Bijeli
put
u
dobroj
je
mjeri
ostvario
misiju
mira,
ljudske
pomoći
i
poticaja
dijaloga.
Više
od
same
materijalne
pomoći,
Bijeli
put
imao
je
značaj
u
smislu
probijanja
medijske
blokade
u
kojoj
je
do
tada
bila
Lašvanska
dolina.

U
vihoru
nesretnih
sukoba
župna
crkva
u Novoj
Biloj nadomak
Viteza
postala
je ratna bolnica.
Logično
je
nazvana
franjevačkom.
Rat
je
tamo
zatekao
i
župnika
fra
Franju
Grebenara
te
župnog
vikara fra
Zorana
Livančića.
U
nedjelju
se
u
Vitezu
promovira
monografija
“Bolnica
s
pečatom”
čiji
je
urednik
upravo
fra
Zoran
Livančić,.javlja
Vecernji.ba.

Večernji
list:
Što
nam
donosi
knjiga
“Bolnica
s
pečatom”
i
kakav
značaj
ona
ima
za
razumijevanje
povijesti
Franjevačke
bolnice
u
Novoj
Biloj?

U
knjizi
“Bolnica
s
pečatom”,
koju
predstavljamo
u
ove
adventske
dane,
naći
ćemo
zanimljivih
podataka
o
Franjevačkoj
bolnici
koja
je
nastala
u
ratnim
okolnostima.
Kroz
svjedočenja,
kako
medicinskog
osoblja
i
fratara
tako
i
samih
ranjenika
i
drugih
svjedoka
vremena,
može
se
ocrtati
nevjerojatna
slika
jedne
jedinstvene
bolnice.
Iz
ove
ratne
Franjevačke
bolnice
“Dr.
fra
Mato
Nikolić”
izrast
će
u
novom
vremenu
nova,
Hrvatska
bolnica
“Dr.
fra
Mato
Nikolić”.
“Bolnica
s
pečatom”,
autora
Velimira
Bugarina
i
mene
kao
urednika,
donosi
novo
svjetlo
na
rad
same
bolnice
u
teškim
ratnim
zbivanjima
u
vremenu
devedesetih
godina
dvadesetog
stoljeća.

Večernji
list:
Sudionik
ste
uspostave
Franjevačke
bolnice
s
pokojnim
fra
Franjom
Grebenarom,
s
liječnicima
i
drugim
osobljem
u
župnom
pastoralnom
centru
u
Novoj
Biloj,
kao
i
urednik
monografije
“Bolnica
s
pečatom”.
Kako
je
bilo
djelovati
u
tome
vremenu?

–
U
stanju
očito
predvidivog
stradavanja
trebalo
je
imati
hrabrosti
i
odlučnosti,
imati
viziju
organiziranja
bolnice
koja
je
na
samom
početku
trebala
biti
bolnica
mira
i
dobra,
po
uzoru
na
davno
zabilježena
liječenja
posebnim
prilagođenim
priborima
i
fratarskim
ljekarušama.
Odluka
je
bila
naša,
nas
dvojice
fratara
te
nekoliko
odlučnih
i
liječnika
znalaca
svoga
posla.
Dakle,
uz
liječnike
i
vrijedno
medicinsko
osoblje
otvorili
smo
vrata
svoje
kuće
za
bolnicu
koja
će
se,
prema
priređenom
memorandumu,
zvati
Franjevačka
bolnica
“Dr.
fra
Mato
Nikolić”,
po
prvom
diplomiranom
liječniku
s
područja
Bosne.
Tu
svoju
odluku
potvrdili
smo
i
usuglasili
na
osnivačkoj
skupštini
15.
prosinca
1992.
godine.
O
drami
i
ratnim
događanjima
u
našoj
crkvi
–
bolnici
slikovito
govori
ova
monografija.

Večernji
list:
Kako
su
se
franjevci
i
medicinsko
osoblje
suočavali
s
izazovima
liječenja
u
crkvi,
improviziranim
uvjetima
i
s
ograničenim
resursima?

