Konvoj
spasa “Bijeli
put
za
Novu
Bilu
i
Bosnu
Srebrenu”,
koji
je
krenuo
na
današnji
dan
prije 31
godinu
iz
Zagreba,
simbolizirao
je
ne
samo
humanitarnu
pomoć
već
i
jedinstven
pothvat
ljudi
koji
su
odlučili
pomoći
svojim
sunarodnjacima
u
središnjoj
Bosni,
unatoč
ratnoj
situaciji
i
blokadi
koju
je
izvodila
Armija
BiH.
Ovaj
konvoj,
organiziran
u
suradnji
nevladinih
organizacija,
franjevačkih
udruga
i
pojedinaca,
postao
je
ključan
trenutak
za
preživljavanje
više
od 70.000
hrvatskih
stanovnika
Lašvanske
doline
i
okolnih
područja
te
je
probudio
nadu.

Njegovo
značenje
nije
ograničeno
samo
na
tadašnje
ratne
godine
već
ima
i
trajnu
vrijednost
u
kontekstu
međusobne
solidarnosti,
humanizma
i
borbe
protiv
zaborava,
posebice
u
političkom
okruženju
koje
danas,
nakon
31
godinu,
sve
više
zaboravlja
ovaj
povijesni
trenutak,
piše Večernji
list
BiH.
Za
vrijeme
rata
u
Bosni
i
Hercegovini
1993.
godine
Lašvanska
dolina
bila
je
gotovo
potpuno izolirana
od
vanjskog
svijeta,
suočena
s
blokadama,
napadima
i
teškom
humanitarnom
krizom.
Vitez,
Busovača,
Nova
Bila…
i
okolna
naselja
bili
su
pod
velikim
napadima,
a Hrvati
u
središnjoj
Bosni našli
su
se
u
položaju
sličnom
onom
u
Vukovaru,
gdje
je
prijetila
opasnost
od
masakra
i
potpune
likvidacije
civilnog
stanovništva.
Zbog
toga
je
ideja
humanitarnog
konvoja
bila
više
od
kamiona
koji
su
tamo
dovezli
potrepštine,
hranu,
lijekove…
Pokrenula
ju
je
skupina
ljudi,
uključujući
liječnike,
svećenike,
novinare
i
druge,
koja
je
smatrala
da
je
njezina
moralna
i
ljudska
dužnost
spriječiti
tragediju,
i
to
unatoč
ogromnim
političkim
i
vojno-logističkim
preprekama.
“Bijeli
put”
nije
bio
samo
humanitarni
pothvat
već
i
politička
akcija
koja
je
postavila
temelj
za
prekid
sukoba između
Hrvata
i
Bošnjaka
u
BiH.
No,
nažalost,
to
nije
bio
slučaj,
nego
je
zapravo “Bijeli
put”
okončan
Krvavim
Badnjakom.

Pružanje
pomoći
nije
bilo
samo
pitanje
dostavljanja
hrane
i
lijekova
već
je
otvorilo
put
za
razgovore
i
stvaranje
mehanizama
koji
će
poslije
doprinijeti
miru
u
zemlji,
uključujući
i
Daytonski
sporazum.
Bio
je
to
konkretan
primjer
kako
civilno
društvo
može
utjecati
na
ishod
rata
kada
političke
strukture
nisu
mogle
ponuditi
rješenje.
S
obzirom
na
ratnu
situaciju
i
blokadu,
organizacija
Bijelog
puta
bila
je
iznimno
složena.
Konvoj
nije
mogao
računati
na podršku
UNPROFOR-a,
a
bošnjačke
vlasti
također
su
imale
svoje
zahtjeve
i
uvjete.
Sve
te
prepreke
nisu
ometale
organizatore,
koji
su
uspjeli
prikupiti
potrebnu
pomoć,
mobilizirati
logističke
kapacitete
i
stvoriti
sigurnosne
uvjete
za
prolazak
konvoja
kroz
opasne
zone.
Jedan
od
ključnih
organizatora
bio
je dr.
Slobodan
Lang,
koji
je
s Brankom
Čulom i
drugim
suradnicima
uspio
prikupiti
resurse
i
mobilizirati
sve
potrebne
ljude
za
provedbu
ove
misije.
Konvoj
je
krenuo
iz
Zagreba,
a
sudionici
konvoja
bili
su,
osim
običnih
ljudi,
političari,
novinari
i
humanitarci.

