Dalibor Milas pastoralni teolog i sveučilišni predavač osvrće se na aktualna društvena događanja: Susret sa ženom čiju sam priču saslušao pola sata prije njezine smrti bio je početak teškog razdoblja za mene

Zanimljivo je kako došašće započinje biblijskim pričama o katastrofama, tami i apokalipsi. Zar početak vremena nade zaista mora biti tako zastrašujući? Ipak, iza tog mračnog uvoda krije se dublja, paradoksalno utješna poruka. Riječ “apokalipsa”, često opterećena slikama kraja i razaranja, zapravo znači “otkrivanje” ili “podizanje vela”. Poziva nas da vidimo ono što je skriveno, čak i kada su to stvari koje bismo najradije zaboravili.

Takva otkrivanja dolaze nenajavljena, često u trenucima krize, kada ono potisnuto postaje nepodnošljivo vidljivo. Prije tri godine suočio sam se s vlastitom “apokalipsom”. U kratkom vremenu dvoje bliskih poznanika oduzelo si je život. Njihov iznenadni odlazak otvorio je pitanja na koja nisam bio spreman, a život, u svojoj surovosti, ubrzo mi je donio nešto što mi se urezalo u pamćenje. Susreo sam ženu u terminalnoj fazi bolesti. Bila je mlada, uspješna i lijepa, barem izvana. Izvana – riječ koja skriva beskraj unutarnje patnje. Ona je imala sve što bi se smatralo “uspjehom”, no živjela je sama, ogorčena na sebe i svijet. Pitala me ima li Boga. Nadam se, odgovorio sam. Pitala je ima li života nakon smrti. Ni to nisam znao. Frustrirana mojim odgovorima, upitala me zašto sam onda uopće došao. Odgovorio sam: “Da ne moraš biti sama.” Suze su joj potekle, a riječi su krenule nizati priču o traumama iz djetinjstva, nasilju i boli. Prvi i posljednji put dobila je priliku biti saslušana – bez osude, prekidanja ili napadanja. Umrla je pola sata poslije. Mislim da je otišla u miru jer je, napokon, mogla izgovoriti svoju istinu, a netko ju je bio spreman slušati.

Za mene su ti trenuci označili početak teškog razdoblja. Tama, o kojoj sam prije samo čitao, sada je postala stvarnost – poput sjene koja se uvukla ispod kože i onemogućila svjetlo. Nisu mi pomagale nikakve molitve. Morao sam se suočiti s nepoznatim dijelovima samog sebe. Iz te tame ipak sam izašao bogatiji za jednu spoznaju: razumijevanje. Tek kada osjetimo tu duboku tamu, možemo razumjeti sve one koji se u njoj nađu. Iako ne možemo uvijek ponuditi odgovore ili riješiti njihove boli, možemo biti tu kao svjedoci njihove borbe i pokazati im da nisu sami. Ponekad je i sama prisutnost dovoljan podsjetnik da se i kroz tamu može nazrijeti svjetlo.

Advent nas upravo poziva prepoznati tamu – i onu u nama i onu oko nas. To nije samo vrijeme fritula i kuhanog vina, već prilika za introspekciju, za suočavanje s vlastitim nesavršenostima. Božić, prema kršćanskom razumijevanju, simbolizira dolazak Svjetla, i to ne u savršen svijet, nego u svijet ispunjen tamom i boli.

Na kraju, advent nas podsjeća na jedno ključno pitanje: jesmo li spremni slušati? Ne samo riječi, nego i tišinu onih koji nas okružuju. Ponekad je upravo to slušanje ono što drugima može pomoći u pronalaženju svjetla koje su izgubili.

Želim nam svima blagoslovljen advent – vrijeme u kojem ćemo pronaći hrabrost pogledati u vlastitu tamu i vjerovati da se, negdje u njoj, skriva svjetlo.

Objava Dalibor Milas: Tek kada osjetimo duboku tamu, možemo razumjeti one koji se u njoj nađu pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.