Budući
da
je
naš
pastoralni
prostor
bio
još
neopremljen
za
svoju
raniju
funkciju
pastoralnog
centra
za
mlade,
kao
takav
nam
je
bio
prihvatljiv
za
privremeni
smještaj
osnovnih
sredstava
što
su
pristizala
kao
humanitarni
prilozi
za
buduća
nesigurna
vremena.
Naime,
već
se
u
predratno
vrijeme
osjećao
nedostatak
lijekova,
hrane
i
energenata.
Kako
je
opće
stanje
na
prostoru
bivše
države
postajalo
sve
uzavrelije,
nesigurnost
se
sve
više
useljavala
u
područje
našega
života,
ne
samo
Lašvanske
doline
nego
i
šireg
područja.
Ljudi
su
bili
sve
više
prestrašeni,
zabrinutost
je
bila
očigledna
i
sve
vidljivija
na
licima
prolaznika,
a
stara
međunacionalna
prijateljstva,
kao
i
zajedničke
institucije,
sve
su
se
više
urušavala
nakon
provedenih
izbornih
i
takozvanih
demokratskih
promjena.

Večernji
list:
Kakav
je
značaj
imao
humanitarni
konvoj
“Bijeli
put”
u
vrijeme
ratnog
stradanja?

–
Nakon
mnogih
prepreka,
konvoj
“Bijeli
put”
stigao
je
pred
sami
Božić,
20.
prosinca
1993.
godine,
u
Novu
Bilu.
Ispred
crkve
–
bolnice
dočekalo
ga
je
nekoliko
tisuća
žitelja
lašvanskoga
kraja.
Sam
doček
Bijelog
puta
bio
je
pun
dojmova,
prijateljskih
suza,
nevjerice
i
iščekivanja.
U
crkvi
–
bolnici dogodio
se
jedan
veličanstveni
i
povijesni
susret.
Bijeli
put
u
dobroj
je
mjeri
ostvario
misiju
mira,
ljudske
pomoći
i
poticaja
dijaloga.
Više
od
same
materijalne
pomoći,
Bijeli
put
imao
je
značaj
u
smislu
probijanja
medijske
blokade
u
kojoj
je
do
tada
bila
Lašvanska
dolina.

Večernji
list:
Kakve
emocije
nosite
iz
susreta
s
ranjenicima
i
njihovim
obiteljima
u
bolnici
tijekom
najtežih
trenutaka
opsade?

–
U
samoj
crkvi
Duha
Svetoga
u
Novoj
Biloj
trajala
je
drama,
vjerojatno
jedinstvena
i
neponovljena
u
povijesti
ratnih
sukoba.
Snalazili
smo
se
nadljudskim
naporom
u
iznimno
teškim
uvjetima.
Medicinsko
i
drugo
osoblje
bolnice
radilo
je
u
skučenom
improviziranom
prostoru,
pritisnuto
svakim
danom
novim
nevoljama,
ali
ponosno
na
svaki
spašeni
život
i
svako
novorođeno
dijete
u
rodilištu.

Učestalo
smo
slali
apele
međunarodnim
institucijama,
ponajviše
radi
potrebe
evakuacije
najtežih
ranjenika.
Međutim,
pozivi
su
nerijetko
nestajali
u
magli
ukupnih
dezinformacija
s
ratišta
iz
našega
tada
potpuno
zatvorenog
prostora.
Tako
je
netragom
nestao
i
kratki
dokumentarni
film
o
stradanju
djece
u
Lašvanskoj
dolini,
pripremljen
u
hrvatsko-engleskoj
videoverziji.
Naime,
u
jednom
danu
i
na
jednom
mjestu
u
Vitezu
granatom
je
ubijeno
osmero
djece
kada
su
u
blizini
svoje
stambene
zgrade
nakratko
zaigrala
košarku.
U
najtežim
i
opasnim
ratnim
danima
treba
izdvojiti
hrabrost
dvojice
pilota
helikoptera
koja
su
u
nekoliko
navrata
i
pod
rafalnom
paljbom
uspjela
prebaciti
teške
ranjenike
iz
Nove
Bile
do
Splita.

Večernji
list:
Koje
su
najteže
odluke
koje
ste
vi
i
vaši
suradnici
morali
donositi
u
tim
okolnostima
i
kako
ste
pronalazili
snagu
za
daljnji
rad?