Zanimljivo
je
da
je
cijela
akcija
bila
potpuno
izvan
političkih
okvira,
što
znači
da
je
bilo
jasno
kako
“Bijeli
put”
nije
bio
projekt
ni
jedne
političke
stranke,
nego
civilne
inicijative.
Iako
nije
bilo
službenih
vojnih
pratnji,
konvoj
je
imao
osiguranje
u
obliku
vozača,
liječnika,
novinara
i
volontera,
koji
su
ujedno
i
bili
njegovi
zaštitnici.
Sudionici
su
znali
da
ulaze
u
opasnu
zonu,
ali
su
i
dalje
išli
naprijed,
vođeni
ne
samo
željom
za
pomoći
već
i
osobnom
odgovornošću
prema
svojoj
braći
u
nevolji.
Pri
dolasku
u Novu
Bilu konvoj
je
naišao
na strašan
prizor:
bolnicu
koja
je
bila
smještena
u
crkvenim
prostorijama,
bez
potrebne
opreme
i
lijekova,
a
liječnici
su
radili
u
ekstremnim
uvjetima,
neprestano
suočeni
s
prijetnjom
napada,
piše Večernji
list
BiH.

U Lašvanskoj
dolini civili
su
bili
izloženi
stalnom
granatiranju
i
snajperskoj
vatri,
a
rane
koje
su
im
nanosili
napadači
bile
su
često
bliskog
i
osobnog
karaktera
jer
su
protivnici
izbjegavali
korištenje
topničkog
oružja
pa
su
napadi
uglavnom
bili
iz
neposredne
blizine.
Za
liječnike
u
Novoj
Biloj
svaka
pomoć
bila
je
dragocjena
jer
su
se
gotovo
svi
pacijenti
nalazili
u
teškom
stanju.
Posebno
važnu
ulogu
u
opstanku
tamošnjih
Hrvata
imali
su župnik
fra
Franjo
Grebenar i župni
vikar
fra
Zoran
Livančić,
koji
su
ohrabrivali
ljude
da
opstanu
i
budili
im
nadu.
Međutim,
najgore
su
bile
situacije
s
djecom
i
starijim
osobama,
koje
nisu
imale
šanse
za
preživljavanje
bez
vanjske
pomoći.

Kao
i
u
mnogim
drugim
ratnim
enklavama,
život
je
bio
borba
za
preživljavanje,
gdje
je
svaki
novi
dan
bio
borba
protiv
smrti.
Iako
su
mnogi
međunarodni
organizmi,
uključujući
UN,
bili
obaviješteni
o
dramatičnoj
situaciji,
njihova
pomoć
bila
je
minimalna
i
sporadična.
“Bijeli
put”
je
stoga
bio
odgovor
na
neodgovornost
međunarodnih
tijela
koja
nisu
bila
u
stanju
spriječiti stradanje
Hrvata
u
središnjoj
Bosni.

No,
dok
je
međunarodna
zajednica
bila
pasivna,
ljudi
iz
Hrvatske
su
se
mobilizirali
i
dali
ogroman
doprinos
ovoj
misiji.
Iako
je
prošlo
više
od
tri
desetljeća,
“Bijeli
put”
ostaje
snažan
simbol
solidarnosti
i
hrabrosti
običnih
ljudi
koji
su
prepoznali
nužnost
pomaganja
onima
u
nevolji,
bez
obzira
na
političke
ili
vjerske
razlike.
Mnogi
od
sudionika
konvoja,
koji
su
1993.
godine
krenuli
s
idejom
pomoći,
i
danas
smatraju
taj
pothvat najvažnijim
u
svom
životu
jer
je
simbolizirao
vjeru
i
snagu
zajedništva
i
nade
u
okruženju
punom
smrti
i
nasilja.