),
Brajkovićima
(2000-2004),
Ovčarevu
(2004-2006)
i
u
Novoj
Biloj
od
2006.
pa
sve
do
svoje
smrti
na
današnji
dan
1.
prosinca
2010.
godine.
Obnašao
je
službu
župnika
u
Drijenči
(1985
-1988)
i
u
Novoj
Biloj
(1988-1994).

U
vremenu
ratnih
sukoba
bio
heroj
puka
srednje
Bosne

Ono
pak
po
čemu
će
ostati
ponajviše
upamćen
čini
ga
ljudskom
gromadom.
U
jeku
najtežih
ratnih
sukoba
u
dolini
Lašve
fra
Franjo
je,
kao
novobiljanski
župnik,
otvorio
vrata
svoje
kuće
i
crkve
kako
bi
se
tu
mogli
liječiti
ranjenici.
Na
taj
su
način
spašene
tisuće
života,
a
cio
taj
kraj
od
raseljenja.
Može
se
bez
pretjerivanja
reći:
da
nije
bilo
pokojnoga
Grebe,
Lašvanska
bi
dolina
u
ratu
ostala
pusta,
raseljena
i
popaljena
kao
Bosanska
Posavina.
Ta
prvotna
bolnica
u
crkvi
zvala
se
“Franjevačka
bolnica
dr.
fra
Mato
Nikolić”.

Bio
je
jedan
od
prvih
predsjednika
Odbora
za
gradnju
Hrvatske
bolnice
“Dr.
fra
Mato
Nikolić”,
ali
i
čovjek
koji
je
dočekao
sudionike
Bijelog
puta
koji
je
donio
svjetlost
i
nadu
u
Lašvansku
dolinu.
Na
dan
njegove
smrti
se
u
viteškim,
ali
i
kafićima
diljem
Lašvanske
doline
tiho
šaputalo
“Umro
fra
Franjo
Grebenar”.
Jedni
nisu
mogli
vjerovati
toj
vijesti,
drugi
su,
poznavajući
njegovu
bolest,
s
velikim
uzdahom
žalili
za
njim,
dok
su
oni
koji
su
ga
dobro
poznavali
prepričavali
njegove
zgode
iz
života.
Bio
je
čovjek
vrlo
vesela
duha.
Nitko
nije
s
ravnodušnošću
prihvatio
da
fra
Franje
više
nema.
Međutim,
kažu
da
nakon
smrti
čovjeka
ostaju
samo
njegova
djela.
Franjina
su
velika
i
humana.
Njegova
poznata
izjava
da
“fratri
uvijek
žele
dobro
svom
narodu,
a
Bog
učini
bolje”,
potvrdila
se
u
Novoj
Biloj,
maloj
župi
koja
je
osnovana
tek
1975.,
da
bi
već
1992.
i
1993.
godine
postala
poznata
diljem
svijeta.
U
toj
maloj
župi
župnik
fra
Franjo
Grebenar
ustupio
je
crkvene
prostorije
za
ratnu
franjevačku
bolnicu.
Bila
je
to
jedinstvena
crkva
bolnica
u
svijetu
kroz
koju
je
prošlo
oko
11.500
ranjenika
i
pacijenata
za
vrijeme
ratnih
sukoba
u
Lašvanskoj
dolini.
Kada
više
nije
bilo
dovoljno
kreveta
za
ranjenike,
ustupljene
su
im
crkvene
klupe.
Prisjećajući
se
tog
vremena
u
knjizi
“Memento”,
fra
Franjo,
između
ostalog,
piše:
“Kao
i
svaki
drugi
dan
držao
sam
vjeronauk
u
dvorani
kada
su
došli
naši
vojnici
i
dovezli
četiri
ranjenika
tražeći
bolnicu
u
Novoj
Biloj.
Morao
sam
ih
poslati
u
ambulantu
u
Vitez
jer
u
Travnik
i
Zenicu
nisu
htjeli
ili
nisu
smjeli.
Navečer
su
ponovno
došli,
ali
su
bili
prisutni
i
neki
liječnici
u
privatnom
posjetu
i
razgovarali
smo
o
bržem
otvaranju
bolnice.
Nemajući
izlaza,
svi
smo
ustali
i
počeli
iznositi
klupe
iz
vjeronaučne
dvorane
i
unositi
krevete,
stalke
za
infuziju
i
ostalo.”
Tako
piše
čovjek
koji
je
u
vrijeme
najžešćih
borbi
HVO-a
i
Armije
BiH
u
Lašvanskoj
dolini
svakodnevno
ugošćavao
UN-ove
mirotvorce,
inozemne
donatore
koji
su
često
donosili
lijekove
kojima
je
istekao
rok
valjanosti
samo
da
bi
ih
se
riješili.
Organizirao
je
i
skupljanje
slame
za
ranjenike
koji
su
trebali
kamionima
Unprofora
i
autobusom
biti
prevezeni
za
Split.
Sve
je
fra
Franjo
radio
kako
bi
pomogao
da
se
patnje
ranjenih
i
bolesnih
koliko-toliko
ublaže.
Primao
je
i
humanitarke
poput
Sally
Bayker,
predstavnika
UN-a
Cedrica
Thonberrya,
ali
i
poznatu
hrvatsku
glazbenu
divu
Terezu
Kesoviju
koja
je
iz
crkve
bolnice
helikopterom
odvezla
ranjenu
djevojčicu
Mirnu
iz
Busovače
u
Split.
Nakon
izlječenja,
Tereza
je
maloj
Mirni
postala
kuma.
Njegova
župna
kuća
više
je
sličila
nekom
press-centru
nego
Božjoj
kući
za
Božje
sluge.
Zahvaljujući
prije
svega
svojim
prijateljima
koje
je
poznavao
i
prije
rata,
fra
Franjo
Grebenar
uspio
je
preko
Ante
Damjanovića
poslati
videokasetu
na
HTV
u
jeku
najvećih
stradanja
Hrvata
i
granatiranja
ove
crkve
bolnice.
Nakon
tih
strašnih
slika
koje
je
prikazao
HTV,
mnogi
su
konačno
shvatili
što
se
Hrvatima
događa
u
Lašvanskoj
dolini.
Franjo
je
zahvaljujući
svojoj
mudrosti
vrlo
vješto
održavao
i
prijateljski
i
službeni
odnos
s
osobljem
ratne
bolnice.
Humor
je
često
bio
jedini
lijek
za
zdravstvene
djelatnike,
ali
i
obične
ljude
koji
su
dolazili
u
bolnicu
u
posjet
svojim
ranjenim
ili
bolesnim.
-Sjećam
se
kako
sam
prestrašio
jednu
gospođu,
a
samo
sam
se
htio
našaliti.
Granata
je
pogodila
njezinu
kuću
i
najteže
je
prošla
njezina
kći.
Dovezena
je
u
bolnicu,
a
majka
je
zvala
da
pita
za
zdravlje
kćeri.
Ja
sam
joj
‘zabrinuto’
rekao
da
je
ona
trudna
(u
drugom
stanju).
Kako
se
samo
uplašila
i
zabrinula,
a
ja
sam
joj
nakon
toga
rekao
da
ima
geler
u
stomaku
i
to
je
sve”,
piše
fra
Franjo
u
svome
“Mementu”.
Kroz
jedan
novinski
tekst
teško
se
može
predstaviti
humanist
koji
je
uvijek
više
i
dalje
gledao
od
drugih.
Uvijek
i
samo
uvijek
živio
i
radio
za
čovjeka.
Nakon
medijske
deblokade
fra
Franjo
je
dočekao
i
sve
sudionike
Bijeloga
puta
na
čelu
s
dr.
Slobodanom
Langom
i
Hermanom
Vukušićem.
Dočekao
je
i
predsjednika
Hrvatske
Franju
Tuđmana
u
Novoj
Biloj
14.
lipnja
1994.
godine,
a
u
svom
pozdravnom
govoru
nakon
što
mu
je
ponuđeno
pokroviteljstvo
nad
izgradnjom
nove
bolnice,
dr.
Franjo
Tuđman
je
rekao:
“Rado
prihvaćam
pokroviteljstvo
nad
novom
bolnicom
i
mislim
da
ovaj
puk
zaslužuje
da
se
izgradi
jedna
nova,
suvremena
bolnica
na
svijetlim
tradicijama
bolnice
u
Novoj
Biloj.”
Danas,
zahvaljujući
fra
Franji
i
njegovim
suradnicima,
predsjedniku
Tuđmanu
i
narodu
Republike
Hrvatske,
Nova
Bila
ima
suvremenu
bolnicu
u
kojoj
se
liječe
svi
ljudi,
bez
obzira
na
vjeru
ili
nacionalnost.
Pokojni
fra
Franjo
Grebenar
sigurno
je
bio
čvrst
oslonac
mozaika
koji
je
ljudima
omogućio
da
bolje
i
humanije
žive.
Svjetlost
vječna
neka
mu
svijetli!