–
Nismo
imali
vremena
razmišljati
o
poteškoćama,
one
su
se
redale
kao
na
filmskoj
traci.
Gledate
članove
medicinskog
osoblja
kako
sa
suzama
u
očima
na
trenutak
proviruju
kroz
zaštitne
daske
pitajući
se
je
li
ono
u
plamenu
i
kuća
nekoga
od
njih,
a
sa
strepnjom
čekaju
vijesti
s
ratišta
jer
ne
znaju
što
im
je
s
muževima,
djecom,
obiteljima.
Trebalo
je
imati
riječi
utjehe
za
sve
koji
prolaze
kroz
boli
stradanja,
posebno
pogibije
i
ranjavanje
djece.
Trebalo
je
u
noćnim
satima
pokapati
mrtve
bez
svjetiljke,
trebalo
je
i
nama
preživjeti
tešku
bol
zbog
pogibije
vlastitog
člana
obitelji,
a
istodobno
se
dnevno
brinuti
da
bolnica
ima
barem
donekle
pitke
vode,
nafte
za
agregat,
hrane
za
ranjenike
i
osoblje.
Teško
je
bilo
nabrojiti
što
nam
je
sve
bilo
potrebno
jer
smo
bili
improvizirana
bolnica
koja
godinu
dana
prije
nije
imala
ništa
od
bolničke
opreme.
I
onda
vam
se
dogodi
da
vam
granatiraju
bolnicu
i
da
nekoliko
ranjenika
ponovno,
tj.
na
ležajevima,
bude
ranjeno.

Nekada
su
nas
profesori
na
teološkom
fakultetu
poučavali
kako
se
ponašati
prema
umirućima
i
teško
ranjenima
u
vrijeme
velike
nevolje
kao
što
su
potres,
poplava,
rat
ili
slično.
Sada
smo
takvu
dramu
imali
pred
oltarom
u
crkvenom
prostoru.
U
crkvenim
klupama
ležali
su
teški
ranjenici,
bolovi
i
jauci
bili
su
sveprisutni
i
osoblje
je
činilo
sve
što
je
moguće
da
im
ublaži
bolove.
Pod
dnevnim
svetim
misama,
koje
smo
tada
imali
u
malom
uredu,
molili
smo
se
za
teške
ranjenike,
za
umiruće
i
na
sve
ratne
nakane,
a
nedjeljne
svete
mise
imali
smo
u
crkvi
punoj
ranjenika
i
to
je
bio
poseban
događaj.
Trebalo
se
susresti
s
duševnom
boli
u
trenucima
dijeljenja
bolesničkog
pomazanja,
posebno
onima
koji
nisu
bili
svjesni
svoga
stanja.
U
jednom
danu
otvorio
sam
obrednik
za
pomazanje,
pomolio
se
s
nekoliko
medicinskih
sestara,
a
potom
prišao
svakom
ranjeniku
onako
kako
je
to
bilo
moguće
i
pomazao
ih
bolesničkim
pomazanjem.

Večernji
list:
Možete
li
nam
reći
nešto
više
o
simboličnom
značenju
božićnog
bora
ukrašenog
čak
i
medicinskim
kutijicama
iz
ljekarne
i
sitnim
ampulama?

–
Bio
je
to
znak
ponosnog
stajanja
pred
najtežim
životnim
događajima.
Bio
je
to
znak
povjerenja
da
to
neće
vječno
trajati.
Božić
dolazi,
a
s
njim
nas
i
mnogi
dobri
ljudi
žele
susresti,
žele
nam
pomoći.
Okićenim
borom
i
pripravljenim
jaslicama
željeli
smo
pokazati
sebi
i
ranjenicima
da
će
nam
doći
prijatelji
i
humani
ljudi
pa
smo
na
bor
stavili
strelice
s
naznakama
gradova
otkuda
nam
je
najavljena
pomoć.
Vjerojatno
se
negdje
u
to
vrijeme
moglo
naći
i
tradicionalnog
nakita
za
borove
i
jaslice,
ali
tada
je
zapravo
sve
bilo
pod
okriljem
rata.
Sav
naš
bolničko-crkveni
prostor
bio
je
zarobljen
medikamentima
i
sanitetskim
materijalima,
tako
da
smo
ispražnjene
ampulice
i
kutijice
prihvatili
kao
ukrase
koji
su
nam
u
takvom
stanju
najbolje
pristajali.
I
uz
takav
bor
te
takve
jaslice
djeca
su
bolje
nego
ikad
pjevala
božićne
pjesme,
a
teški
ranjenici
lagano
s
njima
na
ležajima
od
crkvenih
klupa
pratili
taj
neponovljivi
pjev
anđela.

