Iznenaditi samoga sebe ono je što život čini vrijednim življenja, napisao je Oscar Wilde. Pronašao sam taj aforizam prošlog prosinca, u trenutku kada je godina blijedila u melankoliji prijelaza. I, neobično, pratio me kroz cijelu 2024., poput nečujnog izazova. Sada, dok građanska godina tone u povijest, a crkvena tek započinje u tihom ritmu došašća, shvaćam da Wildeova misao savršeno odražava advent – razdoblje koje nas poziva da preispitujemo i, što je najteže, iznenadimo sami sebe.

Ivan Krstitelj – glas vapijućeg u pustinji, ali i glas koji razbija pustinju u nama. Evanđelisti mu daju malo prostora, ali opet dovoljno da nas protrese. Okupljeni narod ga pita: “Što nam je, dakle, činiti?” Ivanov odgovor udara u srž. “Tko ima dvije haljine, neka jednu dade onome tko nema. Tko ima hrane, neka nahrani gladne.” Ništa više i ništa manje – tek imperativ djelovanja koji nam ne dopušta bijeg.

Ivanov poziv na promjenu nalazimo i u grčkoj filozofiji. Tko smo mi? Što trebamo činiti? Kamo idemo? Ta pitanja ostaju neugodna jer nas tjeraju na odgovornost. No u Ivanovu odgovoru nema filozofskih spekulacija ni teološke apstrakcije. Njegov odgovor nije teorija; to je praktična revolucija. Dijeliti. Djelovati. Prepoznati lice bližnjega. Predsjedničke kampanje otkrivaju grotesknu ironiju: pitanje “što trebamo činiti” pretvorilo se u praznu frazu, repetitivni refren bez značenja. Kandidati, nalik likovima iz političkog kazališta, nude mitsku prošlost ili instant-budućnost, izbjegavajući istinu. A istina boli: reforme i slogani neće promijeniti nepravedne sustave – oni ih samo uljepšavaju. Ivanovo pitanje nije retorika; to je izazov. Tko će prvi priznati da je car gol i zaustaviti aplauz koji slavi njegovu grotesknu prazninu?

Hrvatska, zemlja kontrasta, bliješti u svjetlima lampica dok obitelji tonu u mrak stvarnosti. Svjesni smo redova u bolnicama, gladnih umirovljenika, djece koja trpe nasilje. Ipak, koliko se nas suočava s pitanjem: “Što ja činim da ovo promijenim?” Naši odgovori često su simbolični – poneka donacija, stari kaput, nekoliko novčića. No nepravedni sustavi ne ruše se simbolima. Treba djelovati glasnije, hrabrije, odlučnije. Evanđelje nas uči snazi iznenađenja: Zakej, pohlepni carinik, nalazi milost i dijeli svoje bogatstvo; bolesna žena pronalazi novu snagu; učenici, zbunjeni vlastitim očekivanjima, prepoznaju Mesiju koji ruši njihove predrasude. Ako doista želimo promjenu, moramo prestati čekati spasitelja izvana. Promjena počinje iznutra – u odluci da se konačno suočimo s vlastitim iluzijama. Advent nije puko iščekivanje; to je poziv na djelovanje. Na kraju, problem nije u tome što nemamo odgovore. Problem je u tome što se bojimo vlastitih odgovora – jer nas tjeraju na preispitivanje svoje sigurnosti, rutine i privilegije. No prava prijetnja ne leži u odgovorima, već u našoj šutnji – šutnji koja nas sputava, udaljava od promjene i tiho nas vezuje uz nepravdu. Možda je vrijeme da prestanemo bježati – od svojih pitanja, svojih odgovora i, konačno, samih sebe.

Objava Dalibor Milas: Hrvatska bliješti u svjetlima lampica, dok obitelji tonu u mrak stvarnosti pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.