U
svom
posljednjem
intervjuu
koji
je
dao
Večernjem
listu
rekao
je
između
ostalog:

“Jednog
dana
ujutro
oko
10
sati
došao
je
jedan
vojnik
i
rekao
kako
je
šef
naredio
da
se
bolnica
mora
seliti.
Kamioni
i
autobusi
su
spremni
i
da
se
zapovijed
mora
izvršiti.
Odgovorio
sam
mu
neka
ode
svom
šefu
i
donese
mi
to
napismeno…
Problem
je
u
tome
što
bolnica
nije
mogla
otići
na
drugo
mjesto.
Kad
je
vojnik
donio
pisanu
naredbu,
rekao
sam
da
sam
ja
župnik
i
ravnatelj
bolnice
i
da
bolnica
neće
ići
nikamo,
a
ako
izginemo,
ja
sam
jedini
odgovoran
za
smrt
ranjenika.
Naredio
sam
osoblju
da
sve
raspreme
i
vrate
u
prijašnje
stanje,
da
se
kamioni
i
autobusi
maknu
što
dalje
od
crkve
i
da
s
njima
odu
svi
oni
koji
su
se
bojali
i
koji
su
mislili
da
bolnicu
treba
evakuirati.
Ljudi
su
već
bili
palili
svoje
kuće
i
počeli
odlaziti.
Došli
su
do
Viteza,
pet
kilometara
dalje,
i
vidjeli
da
je
glupo
ići
iz
svoje
kuće.
Tako
je
bolnica
zadržala
Hrvate
u
središnjoj
Bosni.”