Večernji
list:
Brojni
liječnici
i
medicinsko
osoblje
stizali
su
izvan
enklave?
Koliko
vam
je
ta
činjenica
bila
bitna
u
osjećaju
da
niste
ostavljeni
sami?

–
Ekipe
liječnika
koje
su
dolazile,
kako
preko
samog
humanitarnog
angažmana
tako
i
preko
sektora
za
zdravstvo,
ostavile
su
dubok
trag
i
poveznicu
između
Franjevačke
bolnice
u
Novoj
Biloj
s
bolnicama
u
Splitu,
Zagrebu,
Rijeci
i
drugim
gradovima.
Liječnici
koji
su
pristizali,
uglavnom
pri
samom
kraju
ratnih
djelovanja
i
poslije
toga,
bili
su
od
iznimnog
značaja.
Naime,
liječnici
Franjevačke
bolnice
na
kraju
rata
bili
su
na
rubu
snage
jer
su
u
ratnim
okolnostima
po
čitave
dane
radili,
operirali
i
djelovali.
Dolazak
ekipa
liječnika
koji
su
se
smjenjivali
u
bitnom
je
pomagao,
kako
samim
dolaskom
tako
i
svojim
odlaskom
jer
su
prenosili
svojim
bolnicama
informacije
s
lica
mjesta,
što
je
bilo
od
velikog
značaja.
Tako
se
razvila
suradnja
u
mnogim
sektorima,
koja
se
nastavljala
događati
tijekom
sljedećih
godina,
pa
tako
i
danas.
Na
temeljima
ovakve
suradnje
sagrađena
je
i
nova
bolnica
koju
je
izgradila
Republika
Hrvatska
s
drugim
dobrotvorima,
a
na
tragu
takve
iste
suradnje
postignut
je
značajan
broj
liječničkih
specijalizacija.

Večernji
list:
Kako
su
stanovnici
Nove
Bile
i
šire
regije
reagirali
na
dolazak
konvoja
“Bijeli
put”
i
kako
je
taj
trenutak
obilježio
njihovu
sudbinu?

–
Bijeli
put
bilo
je
jedno
humano
djelo
vrijednih
i
plemenitih
ljudi
koji
su
pokrenuli
tu
akciju
na
Dan
ljudskih
prava
(10.
prosinca
1993.
godine)
te
ima
poveznicu
s
Franjevačkom
bolnicom
tim
više
što
je
bolnica
bila
inicijalni
poticaj
i
krajnje
odredište
Bijeloga
puta.
Koliko
god
iz
današnje
komocije
to
izgledalo
kao
zanimljiva
pripovijest,
ipak
je
to
bilo
djelo
spasenja
za
bližnje,
put
bez
jamstva
za
siguran
povratak.
O
tom
putu
naša
monografija
samo
dijelom
govori
i
iskazuje
zahvalnost
humanim
prijateljima
–
organizatorima
konvoja,
vozačima,
fratrima,
liječnicima,
novinarima,
rodbini
i
prijateljima
koji
su
svojim
dolaskom
probili
medijsku
blokadu
u
kojoj
je
živio
puk
Lašvanske
doline.
Vjerojatno
će
trebati
još
knjiga
i
svjedočanstava
o
tome
zapisati,
posebno
zbog
slabog
ili
nikakvog
odgovornog
informiranja
o
proživljenim
ratnim
događajima.

Večernji
list:
Kako
danas,
s
povijesne
distance,
gledate
na
humanitarnu
i
moralnu
poruku
Bijelog
puta
i
njegov
utjecaj
na
pomirenje
i
svijest
o
patnjama
ljudi
u
središnjoj
Bosni?

–
Svjetla
Franjevačke
bolnice
i
Bijeloga
puta
zaista
su
znakovi
svim
ljudima
dobre
volje
jer
su
u
bitnome
pomogli
u
spašavanju
ranjenika
i
žitelja
lašvanskoga
kraja.
Nakon
povratka
Bijeloga
puta,
u
samoj
crkvi
Duha
Svetoga
u
Novoj
Biloj
i
dalje
je
trajala
drama,
vjerojatno
jedinstvena
i
neponovljena
u
povijesti
ratnih
sukoba.
Liječnici
i
fratri
i
dalje
su
se
nadljudskim
naporima
snalazili
u
iznimno
teškim
uvjetima.
Dakle,
Bijeli
put
je
ostvario
samo
neke
pretpostavke
za
buduće
pregovore
o
primirju.
Međutim,
nakon
povratka
Bijelog
puta
dogodila
su
se
velika
stradanja
u
Križančevu
Selu
i
Buhinim
Kućama.

Večernji
list:
Kako
biste
ocijenili
angažman
međunarodne
zajednice
i
medija
u
izvještavanju
i
pružanju
pomoći
Hrvatima
Lašvanske
doline?

–
Akteri
međunarodne
zajednice
djelovali
su
po
smjernicama
svojih
nadređenih
koji
su
jasno
usmjeravali
kamo
trebaju
ići
novinari
i
kojim
događajima
trebaju
dati
značaj.
To
se
jasno
vidjelo
u
vrijeme
teških
i
mučnih
evakuacija
ranjenika,
a
još
više
prilikom
stradanja
osmero
djece,
kada
nisu
pokazali
gotovo
nikakav
interes.

Večernji
list:
Prije
tri
desetljeća
Hrvati
i
Bošnjaci
su
se
promatrali
preko
nišana,
je
li
taj
odnos
danas
zaliječen?

–
Potrebno
se
prisjetiti
da
je
povijest
učiteljica
života.
Ako
pišemo
o
ratu
i
ako
znamo
da
je
on
pogibeljan
za
društvo
i
pojedinca,
onda
bi
trebalo
temeljito
analizirati
uzroke
rata
kako
bi
se
došlo
do
istine.
U
tom
slučaju
rat
se
ne
bi
smio
ponavljati,
a
isto
tako,
ne
bi
se
čovjek
nikada
više
trebao
dovesti
u
tako
uznemirenu
i
dramatičnu
poziciju.
Još
važnije
od
rečenog
jest
pisati
o
miru
i
onim
trenucima
koji
su
vodili
i
koji
će
ubuduće
voditi
prema
miru
i
dobru.
Potrebno
je
uložiti
više
snage
i
dobre
volje
za
izgradnju
mira
i
dobra
nego
što
ratni
huškači
ulože
energije
i
novca
kako
bi
ostvarili
svoje
nastrane
ciljeve,
bez
obzira
na
to
na
kojoj
su
strani
svijeta
i
iz
kojeg
su
naroda
ponikli.

Večernji
list:
Koje
su
ključne
poruke
koje
knjiga
“Bolnica
s
pečatom”
želi
prenijeti
novim
generacijama,
posebno
onima
koje
nisu
svjedočile
ratu?

–
Ovdje
želimo
zahvaliti
svim
suradnicima
u
stvaranju
bolnice
i
njezinoj
organizaciji:
liječnicima,
medicinskim
sestrama,
tehničarima
i
drugom
osoblju.
Potrebno
je
zahvaliti
i
građanima,
mještanima
Nove
Bile,
Viteza,
Novog
Travnika
i
Busovače.
Ova
monografija
ne
opisuje
detalje
ni
glavne
organizatore
Bijelog
puta
za
Novu
Bilu
i
Bosnu
Srebrenu,
ali
s
obzirom
na
to
da
je
bolnica
bila
na
drugoj
strani
toga
puta,
želi
zahvaliti
i
barem
dijelom
izreći
veličinu
ovog
humanog
djela,
posebno
svim
vozačima
konvoja,
želi
se
sjetiti
čovjeka
–
Ante
Vlaića,
koji
je
poginuo
na
putu
dobrote
i
ljubavi.
Na
ovom
mjestu
želimo
se
također
sjetiti
svih
pokojnih
vrijednih
fratara
i
liječnika,
prije
svih,
tadašnjeg
župnika
fra
Franje
Grebenara,
doktora
Slobodana
Langa,
fra
Stipe
Karajice
i
svih
drugih
koji
su
svojim
djelima
ostavili
tragove
ljubavi
u
nama.

Večernji
list:
Što
je
za
vas
osobno
značilo
služiti
kao
župni
vikar
u
Novoj
Biloj
tijekom
tih
teških
godina?
Koja
iskustva
su
vas
najviše
oblikovala?

–
Franjevačka
bolnica
na
koju
smo
ponosni
počela
je
svoj
rad,
prije
svega,
dobrom
voljom
i
zalaganjem
svih
njezinih
aktera.
Naša
misao
bila
je
da
bolnica
ne
smije
nikome
smetati
i
trebala
bi
uvijek
biti
pod
međunarodnom
zaštitom.
U
crkvi
–
bolnici
bilo
je
mjesto
susreta
liječnika
i
svećenika,
mjesto
susreta
boli
i
ozdravljenja,
mjesto
susreta
smrti
i
novog
života.
Na
početku
rada
bolnice,
u
početnoj
organizaciji
bolničkih
službi,
stvorio
se
tim
od
tridesetak
djelatnika,
a
obavljena
je
i
prva
operacija.
U
samom
ratu
imali
smo
oko
150
djelatnika.
Ovdje
želim
osobno
naglasiti
da
je
naša
crkva
–
bolnica
bila
mjesto
patnje
i
ponosa,
mjesto
Božje
providnosti.
Upravo
to
naglašavaju
sugovornici
i
svjedoci
naše
monografije
koju
vrijedi
pročitati.

Večernji
list:
Kakva
je
danas
situacija
u
Hrvatskoj
bolnici
“Dr.
fra
Mato
Nikolić”
koja
je
izrasla
na
temeljima
Franjevačke
bolnice?

–
Danas
na
lokaciji
Dubrave
možemo
vidjeti
moderno
opremljenu
Hrvatsku
bolnicu
“Dr.
fra
Mato
Nikolić”
koja
je
sagrađena
u
neposrednoj
blizini
Franjevačke
bolnice
i
koja
nosi
ime
po
istom
liječniku
–
dr.
fra
Mati
Nikoliću.
Bolnica
se
1999.
iz
crkve
–
bolnice
preselila
u
novu,
suvremeno
opremljenu
bolnicu
koja
djeluje
za
sve
građane
ili
mještane
Lašvanske
doline
i
središnje
Bosne.
U
samoj
crkvi
poslijeratnim
renoviranjem
mnogo
se
toga
promijenilo,
a
crkvene
klupe
u
kojima
su
ležali
ranjenici
još
uvijek
su
svjedoci
događaja.

Večernji
list:
Koje
je
vaše
mišljenje
o
potrebi
da
se
ovakvi
događaji
dokumentiraju
i
očuvaju
kroz
knjige
poput
“Bolnice
s
pečatom”
te
kako
vidite
njezinu
ulogu
u
širenju
svijesti
o
važnosti
humanitarne
pomoći
i
ljudske
solidarnosti?

–
O
drami
i
ratnim
događanjima
u
našoj
crkvi
–
bolnici
svjedoči
ova
monografija
kroz
fotografije
i
riječi.
Teško
je
bilo
u
takvim
uvjetima
voditi
svu
evidenciju
o
događajima,
stradanjima,
ali
i
porodima
i
ozdravljenjima.
Ipak,
ostalo
je
dosta
toga
zapisanog
ili
snimljenog
što
će
biti
vjerno
svjedočanstvo
budućim
generacijama.
Otuda
i
naslov
monografije
“Bolnica
s
pečatom”,
ona
je
vjerna
slika
života
jedne
jedinstvene
bolnice
koja
svjedoči
o
nadljudskim
ostvarenjima
u
ratnim
uvjetima.
Zapisane
i
snimljene
fotografije
jesu
jasni
svjedoci
ratnih
događaja,
događaja
kojima
se
ne
bi
smjelo
manipulirati
s
bilo
koje
strane.
Zahvaljujući
suradnji
s
Maticom
hrvatskom,
kako
onom
središnjom
u
Zagrebu
tako
i
ograncima
u
Splitu
i
Vitezu,
ova
knjiga
dobila
je
prolaz
u
bibliotekarsku
i
izdavačku
realizaciju.
Matica
hrvatska
ujedno
je
i
nakladnik
monografije
koja
će
svojim
svjedočanstvima
dati
pečat
jednom
vremenu
ratnog
stradanja,
kao
i
potom
ostvarenog
mira.
•